Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Pitanja modela okončanja rata u Ukrajini mora biti predmet interesovanja međunarodnih analitičara.
Zvanični Kijev je od samog početka insistirao na potpunom teritorijalnom integritetu Ukrajine u skladu sa postojećim granicama od 1991. To znači da sve ukrajinske teritorije koje je ruska vojska privremeno okupirala, uključujući Donbas i poluostrvo Krim, moraju biti vraćene njihovom pravom vlasniku - ukrajinskoj državi.
Sve navedeno u skladu je sa postojećim normama i principima međunarodnog prava i stavovima brojnih međunarodnih konvencija čiji je potpisnik cijela međunarodna zajednica, uključujući i Rusku Federaciju. Dakle, nisu u pitanju neki posebni zahtjevi Kijeva, već stav pozitivnog međunarodnog prava.
Ako će neko iz Moskve ili drugih centara odlučivanja govoriti o neophodnosti nekih ustupaka ukrajinskih teritorija Rusiji kako bi se prekinuo agresivni rat Ruske Federacije, onda oni jednostavno grubo narušavaju postojeći sistem međunarodnih odnosa.
Moskva to radi otvoreno od 2008. godine, kada je okupirala dio teritorije Gruzije, pa sve do sada, kada želi da zauzme ogromna područja Ukrajine, jedne od osnivačica Ujedinjenih nacija i cijenjeni član svih uticajnih međunarodnih institucija. Dakle, kada jedan od visokorangiranih međunarodnih političara kaže da je, da bi sačuvao mir na planeti, tolerisao teritorijalno širenje Ruske Federacije prema susjednim zemljama, onda ili laže ili ne razumije da prećutno ohrabruje agresiju Moskve od 2008., koja je i dovela do velikog rata 2022. godine, najvećeg nakon 1945. godine.
Odbijanje da se donese odluka o članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO na samitu u Bukureštu 2008. nije dovelo do jačanja sigurnosti na evropskom kontinentu, već do sukoba neviđenih razmjera. Iza ovog pogrešnog poteza stajali su njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy, koji su zajedno sa svojim savjetnicima (a to je sada vrlo jasno) bili pod ogromnim uticajem Kremlja. Taj korak bio je srazmjeran sudbonosnim odlukama Minhenske bezbjednosne konferencije 1938., koja je zapravo dala zeleno svjetlo za Hitlerovu agresiju na cijelu Evropu.
Današnji Hitler je Vladimir Putin, koji je iskoristio svoj uticaj na Berlin i Pariz da oni krenu putem omekšavanja kremaljskog agresora, kao što je to učinjeno 1938. godine. Kada je poslije rata u Gruziji 2008. Moskva prešla na Krim i Donbas 2014., umjesto oštrih vojno-političkih reakcija uslijedile su samo slabe sankcije protiv Ruske Federacije i izjave Vašingtona, Brisela i Berlina. U prošlosedmičnom intervjuu za CNN, tadašnji američki predsjednik Barak Obama izjavio je da je on, zajedno sa kancelarkom Merkel, svojom promišljenom politikom uspio da izbjegne ratni sukob. I to je tačno. Umjesto mogućeg malog ratnog sukoba sa Ruskom Federacijom, sada imamo rat ogromnih razmjera. Obami to ne smeta jer rat ide daleko od američkih granica, pa je ostao siguran u svoje političke odluke 2014., koje su postale kobne za ukrajinski narod.
Vašington, Moskva i London natjerali su Kijev da u decembru 1994. potpiše tekst Budimpeštanskog memoranduma, koji zapravo nije davao bezbjednosne garancije za ukrajinsku državu, koja se odrekla svog nuklearnog potencijala, višestruko većeg od zajedničkog potencijala Velike Britanije, Francuske i Kine. Tu su i potpisi na memorandumu iz Pariza i Pekinga. Ali svi se pretvaraju da se ništa nije dogodilo. Kremlj prijeti taktičkim nuklearnim oružjem, okupira ogromne ukrajinske teritorije 16 i po mjeseci, a garanti teritorijalnog integriteta Ukrajine ne žure da Moskvu stave u zajedničku čvrstu akciju.
