Paralaže dijela crnogorske istorije i umjetnost

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Svjedočimo sve opskurnijoj politici (veliko)srpske politike prema Crnogorcima i crnogorskom. Ranije perfidno, iz potaje, kako su nekoć naučili od svojih starih nacionalista i šovena, i  u potonje od novih, najnovijih srbocrnogoraca,  danas njihovi plotuni tuku iz svih cijevi na opstojnost crnogorskog bića i države. Ni po jada, vidimo, čujemo, svjedočimo, prilaze im, novim kažiputom, i nova raca vodnjikavih suverenista. Puni se čaša žuči. Onog konzerviranog petrovićevskog otrova, koji je dobronamjerne i lakovjerne dugo, predugo, varikao silnim pobjedama nad turkešinama, šiptarima i lacmanima. Sad je na redu da se i antifašizam disciplinuje, da mutira iz zone četničko-partizanskih razmirica u gnjilu ofanzivu svepravoslavnog pomiriteljstva. Da nam nije manjiskih naroda, sumnjam da se ne bi već završila misija svetosavskohrišćanskog filetizma nad montenegrinskim pravoslavnim bogovjerovanjem - nekoć uzoritom granom hrišćanstva, kojoj su Crnogorci zajedno sa ostalim građanima drugih religijskih vjerovanja, davali i još daju demokratsku notu. Hoću da vjerujem: manjine će iznova u Crnoj Gori znati kako treba postupati. Jer je među njima mnogo manje prelivoda – oni svoje narode vole bez interesa.

Odavno  mi se prigovara za jeres koju izričem o Svetom Petru, i Prvom i drugom, jer su i njemu „fiknuli“ tu čast da je svetac - njemu, cetinjskom kozeru. Kudeći Nikolu, opet Prvog, ofanziva na moj um i principe slobodoumnog čovjeka, bijaše još žešća: ta me paljba tukla i od tobožnje braće suverenista;  najprije prijetnje, potom pokušaji pregovaranja, tada, razumije se, na nivou literarnih rasprava, a danas je protivljenje mom stavu: „što našem vremenu bliži Petrovići, to je srbofilija jačala“ prerasla u nehaj tipa: neka samo priča taj grkocincaroalbanac... Nazdravlje!

Ima  tome godina kako strpljivo, pažljivo i sa strašću, proučavam crnogorsku i albansku prošlost 15. i 16. vijeka. Sve jasnije vidim koliko su Albanci i Crnogorci slični – to mene hrabri. Bilježim, dakle, događaje i poneko čudo narodno na prostorima Crne Gore i Brdah (i crnogorskih i albanskih). Rijetka pisma, nadgrobne spomenike, pokoju kratku, obično kȗsu porodičnu hroniku, listine, račune i ovjere kneževske, tapije i ugrubo iscrtane šeme gradina i imanja, testamente i zavjete koje, mahom nepismenim odličnicima Kuće, Bratstva ili Plemena, pišu pisari, krasopisom ili jedva čitljivim krivuljama (na crnogorskom, staroslavenskom, albanskom i italijanskom (ove posljednje mi prevode italijanolozi). Razumije se, koristim i ostavštinu i libre istoričara, ali, koliko više napredujem u potragama, Istoriji sve manje vjerujem. Mnozina takvih mudrosera (čast izuzecima!) lažu ili vodu nagone na svoje mlivo, etničko ili političko.

Ta dva vijeka, mojim potrebama strast, sve mi više potvrđuju da su seljaci i vojenici (jer su najčešće to bili najedno), tog doba i pomenutih prostora, doista bili ljudi dostojni antičke visine. Po ispaštanju, junaštvu i iskonskoj plemenskoj uljudnosti. Čini mi se da se tada najviše držalo do toga ko je hrđa, a ko plemenita kovina. A redom su bili i gladni i žedni, i goli i bosi. Plemeniti puk crnogorskoalbanski, cincaroturski.  Katolici koji su do vjere držali, silno okrenuti papi, pravoslavci koji su popu, u to vrijeme, vjerovali manje no prijevarnoj ženi, preobraćenici u islam, većinom mirni i mudri ljudi.

Politika kao vještina  manipulacije čovjeka čovjekom bijaše tada daleko od njih, iako su njene kandže svi dobro osjećali po grbači,  jer je prisutna u dokumentima i poreskoj obavezi nad rajom. Ali se i u tim tragovima nameta isticala nagonska mudrost, životno lukavstvo, i tegobama života stečeno viteštvo tih ljudi. Da se preživi, održi Kuća, Bratstvo i Pleme. Kasnije, pojavom porodice Petrovića, a kod Albanaca postmitologijom Skender-beg kastriotskoj, i nastajanjem njihovih dinastija, pipci politike lagano ali sigurno, guše helensko svojstvo mojih junaka, a pred životima tih praotaca, oblikuje se postepeno nacio društvensociološka supstanca. Što je više dinastičkog, sve je manje antičkog. O tom vremenu ja gubim interes, jer se doba balkanske  helenospartanske epohe tanji i nestaje. Ja ću napisati pseudo-historjiski roman, a moji literarni giganti će time počinuti.

Ne jenjava u meni želja da čitaocu jednog dana pokažem (dokažem?!), koliko su danas Crnogorci i Albanci, katolici, pravoslavci i islamci, ne samo ilirski i slavenski soj (fis), već jednako, ako ne i više od toga plemenita kovina sastavljena od najfinijih elemenata grčkog, ilirskog, turskog i vlaškog gena nasljednici. Ta mješavina je za mene pravo crnogorstvo i albanstvo.

Što se dobrog dijela crnogorske i srpske istorijske nauke tiče, nju smatram naukom-antropofagijom, slugom mnogih ideoloških politika u nas, i predvodnicom svih nacionalističkih juriša, odvajkada spremnoj da od života i duša ljudskih gradi labirinte.  Samo umjetnost može o ljudskom trajanju dati najviše i najtačnije.