Umiru li naši časni životi?

Piše: Jovan Nikolaidis

Davno, davno, oko 2000-te, moja PLIMA je objavila malenu knjigu zrelih misli: SRČANA KAP Mirka Kovača (Srčana kap, ponoćna radio-igra. Mirko Kovač PLIMA, 1999.tiraž 300). Tada sam i upoznao (Filipu Davidu zahvalan za povjerenje i preporuku) velikog pisca, čovjeka od formata, kome sam, potom, objavio još jednu knjigu. Nije htio da uzme honorar. (Parafraziram običaj Marka Vešovića, jer sam i ja na njegove staračke grane dospio: „...ne sjećam se tačno kad to bi“, čija sam izabrana djela u tri toma također objavio tih godina, kad to nije bilo ugodno). No... Veliki jugoslovenski, srpski, hrvatski i crnogorski pisac Mirko Kovač ima u toj knjižici rečenicu u dijalogu, koju izgovaraju na groblju dva radnika. Upitani: „Jeste li vi grobari“, stoji njihov odgovor: „Ne, mi smo Crnogorci!“

Zaboravlja se, zaboravlja. Stoga i kažem: bijaše to davno, jer, kako vrijeme odmiče, poput znaka sveopšte opasnosti za rod i dom, ralje od klerofašizma multipliciraju, moj rodoljubni cinizam sve jači biva, a na sve sprdačine neprijatelja naših Domovini, što niču kao troskot, ironija u meni bukti. Kad to bijaše Dan crnogorske nezavisnosti? Zašto nismo do sada ozakonili mnoge druge svete datume, za koje se u zdravim državama, ako ih ko prekrši, ide u pržun na godinu-dvije-i-tri-i-četiri... Zašto naši kanoni, Zakoni o nacionalnoj kulturi i znamenjima, navodno doneseni, nemaju silinu patriotske oluje, da zbrišu ono što nam obraz kalja?

Ako je Amerika naš primarni partner, zašto ne usvojismo kȃ što oni činē, ako već nećemo/ne možemo imati neokolonijalne aspiracije (jer smo malešan narod), sprovesti rigoroznu kontrolu spram poreskih neplatiša državi; toliko je neplaćenog poreza od onih koji se nakradoše, i još kradu, a vatamo za gušu kradljivca sitneži iz supermarketa. Nebrojeno je trgovačkih monopolista svim i svačim po mojoj državi, dok seljaka, snagu svake države i svakog turizma, varamo na cijeni litre mlijeka. Što se na bolje i jače ne ugledamo, a? Ne mogu se pohvatati nelegalni davaoci turističkih usluga, a čapamo se grla pokojem prodavcu bočica ulja sa kantarionom turistima. I tome broja nema – cvate kod nas što se ne smije, a guši ono što nam je najuzvišenije...

Sticajem okolnosti upoznao sam i poznajem na gomile šupljih akademika, uslužnih pjesnika, nepismenih direktora centara za kulturu, činovnika ispod crvene državne zastave, sa bedžom SPC na reveru i članskom kartom neofašističke partije u džepu. Kakva je to gomila nevaspitanih i površnih gadova! Ćute danas takvi preletači od suverenizma ka unionizmu. Lažinjamo osmjehujući se, izdajnici pred vratima tuđinu, ne progovorivši ni slova, izuzev onog šapata krvniku, koji gotivi naše pećinske navike mutanta.

Ako smo u NATO ušli milom, ako (tvrde ankete) većina žitelja hoće u Evropsku Uniju, zašto onda nema sletova pionirskih našim svjetionicima slobode, nacionalnim muzejima, ko to našu omladinu gura u podrume gdje tutnji elektronski bubanj pakla i zaudara dim od slatke marihuane. Poznato mi je da više ne živimo u socijalizmu i da smo lišeni jednopartijskog sistema. Da, Amerika ima neobuzdanu omladinu, ali Amerika ima i nebrojeno skauta i ekoloških kampova za obuku mladeži – iako su kapitalisti. Amerika ima i dvije jake partije koji su – jedna partija. Amerika ima i Nacionalnu gardu. Amerika ima...

