Zbogom, gospodine Timonije!

Piše: Miodrag Vlahović

Završio se mandat Kristijana Timonijea, ambasadora Francuske u Podgorici. Orden koji je tom prigodom dobio od novog predsjednika Crne Gore je logično finale njegovog angažmana na Zapadnom Balkanu.

Ili ovo „logično“ treba i zaista staviti pod znake navoda?

Budimo otvoreni, jer naši francuski prijatelji zaslužuju tu otvorenost: orden koji će g. Timonije ponijeti kući više je lični poklon Nj.E. gospodina predsjednika Milatovića, za učinjene usluge u političkom životu Crne Gore i za promociju na francuskim adresama, nego što je to akt zaslužene diplomatske kurtoazije, na kraju mandata ambasadora jedne značajne zemlje.

Sličan se sličnome raduje, rekli bi stari Latini. I sličan sličnome daje medalju, naravno.

A takvo priznanje - od baš tog zvaničnika - je ambasador Timonije svakako zaslužio.

PODRŠKA I ,,PODRŠKA“

Sjećamo se njegovog imena još iz perioda kada se Crna Gora, u krajnje delikatnoj i kompleksnoj situaciji borila za obnovu državne nezavisnosti. Tada je Francusku u Državnoj zajednici Srbija i Gora reprezentovao ambasador Ig Perne, a njegova desna ruka je bio upravo g. Timonije.

I, dok smo se sa Perneom sretali, i imali ozbiljne razlike i rasprave - o čemu smo pisali i u davnašnjen tekstu „Francuska sjećanja na Dan crnogorske nezavisnosti“ - o g. Timonijeu su do nas, sa raznih strana, stizala svjedočenja o njegovom jasnom i nedvosmislenom angažmanu protiv zvanične crnogorske politike tog doba.

Takvom utisku, koje će vrijeme kasnije samo potvrditi, nažalost, doprinijele su i informacije o vanrednoj bliskosti francuskog diplomate sa Crkvom Srbije i sa njenim sveštenicima. Da li je to i koliko je to tačno, sigurno će bolje znati u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova - svima poznatom po čuvenoj adresi, Ke d’Orsej (Quai d’Orsay). Taj detalj ostaje i osnov za interpretacije o posebnim odnosima Kristijana Timonijea na istočnim stranama - sve do Moskve, ali i kao ključ za razumijevanje njegovih poteza i izjava, od službe u Beogradu, do mandata u Podgorici.

Crna Gora će, uprkos francuskoj ,,podršci“ iz Ambasade u Beogradu i zahvaljujući iskrenom i prijateljskom razumijevanju i potpori sa nekih značajnih adresa u samoj Francuskoj - istina, ne iz samog Ke d’Orseja - uspješno, mirno i demokratski, završiti istorijski projekat obnove nezavisnosti.

Slučaj će htjeti da tadašnju crnogorsku državnu politiku djelotvorno podržavaju neke instance u službama francuskog Ministarstva odbrane, pa i u samoj Jelisejskoj palati. Među ljudima kojima Crna Gora svakako duguje zahvalnost za profesionalni i korektni odnos - nama toliko važan u tim teškim trenucima - ističe se i Žil Perne.

(Za crnogorski Dan državnosti 2005, na prijemu u Vili Gorica, šalićemo se, u prisustvu britanskog ambasadora Dejvida Gauena, sa beogradskim Perneom: što se ne vratite u Pariz, a da na Vaše mjesto dođe Vaš stariji brat Žil? Tako bi se ambasador Francuske i dalje zvao Perne - ali bi bio prijatelj Crne Gore!)

PORUKA IZ SKOPLJA

Gospodina Timonijea, čiji napori u Beogradu nijesu urodili plodom, izgubićemo iz vida sve do trenutka kada je do crnogorske javnosti stigla izjava ambasadora Francuske u Skoplju, negdje tokom 2019, kojom je on utvrdio, na nekom javnom skupu, kako je Crna Gora zarobljena država kojom vlada mafija, tj. nekoliko porodica ... I tako dalje.

