Škola i nasilje – širom otvorenih očiju

Za Antenu M piše: Anđa Backović, psihološkinja

Od tragedije u beogradskoj osnovnoj školi teško se distancirati ili se tješiti time da se nije desila „kod nas“. Nakon emocija koje teško nalaze riječi, suočila nas je s morem pitanja. I s dosta brzopletih, neodmjerenih analiza uzroka i motiva. Razbila je i iluziju da vršnjak puca na drugare samo tamo negdje, vrlo daleko od nas. I još u školi, kojoj često prigovaramo, ali je jednako svima nama nezamjenjivo mjesto za učenje i razvoj.  

Mnogo se govorilo o društvenom ambijentu u kojem škola obitava, o tome ko i što sve utiče na djecu, i kako se sve to preliva u školu i porađa nasilje među djecom.  Nasilje je problem koji seže daleko izvan škola, ali je i njena svakodnevnica. Prema skorašnjem istraživanju, ove školske godine je 43% naših učenika i učenica svjedočilo vršnjačkom nasilju, a 17% ih je doživjelo makar jedan akt nasilja.

Zaokuplja me pitanje koje mi se čini neizbježnim ukoliko su iskrene sve naše gorljive namjere da suzbijamo vršnjačko nasilje u školi:  Što sve u praksama naše škole može da stvara neželjene pritiske na djecu – na njihova osjećanja, i mentalno zdravlje u cjelini; da li je škola svjesna tih (skrivenih) pritisaka na djecu, iza kojih, možda, stoje “najbolje namjere”, ali izazivaju tegobna osjećanja, probleme u ponašanju, i lako podstiču na agresiju i nasilje? (Ovdje nije riječ o još jednom, jednako zabrinjavajućem pritisku - roditelja na djecu, da budu uspješna po svaku cijenu! Tom pritisku sama škola često neuspiješno odolijeva.)

Škola je složena, hijerarhijski ustrojena organizacija. Čine je brojni učesnici, različitih uzrasta, s vrlo različitim potrebama, sposobnostima, motivima, nivoima moći i autoriteta. Zato su izvori pritisaka na djecu i mogući i višestruki. I mogu izvirati iz svega što se u školi svakodnevno dešava: iz načina kako se, koliko i ko s kim komunicira, kako se predaje i uči, kako se ocjenjuje, da li se žive proklamovane vrijednosti škole, koliko su jasna i dosljedna pravila, koliko škola poznaje sve svoje đake i njihove različitosti, koliko je snažno osjećanje djece da pripadaju školskoj zajednici, da su prihvaćeni... (Jednako, u svemu tome leže i potencijali  za prevenciju nasilja.)

Što je ako nije pritisak ili stres za sve u školi kad naše  “najbolje” škole forsiraju prosječne ocjene od  4.3, 4.5  i  nerealan broj “lučonoša”,  sve  uz podršku  nerealno ambicioznih  roditelja? Naravno, djeca vole kad sve to osvoje i ne brinu mnogo o zasluženosti. Da li ih time, umjesto u akademski uspjeh, guramo u životni nesupjeh, svjesno ili nesvjesno, makar neke od njih? Pokazujemo im što je sve dozvoljeno da bi se dobila petica: bježanje s časova, izbjegavanje “rizika”, laganje, krađa, nezdravo rivalstvo, nepoštovanje pravila, vršnjaka i nastavnika...

Djeca nerijetko trpe snažan  pritisak da budu uspješna u školi. Nekada ga zadaju i sami sebi – takmičeći se s vršnjacima. Nastavnici i roditelji vole ih i cijene onoliko koliko su uspješni u školi, jer tako i oni dobijaju “značke”. Veliku tjeskobu osjeća dijete koje doživljaj vlastite vrijednosti gradi samo na tome što postiže u školi. Takvo samopoimanje ima duge i opasne posljedice. Nezdravo takmičenje, rivalstvo i zavist često su okidači agresivnog ili samodestruktivnog ponašanja. Dijete najčešće počne da mrzi sebe jer misli da nikada nije dovoljno dobro. Onda počne da mrzi i druge, krivi su mu i oni.

