Šta bi sad uradio Radosav Ljumović

Za Antenu M piše: Radmila Tomović

Pitanje je retoričko – Šta bi rekao drug Radosav Ljumović kad bi znao ko sjedi u reprezentativnom tijelu institucije koja nosi njegovo ime? Možemo da pretpostavimo i šta bi uradio drug Radosav Ljumović. Skinuo bi tablu sa svojim imenom? Za početak.  

Jer, kako bi drugačije i mogao antifašista, komunista, revolucionar, španski borac, pjesnik...

U živopisnoj galeriji likova, čelnih ljudi Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, posebno se izdvaja jedan.

I imenom i (ne)djelom. 

Ko se ne sjeća devedestih, evo prilike... Junaci su isti.  

U nizu asocijacija na izvorne devedesete - poslije rata, siromaštva, sankcija, inflacije -  visoko mjesto pripada njemu. Dovoljno je ime. 

Emilo. 

Televizijska vedeta nesrećnog vremena. Urednik najgorih i najdužih ratnih Dnevnika. Autor zapaljivih najava, jeftinih doskočica, besmislenog humora. Neopterećen činjenicama i standardima. Meštar hajkanja i huškanja.

U vođe i ideje zaljubljivao se strastveno, brzo i lako. Prvo u druga Tita. Poslije Tita, odano i nepokolebljivo, u drugove Mila i Momira. Kad je morao da bira, izabrao je Moma. U vezi sa Slobom nije bilo dileme. Slobo je bio konstanta. Ljubav i lojalnost pokazivao je otvoreno. Na ekranu, bez zadrške.  

Imao je Emilo i svoje uzore. I sa njima se identifikovao sa istom strašću. Da pojasnimo. Ko se sjeća Džeka Kiliana, junaka popularne serije iz devedesetih - „Poziv u ponoć“? Riječ je o seriji koja govori o bivšem policajcu, koji nakon nesrećnog slučaja napušta policiju i dobija šansu da postane radijski voditelj. Šarmantni glumac Gari Kol, markantnom pojavom i baršunastim glasom, očarao je publiku, naročito porukom koju je, kao Džek Kilian, izgovarao na kraju svake radijske emisije – Laku noć Ameriko, gdje god da si. 

Emilo je bio toliko očaran Džekom Kilianom, pa je tu poruku prisvojio i na kraju svakog Dnevnika govorio – Laku noć Jugoslavijo, gdje god da si. Izgovarao je to tako često i sugestivno, da je vjerovatno na kraju i povjerovao da je on Džek.  

I taman kad pomislite da je sve to bilo toliko davno i skoro pa bizarno, nevrijedno pominjanja, evo iznenađenja. Ukazao se Emilo u Skupštini Srbije i opet glumio Džeka Kiliana. Iako, ruku na srce, sa bradicom i šeširom više podsjeća na podgojenog Vladimira Nazora. 

Kao direktor Srpske kuće, u visokom srpskom domu, ispovijedio se kako je, kao Srbin u Crnoj Gori, patio i koliko je bio ugrožen, a imao je i potrebu da kaže: "Pomalo me je stid i što moram da govorim o položaju Srba u Crnoj Gori dolazeći iz države koja je u posljednjih 20 godina nanijela više zla Srbiji nego ijedna druga država i ijedan drugi narod u regionu, čak i oni koji su etablirani kao vjekovni neprijatelji Srbije i srpskog naroda. Zato u svoje i u ime onih koji dijele taj osjećaj, a nije nas mali broj, želim ovdje da kažem - oprosti, Srbijo, gdje god da si".

I, naravno, kao i prije trideset godina, ponovo neopterećen činjenicama... i ponovo strastveno zaljubljen. Ovog puta, kako je i sam rekao, u tri, za njega,  najveće svetinje - Srbiju, Rusiju i Srpsku pravoslavnu crkvu. 

Laku noć Emilo, gdje god da si!