Dok je za vrijeme službovanja u Beogradu mogao imati izgovor da se bavi Crnom Gorom koja je tada dio državne strukture u kojoj obavlja diplomatski posao, takvo ,,opravdanje“ nije mogao imati u Skoplju. Davati takve izjave za treće zemlje krajnje je neprimjereno, da upotrijebimo eufemizam. Opravdane kritičke reakcije crnogorske javnosti prigušio je tadašnji crnogorski ministar vanjskih poslova S. Darmanović koji je ,,diplomatski“ utvrdio da je francuski ambasador ,,iznio svoje mišljenje“, koje ,,sigurno nije zvanični stav Francuske“?!

Tako je g. Timonije ,,aboliran“ tom nekorektnom reakcijom crnogorskog MVP (koje je, da podsjetimo, tada vodilo disciplinski postupak protiv tri naša ambasadora - jer su upravo izniijeli svoje mišljenje na temu koja se nije ticala njihovog posla, niti vrijeđala bilo koga), što je bio samo jedan u nizu neprofesionalnih poteza i postupaka kojima se zvanična Crna Gora, bez ikakvog razloga i potrebe, odricala svojih interesa i nijemo gledala na mnogobrojne udare i napade, ne samo iz Srbije.

CRNOGORSKA EPIZODA

Finale te priče o crnogorskoj diplomatiji upravo gledamo, ali je karijera g. Timonijea dobila i crnogorsku epizodu. Zapravo, malo je nedostajalo da je ne dobije - priznajemo da smo bili među onima, a nijesmo bili malobrojni, koji su smatrali da taj francuski diplomata, poslije svega što je uradio i govorio, ne treba da dobije saglasnost (agreman) od strane predsjednika Crne Gore.

I čekao je Kristijan Timonije nekoliko mjeseci, mnogo duže nego što to nepisana diplomatska pravila i uzusi nalažu. Na kraju je prevagnulo stanovište - koje, bez obzira na vrlo kompleksnu i, u nekim bitnim detaljima, opterećujuću crnogorsko-francusku istorijsku relaciju - i treba da prevagne: Crnoj Gori je važna Francuska, bez obzira na to što iz mandata u mandat, iz generacije u generaciju, svjedočimo o francuskom odnosu prema (Zapadnom) Balkanu i prema malenoj Crnoj Gori u kojoj je Srbija najvažnija i centralna zemlja, a odnos prema svim drugim zemljama (i narodima) samo refleksija tog primarnog francuskog interesa i cilja u našem dijelu Evrope.

Predsjednik Đukanović je, na kraju, potpisao taj ukaz - i zvaničnom Parizu je poslata jasna poruka.

Koliko se na tu poruku obazirao Direktorat za Kontinentalnu Evropu (baš se tako zove i bavi se zemljama koje još nisu u EU, kao i Turskom i Rusijom), ne možemo sa sigurnošću reći, ali je sada jasno da g. Timonijea za to nije bilo mnogo briga.

Vidjelo se to i po njegovim nastupima i javnim iskazima, koji će ostati kao svjedočanstvo nerazumijevanja, nepoštovanja i, što je mnogo gore, ciljanog djelovanja koje je bilo, najblaže rečeno, vrlo tolerantno prema onim politikama i interesima koji su urušili i ugrozili sva pozitivna i nesporna dostignuća Crne Gore u kontekstu evropske agende. ,,Nezainteresovanost“, a, zapravo, pristrasnost ambasadora Timonijea prema problemima klerikalizacije crnogorskog društva i prema talasu nacional-šovinizma velikosrpskog predznaka ne treba posebno apostrofirati. Očigledno se ne objašnjava.

Djelovanje Ambasadora će biti toliko politički (i nediplomatski) profilisano, da će ga i njegovi pretpostavljeni u Parizu jednom prilikom i u pisanoj formi upozoriti da treba da ublaži retoriku i da se kloni miješanja u politički život Crne Gore. O tome su nas, ne bez zadovoljstva, tiho obavijestile i neke njegove evropske kolege, i same nezadovoljne srpskim nastupima francuskog diplomate: ,,Sada će se, valjda, malo smiriti“.

