Ovacijama Prigožinu Rusi u potrazi za novim Putinom

Piše: Biljana Jovićević

Sinoćnji snimci Rusa koji ovacijima ispraćaju Jevgenija Prigožina - lidera zločinačke puluprivatne armije, koja je godinama bila batina u službi Vladimira Putina (širom svijeta)- iz Rostova na Donu, ključna je slika iz 24 -satnog online praćenja neupješnog pokušaja puča u Rusiji.

Ne to da li će ovi očekivano – nočekivani događaji oslabiti Putinovu vlast, dakle da li je ovo početak njegovog kraja (nadamo se da jeste), niti to da li je Prigožin i dio njegovih plaćenika zaista u Bjelorusiji i šta će tamo raditi – da li saditi voće i povrće na nekoj farmi ili pripremati novi napad na svog dojučerašnjeg gospodara. Nije važno ni to šta je Prigožin tražio i dobio u zamjenu da u manje od 24 sata odustane od marša na Moskvu, ali i stavljanja zvanične vojske pod svoju komandu, sve uz posredovanje još jednog diktatora, Aleksandra Lukašenka, kao ni to pod kojim je okolnostima prešao put od izdajnika za kojim je ekspresno podignuta otužnica, a onda isto tako ekspresno ukinuta – kao da nijesmo znali da  Rusija i inače tako funkcioniše. Nije važno ni hoće li Putin smijeniti načelnika Generalštaba ruske vojske Valerija Gerasimova i ministra odbrane Sergeja Šojgua kojem je prije samo par dana ionako sam okretao leđa - kao da je kužan, nezadovoljan napretkom invazije na Ukrajinu, kao ni hoće li se dio Vagnera inkorporirati u rusku vojsku ili otići za Prigožinom (teško da će ih vratiti u zatvor odakle su većina i potekli). Nije na kraju važno ni gdje je juče bio ili gdje je pak danas Vladimir Putin- da li je njegov avion nestajao sa radara da zavara tragove ili ne. Znamo odavno da se Putin, kao iskusan KGB oficir - ili „hladnokrvni ubica“, kako ga je je u vrijeme dok su mu svi ostali na Zapadu podilazili, bez uvijenja nazivao pokojni američki senator, ratni heroj, Džon Mekejn (John McCain) - u javnost ili u „narodu“ pojavljuje samo kad se steknu 99,99 posto sigurni uslovi, a to juče, a bogme ni danas sigurno nije tako.

Slika navedena na početku, koju istina svi daju na počecima svojih priloga, ali kao jednu od raspoloživih kako se to kaže „pokrivalica“ sa terena – a ne kao činjenicu koja treba da nas zabrine, čak iako Putin (Inshallah) uskoro padne- rječitije od svega govori o Rusiji danas ili o Rusiji već duže vrijeme, ako hoćete decenijama već. U najboljem, ovaj snimak tek pokoji novinar ili analitičar slavodobitno protumači kao brutalnu ili „moćnu“ poruku Putinu da ga građani više ne žele.

Moguće zaista da ta slika govori da Putina više ne žele, ali isto tako i šta građani Rusije žele. A bojim se da je to sljedeće: oni su većina onih koji su ljuti na Putina,  zapravo razočarani što nije bio efikasniji u onome što je započeo, a ne  da su ljuti na njega zbog toga što je izveo brutalni napad na suverenu i dio juče bratsku slovensku državu, ubijajući njene građane, sravnjujući sa zemljom njena sela, gradove, rijeke, brane... Jer zašto bi u suprotnom aplaudirali,  slavili i navijali za onoga ko je u tome bio najbrutalniji ili kako oni očigledno misle - najuspješniji.    

