Repriza mojkovačke Jalovijade

Piše: Borislav Jovanović

Mučna je, mučna, više nego nevjerovatna priča – Projekat o otvaranju novog Rudnika olova, cinka i ne znam već čega drugog…Izgleda i golog zlata koje tamo neđe ispod Mučnice i ispod imanja i kuća pitoresknog sela Bjelojevići i bistre do bjeline Bjelojevićke rijeke leži netaknuto.

A, sve to, na samo nekoliko stotina metara od razvalina, odnosno, ostataka bivšeg prošlovjekovnog Rudnika olova i cinka Brskovo koji je radio petnaest godina (1976 - 1991). I koji je bio gubitaš za cijelo vrijeme rada. I što je najgore, ostavio je za sobom čuveno jalovište u sred Mojkovca koje je Mojkovčane više o jadu zabavilo nego sam Rudnik. Pa je, kao što se zna, ta najveća crnogorska ekološka crna rupa na obali Tare poslije dvadeset godina od gašenja Brskova sanirana i pretvorena u izuzetan rekreativni centar. Mojkovac je dobio svoje veliko zeleno dvorište.

I onda kao grom iz vedra neba dolazi prije nekoliko godina ideja da se otvara na novoj površini sa kompletnim površinskim iskopavanjem i izgradnjom flotacionih postrojenja za preradu rude. Što podrazumijeva i otvaranje novog jalovišta s tim što će navodno biti u drugom, ekološki provjerenom pakovanju. Sada ne u gradskoj zoni već na visočijoj koti. I, eto, taman kad se i doslovno slegla, ne samo kancerozna, nego i svaka druga dugogodišnja prašina, otvara se, reprizira, novog rekao bih crnog dosije novopečenog Projekta a sve u ime ekonomskog napretka…Pa, to je glupost, rekoh.

Burno je, naime, juče bilo u sali Skupštine opštine Mojkovac prilikom javne rasprave o ovom spasonosnom, finalnom, Projektu. Bilo je burno. I neka je. Trebalo je i biće vjerovatno još burnije. Protestovali su u svojim raspravama o novom spasitelju Mojkovca mještani – ali i ne samo oni - područja koje će biti prostor eksploatacije upozoravajući u prisustvu eksperata, odnosno, predstavnika investitora, i rukovodstva Opštine, da im ako se otvori rudnik, uglavnom, tamo nema opstanka. Da će uz sve ono što se predviđa kao sigurnost ekološke zaštite biti uzaludno. Te da se ide grlom u jagode.

Sumnjaju da sve to tako kako je napisano može biti. Nijesu branili samo svoje okućnice i cio pejzaž koji bi na obroncima Bjelasice trebalo da se pretvori u novu industrijsku zonu već su branili i Taru i njeno očuvanje. I, naravno, gradsko naselje. Plaše se da će Bjelojevićka rijeka i pored svih oficijelnih zimzelenih propisa postati prljava pritoka Tare, te da će se to isto desiti i ponoviti sa pritokom Rudnicom.

Sad će otrovna prašina umjesto sa bivšeg jalovišta dolaziti sa mjesta koje je u prisojima iznad Mojkovca. Sve je to najslikovitije izrazila jedna od učesnica ovog skupa rekavši da joj cijela ova priča liči na pravljene đevojke od babe. Sve bi trebalo da se sačuva, ali ne može…

Logika je ovih, iskustvom prethodnog Rudnika poučenih ljudi i, naravno, svojim prirodnim, zdravim logiciranje.

Nijesu protiv boljitka za Mojkovac, nijesu ni protiv nauke, ali, sve im liči na lijepu bajkovitu priču. Premjestiće nam, kuće, i šume pa će ih onda vratiti – čulo se. Pa, nemojte molim vas, uz svo uvažavanje struke… I postavili pitanje svog preseljenja.

Podśećam da je ideja o otvaranju Rudnika Olova i cinka Brskovo na mjestu srednjevjekovnog rudnika nastala šezdesetih godina pošlog vijeka. Da su pripreme veoma studiozne trajale skoro dvadeset godina, da su u tom poslu učestvovali najpoznatiji jugoslovenski stručnjaci. Rudnik je trebalo da prozvodi godišnje petsto hiljada tona rude od čega nikad nije ostvarena ni polovina. Procenat olova i cinka bio je veoma skroman. Kopalo se i po dubini i po površini.

Rudari, Sasi, Njemci, i njihove gazde pokupili su očigledno u 13. vijeku sve što je valjalo. Nikad više nije bilo zlata u Evropi nego u epohi feudalizma.

Podśećam, takođe, da je 1966. godine, odmah po najavi Projekta o otvaranja Rudnika olova i cinka u Mojkovcu bila uzburkana cijela jugoslovenska javnost. Branila se Tara. Uključene su bile i neke evropske institucije iako je tada ekologija bila bez današnjeg tretmana. Na Žabljaku je organizovan Simpozijum o zaštiti Tare. Bio je to veliki alarm stručne i intelektualne javnosti.

Crnogorski pisac, Božo Bulatović, čije je rodno selo Bjelojevići, uputio je pismo učesnicima Simpozijuma u kojem je, pored ostalog, rekao: ”Zagadimo li Taru, majke će prestati da rađaju đecu, a Durmitor će biti dubirog iznad njenog kanjona”. Ne podśeća li ovo na pismo indijanskog poglavice Sijetla upućeno američkom predśedniku Džefersonu prije nešto manje od stosedamdeset godina.

U svakom slučaju izazov je veliki pred Mojkovčanima. Kapital je neumoljiv. Profit opravdava sve! Plašim se, zapravo, mislim, da treće otvaranje Rudnika u Mojkovcu neće donijeti mnogo koristi Mojkovčanima i Crnoj Gori. Njima će ostati samo privremene novčane mrvice a na mjestu eksploatacije rude neka kova odnosno Crna prla i Crna rijeka – pustoš. Zapravo, Jalovište pogubnije od ovog prethodnog!

Upamet se Mojkočani! I ne prepuštajte sve ovo Vladi jer je populizam njena duša. Šoumenstvo.

A đe će naše duše?