Gradacija (ras)pada: Zdravko, Dritan, Jakov

Piše: Darko Šuković

To što Zdravko izgleda sve bolje kako Dritanovi premijerski dani teku, ne govori ništa (dobro) o Krivokapiću a kaže sve (najgore)o Abazoviću. Beznadežni politički amater i pravoslavni fundamentalista spram amoralne svaštočinje, patološki ovisne o vlasti i moći. Kad se, jednom, budu tražile olakšavajuće okolnosti za ovu dvojicu izdanaka litijaške kontrarevolucije, samo će prvi moći da se pozove na djelimično odsustvo umišljaja, jer njegov klero-tehnički um nikad nije uspio da spozna razliku između crkve i države, kanona i zakona, stada i društva, bezuslovnog vjerovanja u riječ oberpopa i slobodnog, kritičkog odnosa prema nosiocu političke moći. Kao takav, Zdravinjo će biti bogomdan dokaz koliko je važno da država bude sekularna i koliko je nespojiv put fanatičnog vjernika Crkve Srbije sa ulaskom u zapadni civilizacijski krug, u zajednicu demokratskih i prosperitetnih država i naroda. Samo su oči Karen Medoks i Džudi Rajzing Ranke bile (i ostale) slijepe za tu očiglednost.

Da, Zdravko Krivokapić na mjestu premijera bio je državno zastiđe, sa njim su institucije postale cirkuska šatra, a on sam klovn čijim se gafovima od muke smijao prosvijećen i Crnoj Gori odan svijet. Bilo je tako logično vjerovati da smo sa njim na čelu Vlade dotakli dno. A onda je na scenu stupio Dritan Abazović, kao plod pogrešne procjene dotadašnje opozicije da je vrh političkog prevrtljivstva i ljudskog poganstva već dotakao na mjestu potpredsjednika Vlade. Na čelo izvršne vlasti došao je bučno i ekspresno ušao u legendu kao veleizdajnik ponosan na svoje nedjelo. Ni potpisnik ovih redova nije vjerovao da taj čovjek na mjestu premijera može proizvesti više zla nego Zdravko, Leposavić, Bratićka, Vukšić, Stijović... svi na gomilu. Dokazao je da može.

Pa, ipak, iako hodajući i mlatarajući popis svih ljudskih slabosti i(li) odsustva vrlina, Dritan Abazović se može svrstati u predvidljive političare. U smislu da su dokučive granice štete koju je u stanju da napravi. Odlazeći premijer je pročitan, kasno ali pročitan, njegove minhauzenske nastupe malo ko u zemlji i inostranstvu uzima ozbiljno. Još koji mjesec pa ni za Vučića i Eskobara više neće imati upotrebnu vrijednost. Doduše, rezultati koje je postigao u razaranju Crne Gore kandidovali bi ga za vidno mjesto u Aleji velikana... da nije Dritan.

Šta Jakova Milatovića smješta na poziciju superlativ-predstavnika velikosrpske ideologije i litijaške kulture u Crnoj Gori? Ponajprije manjak one vrste emocija i obzira koji bi mu mogli zasmetati na putu do cilja: hladan je, neempatičan, neopterećen pristojnošću i kulturom poštovanja prema svakome i svemu što doživljava protivničkim i konkurentskim, apsolutno fokusiran na rezultat i spreman na sve da bi do njega došao, turobno narcisoidan i nezainteresovan za tuđe dostojanstvo... Populista koji, zapravo, voli "svog jedinog sebe".

Jakov Milatović mnogo čime podsjeća na Vojislava Koštunicu. Na prvi pogled. Ali, za razliku od beogradskog "Šešelja u fraku", ovaj naš "ne gubi struju" (genijalna fora buksovaca) nego ima energije na pretek. Koštunica jeste bio odvratni nacionalista ali i ubijeđeni legalista, dok Jakov bez problema izgovara kako svako ko je krivično procesuiran treba da odgovara! Kolosalnost te gluposti ravna je onoj o srodnosti odnosa Crne Gore i Srbije sa istorijskim vezama Austrije i Njemačke i pokazuje da - ili Oksford nije što je bio ili diplomu kojom Jakov maše treba dobro pogledati. Koliko god bio ideološki i politički sličan Voji, a intelektualno inferioran u odnosu na njega, Jakov je podesniji za prljave borbe od gotovo zaboravljenog pobjednika nad Miloševićem. I već sve čini da ne bi igrao samo jedan mandat.

Upozoravajuća je lakoća kojom Milatović manipuliše. Ako je on glasao za nezavisnost i ja sam glasao za Leposavića na prošlim izborima. Državni praznici i simboli i danas su izvor njegove frustracije. Samo što u njegovom karakteru nije da to pokaže javno, kao Marko Kovačević. Pasivna agresija je opasan signal da čovjek ima neriješen problem sa autoritetima, a prostačko uključivanje u degutantnu polemiku o supruzi pokazuje koliko je felerično Milatovićevo poimanje granica mjere i dobrog ukusa. Mizerno je njegovo ponavljanje da je prvi predsjednik koji govori engleski jezik. Kao što hvalisanjem da je osvojio najviše glasova ikad pokazuje da je toliko "obolio od značaja" da ne shvata kako bi u tom istorijskom trenutku i najpoznatiji Kaligulin senator, na njegovom mjestu, ostvario sličan rezultat. Kad "obični" ljudi sa takvim demonima u sebi "puknu", postanu problem za okruženje, ako ih predsjednik države nosi u sebi, petogodišnji mandat uporediv je sa startovanim satnim mehanizmom, zakačenim za eksplozivnu napravu razorne moći.

Jakov Milatović je, osim na dan inauguracije, bukvalno u svakoj prilici pokazao da ne zna kako se suočiti sa pobjedom. Kako će reagovati na poraz? Ljudi njegovog političkog iskustva i pameti, pogotovo psihološke strukture tipa: dobar sluga, zao gospodar- u najmanju ruku spadaju u rizičnu vrstu vlastodržaca. Vrstu koja bi one slavne promašene predikcije ambasadorke SAD mogle pretvoriti u stvarnost. A prethodno učiniti sve da gubitak vlasti prestane da bude realna opcija.