Mnogi nastavnici priznaju da ih, osim djece nasilne prema vršnjacima i samim tim vidljive, ne manje brinu hronično anksiozna djeca, djeca koja se samopovređuju, koja pominju samoubistvo I do koje kao da ne mogu doprijeti. Nije riječ o masovnosti takvih slučajeva, ali je I jedan takav slučaj alarm I traži neodložnu reakciju škole, porodice, zdravstvenog sistema.

Što je ako nije pritisak kada se djeci, naglas ili ispotiha, mimo zvaničnog kurikuluma, prenose dogme I neistine, kad im se uskraćuje intelektualna sloboda, kritičko promišljanje, radoznalost? U najmanju ruku, tako ih spremamo da budu žrtve dezinformacija I manipulacija. Direktan udar na mentalno zdravlje djece I mladih. Mišljenje u dogmatskim kategorijama prati impulsivnost, nesposobnost da se promisli I odloži reakcija, da se obuzdaju emocije, da se osjeti empatija. Oni koji su drugačiji, drugačije misle I osjećaju – moguće su mete.

I moglo bi se još dugo o drugim nijansama pritisaka u školi. Ona je i sama pod  pritiskom neodmjerenih administrativnih procedura, ishitrenih, netransparentnih obrazovnih politika. U strogoj hijerahiji obrazovnog sistema nema mjesta inicijativi, a zatim I većoj odgovornosti I samostalnosti škola. Jednako, sistem školu cijeni po sličnoj matrici, žmuri na takav “elitizam” škola, pritiska ih da kriju vlastite slabosti i da ne idem dalje. U krajnjem – dosta se prenese I na djecu.

U doba ovakve brzine i dostupnosti informacija, vrijeme je da se škola odmakne od  “predavanja znanja” i više se posveti pripremi djece i mladih za život: da ih nauči kako da sami uče, i tokom cijelog života. Desetine vještina – saznajnih, emocionalnih i socijalnih -  su na listi čekanja. Djeca su nam, između ostalog, i emocionalno slabo pismena. Umjesto trke, takmičenja, nepotrebnog izgaranja -  učimo djecu ravnoteži, prihvatanju sebe i drugih, saosjećajnosti, i sreći.  Za školu i nastavnike ovaj “transfer” je zaista velika šansa da povrate poljuljani autoritet. Za mjerenje kvaliteta škole – takođe. 

Sve su rjeđi nastavnici koji djeci šalju jasnu poruku da cijene  I njihovo znanje I njihovu ličnost, osobine, I karakter. Tada se djeca osjećaju cjelovito, ispunjeno,  vrijedno – sebi I drugima.

Do kraja života se sjećamo nastavnika I nastavnica, izuzetno dobrih I onih loših. Nastavnici nikada ne treba da potcenjuju uticaj koji imaju na život svojih učenika I učenica. Čak ni onda kada im se čini su impulsivni, neprijatni, agresivni, razmaženi, nemogući - nastavnik utiče na intelekt i dušu učenika. Model je za njihovu misao, osjećanja, ponašanja, ostavljajući pečat na to kako oni vide sebe i misle o sebi do kraja života. Takva moć je jedinstvena, I treba je cijeniti i njegovati. Kojoj drugoj moći ili pritisku se  ona može podrediti I u ime čega? 

Tačno je da se vršnjačo nasilje najrjeđe dešava u samoj učionici. To ne znači da mnogo onoga što je dobro u učionici I školi ne može biti stavljeno u pogon za prevenciju nasilja – jer ima moć da ga smanjuje. Učenje djece da izgrađuju odnose, kvalitetna nastava I zanimljivo učenje, pažljivo slušanje djece, poznavanje njihovih potreba, I modeliranje primjerenog ponašanja učenicima – odgovori su dobrih škola na probleme nasilja I prije nego se ono desi.

Tekst je dio kampanje: Borba protiv (vršnjačkog) nasilja, koju Antena M realizuje zajedno sa društveno odgovornim partnerima.