Dok je sve što su svjetski mediji juče mogli dobiti službeno od zapadnih zvaničnika bilo da „pažljivo prate situaciju“ a od tajnih i javnih agencija za sigurnost da nijesu u popunosti sigurni šta se dešava i da i oni provjeravaju informacije na terenu, danas su im izvori obavještajnih agencija rekli da su već neko vrijeme znali da bi Putinu njegov „kuvar mogao zapržiti čorbu“, („a ko drugi nego kuvar“ reče jedna moja prijateljica) ali nijesu baš znali tajming. Dakle ispade da su obavještajne agencije znale sve ono što su znali i svi oni koji na društvenim medijima, čak i površno, prate rusku invaziju na Ukrajinu!!!???

Ukupno 18 godina sam radila za Radio Slobodna Evropa (osnovan zbog SSSR 1949.), od toga 10 u njenoj centrali u Pragu, ali sam i u periodu rada u podgoričkom birou često (tri do šest mjeseci) provodila u Pragu. Nebrojeno puta sam, kako se to kaže  - „iz prve ruke“ bila u prilici da u detalje slušam o situaciji u Rusiji, od kolega ruskih novinara, disidenata, stručanjaka za Rusiju, domaćih i stranih. Ono što me uvijek fasciniralo je bio nesklad između tih analiza, procjena i predviđanja, koje sam ja zvala „wishful thinking“ i činjenica - čast izuzecima.

Naime, novinari, analitičari, istraživači, aktivisti i disidenti su redovno voljeli da prave analize, sa tendencijom da budu najava skorih velikih promjena u Rusiji, od činjenica – da je tipa Putinova popularnost sa 80 posto, pala na 60 procenata, da je nekoliko stotina ili par hiljada ljudi izašlo na proteste u Moskvi ili nekom drugom milionskom gradu Rusije, i da ih je policija brutalno rastjerala, tukla, hapsila. Uvijek sam se pitala šta je sa činjenicom da je riječ o zemlji od oko 140 miliona ljudi, a na ulicama protestuje njih nekoliko stotina, do nekoliko hiljada, urijetko desetina hlijada?!

Nikad nijesam u potpunosti mogla progutati priču, odnosno obrazloženja da je to zato što Putin cenzuriše medije i društvene mreže, da su građani uglavnom u blokladi, da se vrši ogroman pritisak na političke disidente i političke protivnike, poput brutalnog hapšenja i pokušaja ubistva Alekseja Navljanog, (prije njega Mihaila Hodorkovskog) ili još gore ubistava novinarke Ane Politkovske i po meni jedinog istinskog demokratski orjentisanog Putinovog ozbiljnog protivnika – Borisa Njemcova.  Ovo su samo pojednici sa podužeg spiska zatvaranih i ubijenih i ovo bi po mom logiciranju, bili razlozi da građani što masovnije izađu na ulice i protestuju suprostave se. Ali ne i u Rusiji.

Jednom sam čak na jedno od mojih naivinih pitanja o Navaljnom dobila odgovor da veliki broj ljudi u unutrašnjosti Rusije nikad nije čuo za njega (navodno zbog medijske blokade), a opet od drugih da neće svi da ga podrže jer su njegovi demokratski kapaciteti nešto malo bolji od Putinovih – kada je riječ odnosu prema imigrantima, islamofobiji ili Ukrajini.

U svakom slučaju od Navljanog je pravljen opozicioni lider koji je imao potencijala i mnogi su ga vidjeli kao buduću predsjedničku nadu Rusije, pa ipak, njegovo hapšenje, pa potom i očigledan pokušaj ubistva, mnogo je više odjeka imao van Rusije - nego kod samih Rusa.  

Za sve što je Putin radio u Rusiji i izvan nje imao je većinsku podršku javnog mnjenja te zemlje. Ruska dijaspora i to naravno na Zapadu, dominatno je bila u službi Putina i ruske države, uključujući i različitih prljavih aktivnosti. O tome je najbolje u detalje svejdočio jedan opsežan izvještaj njemačkih službi bezbjednosti – recimo kako su u vrijeme izbjegličke krize 2015/2016 učestvovali u kreiranju neprijateljskog osnosa prema migrantima sa Bliskog istoka u Njemačkoj, šireći i podržavajući narative da su sirijski migranti silovatelji.

