Još nijesmo teokratija, ali se Joanikije pita više nego Jakov

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Komentarišući podatak iz anketa da je SPC institucija kojoj se u Crnoj Gori najviše vjeruje, profesor Žarko Korać, koga inače veoma cijenim, ustvrdio je da smo na Balkanu dobili "parče Teherana".

Iako u ovoj tezi nesumnjivo ima izvjesne istine pokušaću ipak da malo polemišem sa njom. Iran je po ustavu islamska republika. Postao je to nakon revolucije u kojoj je zbačen šah Reza Pahlavi. Formalno, postoje parlamentarni izbori ali ajatolah je taj koji ima odlučujuću riječ u mnogim pitanjima. Ako ne gledamo formu nego suštinu moglo bi se reći da se danas u Crnoj Gori zaista više pita Joanikije nego bilo koji politički lider. To, međutim, još ne znači da smo teokratsko društvo ali da mu ozbiljno inkliniramo - to stoji.

Podsjetiću vas ipak da u Srbiji crkva ima jednako jaku ulogu, ako ne i jaču, nego u Crnoj Gori. Episkopi prisustvuju sjednicama vlade, malo li je? Samo što tamo nije bilo masovnih protesta koje bi crkva predvodila niti je tako nešto zamislivo s obzirom na odnos Porfirija i Vučića.

Tako da, kada je u pitanju "balkanski Teheran" ja bih ipak prije prstom upro na susjednu državu. Najzad, nije nemoguće da se, čak i pod ovim patrijarhom dio arhijereja pobuni zbog priznanja Kosova. Tu u prvom redu mislim na Irineja Bulovića za koga držim da je najmoćnija osoba u srpskoj crkvi. Ako se taj okrene protiv Vučića, bogami će biti belaja. Bilo bi to interesantno za posmatrati - litije u Srbiji; čitaj - karma na djelu ili kako se zle čini vraćaju svom pošiljaocu.

Naljutiće mi se jedan prijatelj, ali moram reći: Crnogorci nikad nisu bili preterano pobožni. Pa ni u vrijeme teokratije. Nijedna seoska kuća nije imala Bibliju, ali je svaka imala Roždanik i Vječiti kalendar.Ni same vladike nijesu se previše obazirale na kanone.

To je, u krajnjem, bilo i nemoguće tamo gdje je borba za goli opstanak bila imperativ. Većina tadašnjih crnogorskih duhovnika mogla bi reći, kao iguman Teodosije Mrkojević: "Po ljudima učio sam svijet, po zvijezdama i bogosloviju". I oni koji su imali izvjesno teološko obrazovanje, kao vladika Vasilije, više su držali do slobodarstva nego do metanija. E sad, moguće je da su se Crnogorci promijenili ili ovdje zbilja postoje dva različita naroda unutar pravoslavnog stanovništva. Nisam baš načisto šta da mislim o tome.

Jedan učesnik litija mi je svojevremeno rekao: "Ja sam ateista, ali podržavam sve ovo jer je to jedina šansa da opstane srpstvo u Crnoj Gori". Dakle, ovdje je više riječ o etnosu (i momentu socijalnog nezadovoljstva koji je crkva veoma vešto iskoristila) nego o religioznom sentimentu kao takvom.

Predložiću vam jedan mali eksperiment: sigurno među poznanicima imate nekoga ko je vatreni svetosavac. Pitajte ga da nabroji tri slovenska manastira na Svetoj Gori, ili u kom stavu (da ne kažem,sakloni bože, asani) se čita akatist, ili moje omiljeno trik pitanje: ko je iguman Hilandara i velika je vjerovatnoća da će se zbuniti osim ako baš niste naletjeli na sina Branka Tapuškovića.
Neko bi rekao - a kakve ima veze što ljudi slabo poznaju osnovne činjenice o pravoslavlju i religiji en general, crkva nas urnisa. Ne sporim. Uz to, izborom Jakova Milatovića uticaj crkve na društvena zbivanja još se više pojačao, ako ima kud. Dokle će sve to ići, videćemo.

U tradicionalističkoj vizuri Crnogorac je po definiciji pravoslavac. U modernom, otvorenom poimanju svijeta Crnogorac može biti agnostik, ateista, Wiccan, budista, Diskordijanac, Ktulu sveštenik, ma šta god hoćete.

U zapadnom svijetu, kome bar deklarativno težimo, upravo se dešava velika kriza religioznosti. Posebno se to odnosi na Rimokatoličku crkvu. U skandinavskim zemljama koje su mahom protestantske crkva stoji nešto bolje ali ona se toliko prilagodila društvu da je skoro i sama postala sekularna. Nakon masakra koji je počinio Anders Brejvik, službu je vršila, pazite sad, glavna sveštenica Norveške crkve koja je uz to i lezbijka.