Kina još nije u potpunosti nazvala rusku široku vojnu agresiju ratom, SAD su dugo zadržavale isporuku borbenih aviona F-16 Ukrajini, a Berlin nije voljan da obezbijedi rakete srednjeg dometa, a sve to, naravno, uz dobre namjere da se spriječi eskalacija sukoba. Tako je Kijev krenuo u kontraofanzivu bez neophodne podrške ratnog vazduhoplovstva i nadmoći u tenkovima i artiljeriji, što apsolutno ne odgovara NATO strategiji za vođenje vojnih operacija u ofanzivi. Kao da je to neka vrsta plana da Kijev ne dobije sve što je potrebno da započne sigurno i brzo oslobađanje svojih privremeno okupiranih teritorija.
Ako saveznici žele da rat traje što je duže moguće, onda je to vjerna strategija. Ali ako je deklarisana puna podrška Ukrajini realna, onda Kijev mora dobiti sve vrste oružja u mnogo većim (možda deset puta većim) razmjerama. Ukrajina izuzetno cijeni vojnu i finansijsku podršku koju dobija, ali to je višestruko manje nego što je NATO uštedio novca u posljednjih 30 godina da bi potrošio ogromna sredstva za moguću reakciju na nuklearno oružje koje je Kijev imao 1994. godine i koje je bilo usmjereno na prijestonice Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike.
Dakle, Kijevu je vrlo teško da realizuje oslobađanje svojih privremeno okupiranih teritorija u nedostatku čak i male prednosti u svim glavnim naoružanjima, posebno u avijaciji. To sve odlično razumiju u Briselu i Vašingtonu, ali daju koliko daju.
Uz to, veoma je alarmantno da neko vodi pregovore i konsultacije sa ruskom stranom o okončanju rata u Ukrajini u odsustvu Kijeva. Saznajemo da američka administracija nije odobravala niti podržavala tajne sastanke bivših službenika Službe nacionalne sigurnosti sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom o okončanju rata u Ukrajini. Bivši američki zvaničnici zajedno s bivšim američkim diplomatom i odlazećim predsjedavajućim Vijeća za vanjske poslove Richardom Haasom i dvojicom bivših pomoćnika Bijele kuće sastali su se s Lavrovom u New Yorku u aprilu prošle godine, gdje je taj doputovao na cinično rusko predsjedavanje Savjetom bezbjednosti UN-a. Nije jasno koliko je često grupa, u kojoj su bili bivši zvaničnici Pentagona, vodila razgovore sa drugim uglednicima iz Rusije.
"Bajdenova administracija nije odobrila ove razgovore, i kao što smo ranije rekli, nećemo razgovarati o Ukrajini bez Ukrajine", rekao je portparol Državnog Departmenta. On je rekao da će američka strana nastaviti da isporučuje oružje Kijevu kako bi ukrajinski zvaničnici "mogli pregovarati sa jake pozicije kada procijene da je pravi trenutak". Pomoćnik savjetnika Bijele kuće za nacionalnu sigurnost John Kirby rekao je da je "Bijela kuća svjesna neformalnih razgovora, ali ih ne ohrabruje i ne učestvuje u njima ni na koji način". I dodao da "kao što je već rekao predsjednik SAD, nećemo razgovarati o Ukrajini bez Ukrajine".
NBC saznaje da je cilj pomenutih razgovora postavljanje temelja za moguće pregovore o okončanju rata koji je izbio nakon ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. Šta to znači u realnosti nije sasvim jasno, ali ono što je svakako jasno je da Kijev želi da dobije čvrstu podršku NATO-a i Vashingtona na samitu u Vilniusu da Ukrajina postane članica Alijanse neposredno nakon završetka rata sa Rusijom, odnosno pobjede nad Moskvom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR