Srđa Pavlović: Vučić je favorizovani američki stabilitokrata

 
“Krize kroz koje prolaze Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina su odlična ilustracija kakve dalekosežne negativne posljedice nosi američko povlađivanje autokrati kakav je Aleksandar Vučić, ruski kalifa koji ustupke naplaćuje tako što ima američku podršku da na sjeveru Kosova kreira verziju Republike Srpske, teritorijalno atomizira državu Kosovo i pretvori je u tzv. zamrznuti konflikt, te pripremi teren za kasniju trgovinu teritorijama“.

Ovo je mišljenje dr Srđe Pavlovića, crnogorskog istoričara i saradnika Wirth instituta Univerziteta Alberta iz Kanade, koji je u intervjuu za Al Jazeeru Balkans govorio o balkanskoj stvarnosti i konstantnim krizama, istorijskim činjenicama koje stoje iza njih, ali i pokušao pojasniti konfuznu politiku Zapada prema njenim najistaknutijim akterima, koje je, prema mišljenju mnogih stručnjaka.

 
Srbija i dalje odolijeva pritiscima Zapada i nekažnjeno izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, uz koketiranje i sa Zapadom i sa Istokom, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik uporno pokušava razoriti Bosnu i Hercegovinu i otvoreno stoji uz Vladimira Putina, a u isto vrijeme, Zapad krivca za ključanje lonca na Kosovu u posljednje vrijeme sve više traži u Prištini, nego u Beogradu.

Šta se to dešava na Balkanu posljednjih mjeseci i kakva je uloga Zapada na čelu sa SAD-om u svemu tome?

Pavlović, autor više knjiga historijskih eseja i historijske monografije Balkan Anschluss: Aneksija Crne Gore i stvaranje zajedničke južnoslovenske države, kao i brojnih stručnih radova u međunarodnim magazinima, stava je da se Zapad na Balkanu vodi sopstvenim interesima, a ti interesi su, tvrdi, prije svega fokusirani na Srbiju, “centralnog balkanskog igrača” koji je nakon ruke invazije na Ukrajinu dobio na značaju. Ostalo na Balkanu je, kako se može zaključiti iz Pavlovićevog izlaganja, u skladu sa tim interesima.

“Politika SAD prema Balkanu generalno, a posebno prema Srbiji, nije se promijenila u posljednjih stotinak godina”, kaže Pavlović, koji je, između ostalog, i član uredničkog tima magazina Nationality Papers Univerziteta Columbia.

“Ova konzistentnost se temelji na tri realpolitičke spoznaje. Prva je da je za svaku administraciju u Vašingtonu naš region bio značajan samo u mjeri u kojoj su se preko Balkana ukrštali globalni geostrateški interesi velikih sila. Rat u Ukrajini je reaktivirao uspavani geostrateški značaj Balkana. Druga je da su sve američke administracije percepirale Srbiju kao tačku fokusa u regionu zbog relativne snage njene ekonomije, brojnosti stanovništva, teritorijalnog obima, kao i nekih vojno-strateških parametara. Treća spoznaja je američka, odnosno zapadna, procjena efektnosti poslovične ‘šargarepe’ kao alatke ostvarivanja interesa, odnosno, procjena stepena do kojega se mogu korumpirati lokalne političke elite kako bi sarađivale na poslu od zajedničkog interesa: ‘pacifikaciji uzavrelog Balkana’”, dodaje.

Kako se to odražava na postojeće okolnosti na Zapadnom Balkanu?

– Ako pažljivije pratimo istoriju inostranog prisustva na našem prostoru, uključujući ogromni uticaj koji ima SAD, vidjećemo da se nijedna od ovih starih realpolitičkih spozanja nije do danas promijenila. Savremena američka politika prema Srbiji je manifestacija zapadnog spoljnopolitičkog diskursa koji sam dosta davno definisao kao “stabilitokratija”.

Administracije u Vašingtonu istupaju izvan ovog diskursivnog okvira kada stabilitokrata odsluži namijenjenu ulogu i postane teret svom političkom sponzoru, ili u ekstremnim slučajevima kada stabilitokrata zakorači u zonu ratnog zločina – sjetimo se da je Slobodan Milošević bio “partner za dijalog” prije nego je završio u onom helikopteru za Hag.

Ko je danas taj ‘stabilitokrata’, Vučić?

– Iako je on eksponent ruske politike na Balkanu, Vučić je favorizovani američki stabilitokrata. Izjave i aktivnosti američkog ambasadora u Beogradu i djelovanje američkog specijalnog izaslanika Gabriela Escobara to nedvosmisleno potvrđuju. Ne zaboravimo da Srbija izvozi municiju i ratnu opremu u Ukrajinu, i to je veoma značajno za ovu američku administraciju.