Uvijek pravim veliku razliku između Turske i ostalih dražava sa autoritarnim liderima. Pomenuh ovdje Tursku, jer je upravo reizabrani predsjednik ove članice NATO-a, Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip) juče jedini eksplicitno dao podršku Putinu – sigurna sam ne iz ljubavi prema Putinu, nego iz straha da bi mu se nešto slično moglo dogoditi - zapravo već jeste. Uporedite samo javno mnjenje Turske i Rusije. I pored svih pritisaka, hapšenja, zatvaranja, naročito nakon pogroma nad javnim djelatncima, intelektualcima, medijima i oponentima, poslije neuspješnog pokušaja puča 2015., što je turski predsjednik iskoristio da se riješi svih protivnika, u toj zemlji postoji toliko razvijena snažana građanska, demokratska, kritička svijest i masa opoziciono nastrojenih građana, da se iz izbora u izbore, uz svu kontrolu nad državnim aparatom, Erdogan provlači kroz „iglene uši“.

Ni ranije ni sada takvih kapaciteta nema na vidiku u Rusiji – naprotiv! Slavljenje Prigožina od građana Rostova jer je „ponizio Putina“ više govori da bi uskoro mogao biti raspisan konkurs za novog Putina.     

Pretpostavljam da je dobro što u zemlji koja ima nuklerno oružje nije došlo do haosa kojim bi Rusija postala još opasnija ranjena zvijer na globalnoj političkoj sceni – više nego što već jeste, zbog imperijalnih snova jednog KGB – ovca u čijim je plavim očima Zapad uporno tražio nešto više i bolje - čime bi lakše opravdali lukrativne poslove sa njim i njegovim tajkunima i oligarsima, sve dok voda nije došla do grla. To što je pobuna okončana jednako brzo kako je i počela i što ono će ona vjerovatno predstavljati početak slabljenja Putina, svakako je važno. Važno je i da zapadne službe bezbjednosti detaljnije od onoga što smo znali i mi ostali, doznaju šta se dešava u Rusiji iza scene sa svim akterima kojima smo se bavili i bavimo i kakov bi mogao biti slijed događaja, te se brižljivo pripremiti za efekat koji bi to moglo imati na ostatak svijeta.

Ali ono što nije dobro je što u želji da Putinu što brže vidimo (politički) kraj, prenebegavamo ključnu stvar – većinsko javno mnjenje Rusije ne želi da svrgne Putina zbog korupcije, kriminala, zatvaranja i ubistava političkih protivnika i disidenata, gušenja medija i ljudskih prava i zbog brutalne zločinačke invazije na Ukrajinu – već zato što sve to nije ostvario brže i efikasnije, a posledice loše urađenog posla počinju da ih štipaju i to dobro.

Zato su Rusi sinoćnim „standing ovations“ - za nekadašnjeg zatvorenika, ugostitelja, Putinovog kuvara, osnivača fabrike trolova i konačno lidera poluprivatne plaćaničke armije, koja je činila nezamisliva zvjerstva po Ukrajini - na ulicama Rostova na Donu, pokazali da zapravo samo žele novu čvrstu ruku – koja će pokazati rusku moć mrskom Zapadu.  

I tu leži ključ problema sa Rusijom, ali time se u ovom momentu niko ne bavi jer valjda bolje zvuče pitanja „Koju će lekciju Putin izvući iz pobune?“ ili ono pitkije za ljubitelje teorija zavjere „Da li je Prigožin zaista u Bjelorusiji i hoće li tamo ostati miran?“.  

Možda je „too soon to tell“ šta se tačno juče desilo, kako danas reče američki državni sekretar Entoni Blinken (Antony) za CNN, ali da nema razloga da se skoro nadamo pozitivim promjenama u Rusiji – to je sigurno.