DIPLOMATSKI INCIDENTI

To neće, poslije izvjesnog zatišja, spriječiti ambasadora Timonijea da javno kontemplira kako treba zaboraviti ,,partizansko-četničke podjele“, čime je direktno ponavljao i potvrđivao narativ onih političkih i crkvenih struktura u Crnoj Gori koji ujutru slave četništvo, a popodne govore kako prošlost treba ostaviti iza nas. (Taj rat je završen, rekli smo mu tada, i dobro je što je u Francuskoj zauvijek pobijedio Pokret otpora, a ne kvislinzi).

Stvar je, bar za one Crnogorce koji žele da poštuju Francusku bez obzira na traume iz prošlosti i zbog toga što treba gledati u budućnost, kulminirala bezobzirnom izjavom Kristijana Timonijea koji je vidio ,,fašiste“ na Cetinju, koji su protestovali zbog predizbornog skupa predsjedničkog kandidata kojega prati svjedočenje - iz sopstvene političke grupacije - kako nije bitno da li će na Cetinju poginuti deset Crnogoraca, dok su ovi demonstrirali zbog nasilne intronizacije poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori. Za ambasadora Francuske tu nije bilo dileme – kao da je jedva dočekao da optuži i ocrni protivnike njegovih političkih miljenika u našoj zemlji.

Tako je predstavnik francuske diplomatije previdio i propustio da osudi serije i gomile fašistoidnih i fašističkih izjava, ponašanja i djelovanja u javnom i političkom životu Crne Gore, u produženom trajanju – organizovanih, aminovanih i poduprtih od strane njemu bliske srpske crkve i partija i političara iz tog mračnog segmenta naše zbilje – ali se spremno našao „od ruke“ onima koji u građanskim protestima traže ekstremizam i, zašto da ne – fašizam!

I taj je njegov ispad u Parizu dočekan sa nezadovoljstvom, o čemu su u Crnoj Gori znali samo rijetki. Ministarstvo vanjskih poslova je i to oćutalo... A zato je, zapravo, mandat ambasadora Timonijea i skraćen. O tome predsjednik Milatović ne zna ili ne želi da zna.

NASLJEDNICI – DOBRODOŠLICA

I to je neka utjeha - da francuska diplomatska služba zna što rade francuski ambasadori - bar za one koji žele da vide nove i ljepše nijanse u dugom istorijskom dijalogu Pariza i Cetinja/Podgorice.

Poslije tog krupnog incidenta - kojim se ovaj diplomata i direktno uključio u predsjedničku kampanju - misija Ambasadora u našoj zemlji je bila i definitivno okončana. Milatovićeva medalja je, zapravo, nagrada za tu političku uslugu.

Nasljednicima Kristijana Timonijea, a posebno nastupajućoj ambasadorici An Mari Maskej (Maskey) želimo iskrenu dobrodošlicu i puno uspjeha u unapređenju crnogorsko-francuskih odnosa.

Crna Gora je od Francuske zaslužila da bude lišena balasta francuske „srbo-centrične“ politike u našem regionu. Jasno je da aktuelna vlast u našoj zemlji ne razmišlja mnogo o tome, ali bi francusko-crnogorski dijalog neopterećen konstruisanim ili stvarnim „istorijskim francuskim dugovima prema Srbiji“ bio pozitivni pomak u storiji u čijem su zametku tužni i tragični događaji s kraja Prvog svjetskog rata i sa Konferencije u Versaju. Crna Gora je to odavno zaslužila: da Francuska o njoj razmišlja direktno i neposredno, a ne preko i zbog Beograda.

Nema potrebe da ponovo gledamo repeticije ponašanja i postupaka kojih su se naši francuski prijatelji odavno i zvanično odrekli. Neka odlazeći ambasador bude tačka na to dugo istorijsko poglavlje. To bi u ovoj priči bilo najvažnije - i za Francusku, i za Crnu Goru.

Zbogom, gospodine Timonije!