Zato se Vučićevi regionalni politički i neoimperijalni apetiti u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu zadovoljavaju, dok se njegovi politički suparnici kažnjavaju zatvorenim diplomatskim vratima, sankcijama i optužbama za radikalizam. Krize kroz koje prolaze sve tri pomenute države su odlična ilustracija kakve dalekosežne negativne posljedice nosi američko povlađivanje autokrati kakav je Aleksandar Vučić.

Ove krize nude dvije važne lekcije. Prva je o tome kako aktivnosti političkog Zapada, de facto, prihranjuju antizapadni sentiment na Balkanu. Druga je kako SAD i cijeli politički Zapad gube povjerenje lokalnih i regionalnih NVO i političkih aktera koji su se decenijama uzdali u deklarisani kapacitet američkih zvaničnika i institucija da im pomognu u istinskoj demokratizaciji njihovih društava.

Ako se baziramo na Vašoj teoriji američke geostrategije, te lokalnim prilikama u kojima su oživljeni nacionalizam i ideje o velikodržavnim projektima, možemo li postaviti pitanje jesu li su nestali zapadni liberalizam i demokratija, od kojih mi na Balkanu očigledno imamo prevelika očekivanja?

“Vjerujem da je legitimno reći da živimo u vremenu agresivnih ekspanzionističkih nacionalizama koji osvajaju politički i ekonomski teren širom Evrope. Ovo je takođe vrijeme povratka real-politike na međunarodnu scenu, jer vitalni parametri koncepta liberalne demokratije bivaju sve ozbiljnije i temeljnije dovedeni u pitanje širom svijeta. U posljednjih dva vijeka, izuzimajući period kada je funkcionisala SFRJ, naš prostor je bio skoro permanentna krizna zona, a to je dijelom posljedica tri faktora.

Prvi je oživljavanje nezavršenih, odnosno, neostavarenih velikodržavnih projekata i nacionalizama koji su iznjedrili te projekte. Drugi je da su već pomenuti sukobljeni geostrateški interesi velikih sila doprinosili da lokalne tenzije ožive, kako bi poslužile kao podrška interesima jedne, druge, ili treće dominantne države. Konačno, ovakve situacije nijesu pružale mogućnost da se političke, intelektualne i ekonomske elite kod nas nauče osnovnim graditeljskim tehnikama liberalne demokratije.

Ovo su, mislim, bili neki od faktora koji su pomogli da se konstruše stereotip o Balkanu kao “buretu baruta”. Ipak ne smijemo zaboraviti da ovaj i slični stereotipi stavljaju fokus na “stanje” koje se uzima kao datost (biti nasilan), ali ne nude važna objašnjenja o “procesu” (postati nasilan). Mali broj mojih kolega istoričara se bavi ovim procesom.  Balkan je iznova postao region u kojem se sučeljavaju interesi velikih sila, i postao je svojevrsno tuđe vojno-političko i ekonomsko igralište na kojem lokalni nacionalisti i autokrate nastoje da omeđe svoje posjede i zaštite svoje lične i porodične interese.

Kakva je uloga Rusije u tome?

– Ratnohuskačke tenzije koje idu iz Moskve prema nama nailaze na plodno ideološko, vjersko, ekonomsko, i intelektualno tlo. Jedino oni koji ne žele da vide stvarnost koju žive građani Bosne i Hercegovine, Srbije, i Crne Gore, mogu da ustvrde da političke elite koje su na vlasti u Beogradu i Podgorici, kao i oni koji imaju kontrolu nad paradržavom Republika Srpska, nijesu serviseri ruskih interesa. A istovremeno imamo impotentni politički Zapad koji, iz njemu znanih razloga, ne želi da pomogne lokalnim akterima da iskorijene nacionalistička zla, vjerske ekstremizme, rusofiliju, i slične štetočine.

Ovdje na Balkanu više se govori o prošlosti nego o budućnosti. Svako ima neku drugačiju verziju historije, drugačiju raspodjelu odgovornosti za radove i stradanja…  Kako biste protumačili toliku opterećenost Balkana prošlošću, što krize u regiji praktično čini čvrstom konstantom?

– Nijesam siguran da je Balkan opterećen istorijom više ili manje nego bilo koji drugi region u Evropi i svijetu. Na Balkanu je prošlost “nepredvidljiva” zato što je ona već odavno postala najefektnija alatka u političkom arsenalu vladajućih elita. Najefektnije se vlada uz pomoć narativa u kojem su “naše” žrtve prošlih sukoba pretvorene u političku valutu za nacionalistička nadgornjavanja i potkusurivanja. To je, na žalost, najprepoznatljivija karakteristika naše stvarnosti u protekla dva vijeka.

Ja bih malo korigovao Vaše pitanje i konstatovao da Balkan nije opsjednut prošlošću, ali da jeste omamljen dizajnerskim proizvodima istorijskog revizionizma i mitologizacije prošlosti. Da ne bude zabune, svi nacionalni kolektivi su još uvijek angažovani na kreiranju i uljepšavanju ovih proizvoda.