Pa, na koga mi to ličimo ako nam je Amerika pouzdan partner (tako vele svi od vrhovne vlasti)? Ali, gospodo i preostali drugovi, zašto sve uspješnije demokratiju preoblačimo u anarhiju?... Jer smo još predgrađansko društvo, neiživljeni starmali usred globalizacije, kojima iz prkna zijeva glad, a iz glave dim zamračenih koliba. Demokratija je sistem koji na svojim terazijama tačno dijeli pravo i obavezu. Ne može jedno bez drugoga, inače smo divlja horda rođaka, kumova, bratstvenikai i partijskih đilkoša. Treba čuvati svoj rod i ime, vavijek, ali se danas to rodstveništvo sjurilo u klanove i švercersku elitu.

Principe demokratije najprije treba naučiti napamet, onda se predati njenim arkadijama slobode. Gospode dragi, pa mi smo takvu demokratiju više imali u 15 i 16 vijeku, nego je imamo danas! Ko je, nakon pobjede nad fašizmom, žuljavih ruku i bos, pjevao iz sveg glasa pjesmu: „neka pukne kao mina, naša zvijezda nasred čela, opet gradi omladina naše pruge, naša djela... hej, haj, brigade, svoju zemlju srcem grade, srcem grade“ – parafraza: A.Dedić https://www.youtube.com/watch?v=hcHsbSqtvpk). Oni, znači, nisu bili demokrate, nego ideolozi socijalizma sa ljudskim licem, što nije sinonim, zar ne, recite vi prodani neokomunisti, s četnicima ruku pod rukom?!

Hoćete mi reći da smo mi danas prešli tu školu od osnovaca do doktorata demokratije? Nismo, još smo u obdaništu. I što je najgore, svi znamo da smo nedorasli, a htjeli bi na nogama navući čizme od sedam milja. Ne može to tako: voziš auto od 50 tisuća eura, oko vrata krst od pola kila, drobina ti nèda da zemlju pred sobom vidiš, kraj tebe djevojče sa usnama koje je neuki plastični hirurg pretvorio u nateklu grimasu, a kad siđeš sa svoje mȁkine, onda se dobro počešeš po mudima – dokazuješ da si međed ili prase.

Vidimo li, znamo li, kako naše manjine, odvajkada mirovnjaci, i dalje strahuju. Od koga? Od razularenog pravoslavlja i četništva, nisu dȁti od halapače Marice Pera Jovanove! Ćute, rade, čuvaju svoje tekovine, i dovoljno im ostane da vole Crnu Goru. Bošnjaci i Muslimani, buketi svakom licu marljivost. Albanci, koliko ih je da ih je – radišni junaci katuna. Bokeški Hrvati koji su nam darovali više od 50% cjelokupnog kulturnog blaga Montenegra. A vi: impotentne kuronje gizdavog hoda. Iz kojih i iza kojih zjapi smradež i praznina.

Mene i mnoge mladiće ona država (ona moja Crna Gora i moja Solana „Bajo Sekulić“) nagradila je stipendijom za studije koju nisam trebao da vratim; rekli su: ti ćeš na poslu to državi vratiti marljivim radom. Iako sirotan, mogao sam tada, kad god sam htio, naći način da odem u Italiju za džins, gitaru i losion za kosu „ala elvis“. Putovao sam Zemljom sa rancem i kapelinom, 'što pjēhe što karivolicama', upoznavao domovinu da bih je više volio. Parola do parole! reći će mi čistunci neoliberalističkih kupleraja. Tako je, braćo, gospodo i drugovi. Zato danas, ako nevolja stegne: ode moja penzija na opšti ljekarski pregled.

Ljut sam, bijesan sam, a ne mogu mȁći. Da sam mlad, u komite bih se dao; da vodim revoluciju, smiješno bi bilo. Za to nisam kadar. A otišao bih daleko, gdje stiže samo želja. Znam, ubili bi me očas, gađajući posred čela u crvenu petokraku. Ne bi mi dali naprijed nadošle neprilike, ološ i praznoglavci. Ostala bi ljubav, sve tiša, sve slabija. I pitanje: odumiru li, odista, naši časni životi?