Razlog što se protestantizam bolje nosi sa promjenama od katolicizma vjerovatno leži u njegovom racionalizmu. Još je Skerlić sa čuđenjem citirao riječi nekog protestantskog pastora iz Švajcarske koji se na Uskrs obratio pastvi ovim riječima: "Danas je, draga braćo i sestre, Isus vaskrsao, come on dite" (kako se to kaže). U protestantizmu je od misterije, čuda i iracionalnih pretjerivanja koje svaka religija posjeduje ostalo vrlo malo toga. Takođe, kao što su se građani zamorili od tradicionalnih političkih elita što je omogućilo uzlet populističkih pokreta tipa "Movimento Cinque Stelle", "Podemos" ili, najzad, Donalda Trampa, isto tako su se umorili i od tradicionalnih oblika religioznosti. "Ne sipa se novo vino u mjehove stare".

Najzad, internet je promijenio sve. Danas se, samo ako to želite, možete informisati o najrazličitijim duhovnim tradicijama i izabrati onu koju vam najviše paše, ili kombinovati više njih, kao što ja činim. Mi smo malo na repu zbivanja pa se kod nas dešavaju obrnuti procesi. Država naime slabi, a crkva jača.

Onda, gdje je naša nada za sekularnost? Prije svega, u tome da SPC, nakon što je odigrala svoju političku ulogu ( i igraće je još neko vrijeme, razumije se) ne može na duže staze vezati mase za sebe. Znam to po devedesetim. Svojevremeno, Pavle Aksentijević je bio slušaniji od, šta ja znam, Plavog Orkestra. Pa ga se danas malo ko sjeća. Sic transit gloria mundi. To je talas koji dođe i prođe. Tako je i sa drugim pojavama. Milorad Pavić, Vladimir Arsenijević, Dragan Jovanović Danilov, ne mogu vam dočarati koliko su svojevremeno bili popularni. A danas?

U međuvremenu, građanske stranke (pod njima naravno ne podrazumijevam lažni centar PES - Demokrate - URA) treba malo da porade na ribrendiranju, da bi bile poželjne i mlađim glasačima Jedna kategorija gdje je DPS zaista podbacio su recimo društvene mreže. Ljeposava Radosavova i još par sličnih profila naprosto ne mogu da se nose sa armijom dobro organizovanih crkvenih botova. Sve što je urbano, što misli i svi koji su angažovani u pozorištu, književnosti, muzici, dakle svako ko predstavlja duh ne treba da se libi da iskaže svoj stav i da se suprotstavi klerikalizaciji društva. Ja to uvijek činim, i kao što vidite nije ništa strašno. U manjini sam, ali se tješim da sam bar u pravu.

Milatović, kandidat SPC, i to ne treba nikad zaboraviti, je postao predsjednik ne samo zahvaljujući srpskim glasovima već su za njega listom glasali i ljuti ex liberali, ne naravno svi već oni kod kojih je animozitet prema Đukanoviću nadjačao brigu za državni interes. Mada, vjerovatno bi pobijedio i bez njihovih glasova Ne znam šta bih vam rekao o njima bez da ih žalim zbog njihove pizme, kratkovidosti i zlobe.

Treba, najzad, napraviti distinkciju između crkvene religioznosti i spiritualnosti. Po mom sudu, mladi ljudi koji su privučeni crkvi instinktivno osjećaju da je duh ono što im nedostaje, ali ga traže na pogrešnom mjestu. "Duh diše gdje hoće", i kad bi sa istom revnošću sa kojom slušaju lokalnog sveštenika posjećivali biblioteke ili malo izučavali i druge religije sa našim društvom i tolerancijom u njemu bi stvari stajale kudikamo bolje.

Da sumiram: ne vjerujem da ćemo postati teokratija ako upregnemo sve intelektualne moći da do toga ne dođe. "Nove nužde rađu nove sile" pa hajde da se nadamo da će velika kriza kroz koju trenutno prolazi crnogorski društvo, izroditi nešto dobro. To bi tako moralo biti već po vječnim zakonom dijalektike po kojima, kad jedna ideja iscrpi svoje resurse na njeno mjesto stupa nova, njoj suprotna. Time ni izdaleka ne mislim da svi treba da postanemo ateisti već da stvari vremenom dođu na svoje mjesto, da se zna šta je čiji djelokrug rada i da se razdvoji "carevo i božje".

Pišem ovaj tekst na Praznik rada do koga previše ne držim pa ću vam zato čestitati Beltane. Posebno cijenjenoj gospodi arhijerejima koji će morati da shvate da Crna Gora može opstati samo kao društvo slobodnih građana koji sami biraju u šta će da vjeruju, a nikako kao "pravoslavna zemlja" ili "treća država srpskog naroda". Tek tada će u njoj biti dobro i komotno za sve nas.