Ne znam da li postoji pilula za tu boleštinu, ali vjerujem da suživot i buduća saradnja zajednica na našem prostoru mogu biti ostvareni, odnosno, oživljeni jedino na temelju velikog iskoraka izvan nacionalnog diskursa i na obrazovnim proizvodima strukturne demitologizacije  prošlosti. Što god ostane neizreeno ili bude skrivano od komšijskih pogleda, će neminovno postati opasni crv koja podriva temelje suživota.

Ako se vratimo američkim interesima i pomalo neobičnim odnosom SAD-a prema Srbiji u posljednje vrijeme, mislite li da se iza kulisa dešava nešto što javnost ne zna? Da SAD, umjesto štapa, počinje koristiti mrkvu? Ili da možda ima neki dogovor sa Srbijom u koji bi na neki način bili uključeni i Kosovo i RS? Ili možda nešto treće?

– Na moju žalost, ne mogu da vidim “šta se iza brda valja”, ali aktivnosti zapadnih emisara ne ostavljaju mnogo nedoumica o tome šta ne njihov cilj. Očigledno je da SAD i cijeli politički Zapad gaje iluziju da mogu Srbiju prevesti preko političkog, vjerskog, i ideološkog Rubikona, u zapadni tabor. Ovo je još jedna u nizu američkih opsesija koje su puno koštale stanovnike Balkana.

Američki napor je, kao što sam već rekao, integralni dio regionalne geostrategije koja može da vodi ka skorom vojnom porazu Rusije u Ukrajini. Stoga, svaki mali korak ima veliki značaj. Sjetimo se zajedničkih vojnih manevara NATO snaga i Vojske Srbije, kao i pomenutog dogovora o prodaji municije Ukrajini.

A, Vučić to trenutno koristi?

– Aleksandar Vučić svoje ustupke naplaćuje tako što ima američku podršku da na sjeveru Kosova kreira verziju Republike Srpske, teritorijalno atomizira državu Kosovo i pretvori je u tzv. zamrznuti konflikt, i pripremi teren za kasniju trgovinu teritorijama. U Crnoj Gori je na vlast doveo prorusku i retrogradnu kleronacionalističku strukturu koja ima za cilj da revidira odluke referenduma o nezavisnosti iz 2006.

Šire posmatrano, nije bez osnova i validnosti teza o novoj podjeli interesnih sfera između Srbije, Hrvatske, i Albanije, koju je nedavno obznanio Janusz Bugajski. Moj dodatak toj tezi bi bio da se ne radi o novoj, nego o staroj podjeli, koja se ranije nije uspjela sprovesti.

Ako govorimo o BiH, koja je zbog Dodika već godinama u fokusu interesovanja, može li se reći da je upravo zapadna geostrategija o kojoj govorite zapravo glavni krivac što on i dalje radi to što radi, cijepa BiH, jer ako izuzmemo američke i britanske sankcije koje ga nisu skrenule s puta, Zapad ne čini ništa da ga zaustavi?

– Vrijedi ponoviti jednu od one tri realpolitičke spoznaje – SAD vidi Srbiju kao tračku fokusa na Balkanu. Stoga je teško govoriti o odvojenoj politici prema BiH, Crnoj Gori, ili Kosovu. Treba se govoriti o američkoj politici prema Srbiji, jer su ostali u regonu integralni dio te spoljnopolitičke vizure. U Bosni i Hercegovini, nacionalista, secesionista, ratni huškač i profiter, Milorad Dodik, predano radi na dekonstruisanju te države. Politički predstavnici Hrvata nijesu nevini u ovom dekonstruktivnom procesu. Na tom poslu njima entuzijastično pomažu međunarodni izaslanici. Kada je Dodik u pitanju, ne treba uveličavati njegov značaj vezujući ga za Putina. Iako je on izvršilac ruskih interesa, Milorad Dodik je ipak samo bosanski Srbin koji je politički bašibozuk Aleksandra Vučića. Zato zapadni saveznici drže svoje oči širom zatvorene pred time što Dodik radi.

Sankcije protiv Milorada Dodika su jednako besmislene kao što su to sankcije protiv Vučićevog ministra Aleksandra Vulina. Iako mogu biti interpretirane kao “snažna američka poruka” upućena srpskom autokrati, mislim da su ove sankcije dio pregovaračke strategije. One, na žalost, nemaju nikakav efekat na političke odluke koje se donose u Beogradu ili u Banjoj Luci.

Jedno hipotetičko pitanje. Prema svemu ovome što ste ispričali, šta možete li procijeniti kako bi historija mogla pamtiti Dodika, a kako Vučića?

– Iskreno se nadam da će Aleksandar Vučić biti zapamćeni kao ruski kalifa koji pokazuje ozbiljne autokratske tendencije, a njegov pješadinac Milorad Dodik kao njegov najamnik koji se trudi da sakrije svoj ratni i poratni plijen. Oni nijesu ništa drugo, i ništa više od toga.