Navijanje po Oliveri

Za Antenu M piše: Ela Abramović

Fudbalski navijači iz Nikšića, uzvikujući „Nož, žica, Podgorica!“, donijeli su istinski zvuk, sliku i preovlađujući duh Nikšića danas. Ova monstruozna kakofonija, sa svim ostalim već viđenim varijacijama, u kontinuitetu se komponuje i izvodi pod dirigentskim palicama predsjednika Opštine, crkvenih velikodostojnika i njima bliskih krugova. Građani Nikšića koji nijesu iz ovih priča nemaju ni moć, a ni podršku.

Kritikujte me, poštovani čitatelji i čitateljke, što se može činiti da branim ovu histeričnu, razularenu mladu hordu ako tvrdim: oni o Srebrenici niti znaju, niti razumiju, niti saosjećaju, niti je ikome oko njih stalo da budu drugačiji.

I sve to (ironije li!) rađa se u gradu s desetinama škola, i u kojem se studiraju istorija, sociologija, filosofija, psihologija, pedagogija, jezici itd. Destine profesora, docenata, asistenata, i poneki na-silu-emeritus, nikada im neće reći istinu i podučavati ih kako da je traže. Oni će im predavati svoje „akademske stavove“ o genocidima.

I gradonačelnica Injac, univerzitetska profesorka, poduči nas danas da stav o genocidu može biti - „navijački stav“. Sasvim u tonu njoj inače svojstvenog intelektualnog minimalizma, u stilu „mi-smo-mali-ne-pitajte-nas“, pa i ovaj događaj mali mozak lakše će podnijeti ako je opisan kao vragolija, đa'oli ih ne znali, mladih navijača. (A povodom sročene joj izjave na Tviteru: gramatiku i pravopis pod mišku, gradonačelnice, jer i u tome treba da budete uzor!)

Užasavajuća je činjenica da gajimo u njedrima generacije koje neće znati ništa dalje od par godina unazad. Znanja i istine će najmanje otkrivati tamo gdje provode najmanje dvije decenije: u školama i na fakultetima. Takozvane „formativne godine“ danas je tačnije nazvati – deformativne, imajući na umu u što će ih sve pretvoriti mnogi od onih koji ih obrazuju, vaspitavaju, služe im kao uzori i modeli.

Čast izuzecima i čast rijetkim građanima i građankama Nikšića!