Diktatura - nego što

Za Antenu M piše: Borislav Jovanović

I u ovom crnogorskom svekolikom, državno - nacionalno pa i civilazicijski vratolomnom haosu namjerno izazvanom, njegovom aticrnogorskim i antigrađanskim inžinjeringom u kojem je sve dozvoljeno i ne važi ništa što je zakonodavni i demokratski okvir jedne obnovljene i po drugi put međunarodno priznate države, čovjek htio ne htio mora da progovori. Mora!

Ako ne ni zbog čega drugog a ono radi svog ličnog dostojanstva i uvažavanja sopstvene zemlje pa da je nikla početkom 21. vijeka a ne krajem prvog milenijuma.

Svakodnevno ne ispiranje, nego urnisanje mozga, teror političke paramimikrije, od strane Vladajuće Uprave i njenog sinonima, zaista, je prešlo i prelazi svaku mjeru trpeljivosti i traži davanje do znanja da nijesmo svi niti pastirsko niti civilno stado. Nikakve balamutine. Nikakvi građani, nikakvi nikogovići. I nikakvi protagonisti te veleumne kovanice pećinskog nacionalizma. Pećinski nacionalizam je onaj koji sve ovo radi ne od juče. Zamislite kad vas neko naziva ljudožderima. Je li to stalno ulivanje straha i trepeta kao jedine ideologije. Alibi za ishitrene represalije, halo – efekat. A vi samo tražite ono što vam pripada kao ljudskom i istorijskom biću.

Tako, da ako pojedinac ne čuva svoje dostojanstvo, ako je svakodnevno ponižavan od egzbicionizma nedostojnog ni u cirkusu, od šoua crnog, podčinjavajućeg hedonizma, ostrašćene egomanije, onda postaje nula svih nula. Ispada da nas neko može pritjerat uza zid i reći da da nije to to, da smo samo malo prećerali. Drskost kad se govori, drskost kad se brani, drskost kad se spletkari.

I moć, moć, izvrtanja istine - po principu dim u dim, odnosno, laž u laž. Neprestano pretvaranje suverenističke vlasti u riznicu svojih argumenata ne osvrćući se na još bogatiju riznicu njegovog dvoipogodišnjeg žarenja i paljenja po Crnoj Gori. Da, makar, reče ili procijedi, da je u tom prokaženom vremenu uspostavljen državni pijedestal Crne Gore. Ali,  pažnja, pažnja – što će reći Beograd.

Maestro visokoutilitarnog simuliranja demokratije, soliranje i kokoćenje među, nažalost, jednim brojem ljudi u svojoj partiji, sa intelektualnim i akademskim oznakama.  Potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora nije smjelo da se desi jer je u URI najodgovorniji broj njenih predstavnika znao, a ko nije, da je to otimanje crnogorske istorijske anatomije. Ali onaj koji je to odlučio u ime nekih viših ciljeva bio je neprikosnoven. O širenju nacinalne i vjerske mržnje ne može ni jednim povodom govoriti onaj ko je tajno, u katakombama, potpisao Ugovor tvrdeći da s tim niko nije povrijeđen.

To, istinski vjerujem, ne bi uradio ni jedan drugi Albanac niti po cijenu funkcije, a pogotovo, ne na štetu tradicionalne časti i obraza njegovog naroda. Pa čak i kad bi sve to bilo zakonom legitimno. Zamislite da je jedan Crnogorac tako bio u prilici da tako nešto uradi kao čelnik Albanije kome je povjerenje dala većina Albanaca.

Isto tako, jedan od kapitalnih ciljeva - zadataka - sadašnjeg premijera je da odvoji manje brojne narode od njihovog suverenističkog opredjeljenja. Što zbog srpskog sveta, što zbog ličnih ambicija. To je velika ideja nalogodavaca koji su pronašli kao modus operandi za vraćanje Crne Gore na obezglavljenu zemlju.

Ne znam, naime, da li se, u kontekstu svega ovoga, još neko śeća jedne izjave sadašnjeg v.d. premijera Dritana Abazovića u avgustu prošle godine kada je njegovoj vladi izglasano nepovjerenje, a koja je prošla dosta nezapaženo. On je tada rekao, misleći na budući razvoj događaja u Crnoj Gori da će biti: Ili Milo Đukanović ili Dritan Abazović. Mnogo, pa da je i od Aleksandra Vučića, ili od Malog ili Velikog Dimitrija Medvedeva. Dakle, zavjetnički i osvetnički. Ovo je bila i ostala njegova ciljna strategija od samog početka njegove pojave – bolje reći od dobro poznatog dijloga u Parlamentu - koju je ovom izjavom potvrdio ne mogavši da se uzdrži od emocionalno - iracionalnog naboja oličenog u ovom njegovom eppilogu svih epiloga. Doduše, ta njegova goropadnost sa skoro istim kontekstom bila je sublimirana u jednoj od izbornih kampanja opozicije:Mi ili On.

I, evo, sad, njegova ruka pravde s kojom je definisao svoj program svodila se i svodi, prije svega, na Mila Đukanovića. Dakle, uraditi sve, okolo naokolo, stepenovano, kadrovski situirano, upodobljeno, liliputanski, ali sa gvozdenom željom da se uhapsi aktuelni predśednik Crne Gore. E, onda bi zaspao snom pravednika.

Nema, naravno, nedodirljivih uz poštovanje zakona. Nema! To niko ne osporava. Niko! Ali ta lijepo upakovana i kriptovana opsjednutost jednim čovjekom prelazi sve granice ako ne nekog drugog a ono, makar, demokratskog duha. Sa definitivnom nasladom sa izvršenje tog čina i ośećanja katarze, da je, konačno, učinjeno što se se htjelo. Vrhunac toga je i najnoviji diktat, zapomaganje iz petnih žila, da se poništi legitimna odluka Predśednika o zakazivanju vanrednih parlamentarnih izbora. I da se na i taj neustavan način, poništi, minimizira, autoritet šefa države. Posljednji trzaj da se dobije na vremenu kako se ne bi našao u cajtnotu u vezu sa svojom hapšeničkom hipertrofijom. Kako ne bi zakasnio.

Pokazati kako se od malog postaje veliki i kako će najveći aplauz dobiti od onih koji za najveći Đukanovićev grijeh smatraju, ne to ima li ili nema kriminalnog dosijea, već što je obnavljanje crnogorske države shvaćeno kao antivelikosrpski čin. Kao propast svijeta. Sve Zavida do Zavide.

A što će biti duh istorijske presude…To se ne vidi od velike zasliepljenosti. Revanšizma, urođenog ili neurođenog…Gorki ukus potmulosti koju živimo. U sve izdašnijem izdanju.

Diktatura – nego što!