Za Antenu M piše: Zoran Vulević
Poznato je koliko je skroman, čak počesto i nedostajući, moralni kapacitet političara, posebno balkanskih. Kod nas u Crnoj Gori se svakodnevno u to uvjeravamo. Zato se često i nameće pitanje: treba li dozvoliti zvanično bavljenje politikom prosvjetnim djelatnicima, od učitelja do profesora, pa i onih univerzitetskih. Jer politika kvari karakter, što bi trebalo da ih eliminiše iz kruga onih koji se bave tim plemenitim poslom. Evo priče (u prvom njenom dijelu poodavno objavljene, sada zaokružene novim, bljutavim izjavama njene glavne junakinje) koja bi, možda, pripomogla da se odgovori na to pitanje:
„Znaš, valjda, da se ne smije jesti na času“, reče profesorica-političarka učeniku-maturantu čiji je sendvič polako nestajao u njegovim ustima.
„Znam profesorice, ali je za mene korisno“, odgovori joj ravnodušno, dovršavajući svoj posao.
„Ali, u pitanju su širi interesi. Ne smiješ biti sebičan i voditi samo o sebi računa. Na što bi ličilo da sad svi u odjeljenju urade isto?“ Već vidno iznervirana reče profesorica-političarka.
„Pa, svima bi bilo korisno“, izgovori učenik brišući usta maramicom.
„Ali, to bi onemogućilo nastavu, ugrozilo disciplinu u odjeljenju. To je nedopuštivo! Moraš razmišljati o posljedicama!“ Oštro, autoritativno saopšti sve nervoznija profesorica-političarka.
„Ja sam se samo rukovodio vašom izjavom u Parlamenetu, da je nešto, iako protivustavno, korisno, zato to nešto treba podržati. Za koga korisno, nijeste se izjasnili, pa nam je ostalo da samo nagađamo. Uz osjećaj gladi ta vaša izjava me podstakla da se na ovo odlučim. Iako svjestan da griješim.“
„Ipak, morao si se uzdržati“, reče sad sasvim tiho profesorica-političarka. Više reda radi i već sva crvena u licu koje nije pokazivalo stid, već mnogo više ljutnju. Što je i njen oštar pogled prema učeniku pokazivao.
„Tačno, ali vi ste više puta u Parlamentu kazali da se sa nečim, veoma važnim za demokratski razvoj, ne slažete, ali ste morali glasati. Mene ćera glad profesorice, a vas, što vas ćera da glasate protiv savjesti, za nešto što ugrožava napredak našeg društva, recite nam? Možda bi bilo korisno čuti!“
Profesorica-političarka je zaćutala. Prvi put u karijeri potpuno zbunjena. Da li i postiđena od učenika koji joj sad drži predavanje iz etike, teško je povjerovati.
I školske torbe se počeše otvarati. U njima su učenici donosili i da nešto prezalogaje, pa se učionica uskoro pretvori u menzu ispunjenu različitim mirisima hrane.
„Korisno je, a i morali smo, što je u tome strašno.“ opet se javi isti učenik. „Pridružite nam se profesorice, vi to bar razumijete! Svojim izjavama ste nam stavili do znanja da o posljedicama ne treba razmišljati!“
Donedavno poštovana profesorica, sada političarka, bez riječi je napuštila učionicu. I ne sluteći što je na slijedećem času očekuje.
„I još nešto prfesorice“, javi se sjutradan učenik iz prve klupe, čak ne čekajući da profesorica otvori dnevnik. „Zašto nas na svojim primjerima učite da u životu izbjegavamo odgovore na nezgodna pitanja, umjesto da na njih odgovaramo na etičan način.“
Profesorica-političarka je zaustila da nešto kaže, ali učenik još glasnije nastavi:
„Zašto od nas stvarate ponizne poslušnike svih pretpostavljenih koje ćemo imati u životu. Zašto nas učite da budemo poltronske ništarije, spremne da za najmanju ličnu korist prodamo sebe? Umjesto, da postanemo smioni, slobodoumni ljudi, bez koji je svaki napredak nezamisliv!“
Profesorica-političarka ponovo pokuša da nešto kaže, ali joj upade u riječ učenica iz srednjeg reda:
„Zašto uvijek, baš uvijek, izbjegavate odgovore na nezgodna pitanja, na način proziran i za đecu u vrtiću? Je li zbog straha od vaših nalogodavaca? Ogovori su vam jadni i bijedni, ponižavajući za iole moralniju osobu. Zašto to činite profesorice?“
„Zašto?“, „zašto?“, prolomi se odjeljenjem iz svih ustiju, horski snažno i odlučno. „Zašto nas učite da budemo hulje, a ne ljudi!“, povika učenik koji se bješe popeo na stolicu. „Odgovorite nam, obavezni ste. Ili čete reći: „Odgovorila bih, ali nijesam tu!“
Opšti smijeh odjeknu učionicom. Profesorica ustade i brzo se dohvati vrata. Ovoga puta uz pratnju učenika koji ih za njom snažno zalupiše.
* * *
Da, da, ima kod nas, nažalost, prosvetara poput profesorice-političarke, kao jedinog stvarnog lika u ovoj, inače, izmaštanoj, u realnom životu tako priželjkivanoj priči. Doduše, veoma, veoma rijetko i onih drugih, dostojanstvenih i odvažnih njenih aktera-učenika, maturanata.
Roditelji, dragi roditelji, pomognite da ih što više bude! Neke daleke, buduće vlasti, osnažite institucije sistema, stvorite uslove da odgajamo ljude, ne nikako ponizne, bijedne stvorove bez stava i ponosa. Za dobro građana i ove države. Da oni prvi iz ove priče, oličeni u profesorici-političarki, za razliku od onih drugih, hrabrih učesnika u priči, ubuduće budu samo posljedica naše mašte, ne nipošto naše neprijatne, avetinjske stvarnosti.
Izgleda da iznova počinjem da maštam. Ponovo sam u tom filmu. Ništa, prekidam!
Lipa
Sjajno napisan vrlo kreativan tekst! Btw sve reporuke za njegovu knjigu „Sanjarenje o karmi“.
Profesorka
Od, tobože, uzorne profesorke do primjera licemjerstva i koristoljublja. Nije se ona promijenila, samo joj je demagogija sada donijela više koristi iliti love. Zato je i napustila učionicu.
Borka
Fenomenalan podložak za scenario - za pozorište ili film! Odavno nešto poučnije i zanimljivije ne pročitah.