Religija i "drugi pol"

Za Antenu M piše Jakov Daković

Da se nad Crnom Gorom nadvio "smućeni oblak gradonosni", to je, držim, jasno i onima koji nisu lovci na tornada, metaforički govoreći. Incidenti na nacionalnoj osnovi, govor mržnje i prijetnje crnogorskim novinarima su postali bezmalo svakodnevica.
Vidite, i kad im se čini da se samo bore za preživljavanje, ljudi, zapravo, tragaju za smislom života. Po tome kakvim se smislom zadovoljava može se zaključiti ponešto o svakom čovjeku. Nečiji je vidik skroman i uzak, tek koliko se može sagledati sa zvonika seoske crkve. Neko stoji više i vidi bolje. Veoma mali broj ljudi vidi sve - "big picture". Mistici i kvantni fizičari prije svih.

Kad smo već kod crkava, po mom sudu, sve su religije u pravu i sve griješe. Svaka izražava tek jedan aspekt istine a nikad istinu samu. Ali religija nije samo dogma i ritual, već je uvijek usko povezana sa kulturom i etnicitetom. E tu se stvari veoma komplikuju.

Vjerovatno vam je poznato da sam ljubitelj indijske filozofije. Pa ipak, kad se kaže "hinduizam" ne misli se samo na metafiziku, na Vede i Upanišade već i na običaje, civilizaciju i kulturu, dakle nešto što prožima sve aspekte življenja jednog naroda. Možda ste čuli, u Indiji je postojao jako surov običaj po imenu "sati", da se udovica spaljuje na pogrebnoj lomači zajedno sa mrtvim mužem. Taj običaj se u nekim djelovima Indije zadržao sve do XX vijeka dok ga indijska vlada, pod velikim pritiskom javnosti, nije zabranila 1987-e. Čuli ste i za ugovorene dječje brakove u Indiji, još jednu nimalo lijepu praksu. Vjerovatno znate da je u Indiji krava sveta životinja; pa ipak, ritualizam škole Mimamsa (koja ide u paru sa Vedantom) izrodio je niz krvavih obreda u kojima su nagrabusile ovce, koze i druge ne-svete životinje. Pa se u povijesti kao opreka toj surovosti pojavio đainizam, neortodoksni sistem koji ide u drugu krajnost - ne smije se ubiti nijedno živo biće, čak ni insekt, što je u praksi, razumije se, skoro nemoguće. Đaini nose jednu vrstu metlice kojom mašu pred sobom da ne bi slučajno progutali kakvog insekta i život im sigurno nije lak. Budizam je takođe nastao kao opozicija ritualizmu Mimamsa škole i u tome otišao i korak dalje od đainizma. Buda naime, nije priznavao kaste, ono na čemu je počivala cjelokupna struktura indijskog društva. Ipak, kako saznajemo iz Pali kanona, kad ga je jedan učenik zamolio da primi i žene u sanghu (asketski red, budistički zajednicu) Buda se dugo dvoumio. Na kraju je pristao, rekavši da će sa monahinjama red trajati upola kraće nego bi inače. Čak i budizam!

Dakle, kad stvari već tako stoje u religijama Indije možete s punim pravom pretpostaviti da ni u monoteizmu ženama ne cvetaju ruže. Jedna stvar koja je oduvijek odlikovala abrahamske religije (sve tri, bez izuzetka) je ženska potčinjenost. Razlika je samo u stepenu. To je u neku ruku i razumljivo. Bradati patrijarsi su oblikovali religiju po svom ukusu pa njihov Bog pomalo liči na njih. Ipak, ako ste pažljivo čitali Knjigu Postanja onda znate da se u stihu 27 veli: "I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko, stvori ih". Kada pređemo na drugo poglavlje možemo se zbuniti jer se tu svečano najavljuje "stvaranje žene". Čekajte malo, ali zar žena nije već stvorena u prvoj glavi priče? Dabome da jeste, ali hrišćanstvo to preskače. Ko bi, molim vas, bio toliko sitničav da se petlja u božje rabote i zapaža da on ponovo stvara nešto što je već stvorio?! Sigurno samo neki maliciozni i jeretični pojedinac na koga ne treba obraćati pažnju. Eva je, naime, druga žena i rabinski judaizam to zna. Prvu ženu Talmud imenuje kao Lilit. Lilit nije stvorena kao Eva od Adamovog rebra već na isti način kao i on, od praha zemaljskoga ("pulver et umbra sumus") ali je odbila da mu bude pokorna. Zato je Jahve prognao na obalu Crvenog Mora gde su već obitavala demonizivana kanaitska božanstva. Lilit, prva žena, postala je tako kraljica demona i biće iz noćnih mora s kojim ortodoksni Jevreji plaše djecu. Jung bi imao dosta toga da kaže o potiskivanju ženskog principa i devijacijama koje iz toga proizilaze. Progoni vještica su, recimo, najradikalniji izraz tog potiskivanja. Čak i vrlo trezveni Luter, koji se borio protiv praznovjerja, imao je strah od vještica koje je nazivao ljupkim imenom Teufelhuren ("đavolje kurve"). Sad bi neki hrišćani rekli - ali imate kult Bogorodice, zar to nije uvažavanje ženskog principa? Jeste, ali teološki ni izdaleka nije dovoljno. Zato su se veliki ruski religiozni mislioci toliko mučili da pronađu novi smisao i integrišu ženski arhetip u hrišćansko učenje. Najdalje je u tome otišao Vladimir Solovjev sa svojim učenjem o Sofiji. Filozofija je ženskog roda, zašto to povremeno ne bi bila i teologija? Ne gramatički jer to već jeste, već suštinski.

Moram dodati još nešto: primijetio sam da neke moje uvažene kolege kolumnisti, braneći, s punim pravom i razlogom manjinske narode od razularenog velikosrpskog divljanja, ponešto i previde. Mlade žene koje nose hidžab, nihab ili burkini ne doprinose baš sekularizmu u Crnoj Gori. To nisu modni detalji već simboli ženske potčinjenosti (slično besmislenoj praksi pokrivanja glave kod žena u pravoslavnoj crkvi). Pročitao sam jako lijep komentar jedne muslimanke u kome je rekla isto to a što se ova gospoda prave da ne vide. Bilo bi idealno da je ona napisala ovaj tekst ali šta je tu je. Muslimani u Titovoj Jugoslaviji su vjerovatno bili najsekularnij u Evropi. Nažalost, poslije rata u Bosni i ovdje se pojavio ekstremni sunizam (popularno - "vehabije").
Ne znam da li je potrebno da istaknem: što se više sabijamo u vjerske i nacionalne torove i okrećemo radikalnom praktikovanju vjere to smo sve dalje od modernosti, od zdravog i uljuđenog društva.

Za to vrijeme, u Libanu: