Dodik i simulakrum sukoba

Piše: Dragan Markovina

Aktualna rasprava između episkopa Jovana Ćulibrka, jednog od ključnih ljudi SPC-a za pitanje holokausta i ustaških zločina, i Milorada Dodika o temi broja jasenovačkih žrtava i generalnog odnosa prema tom logoru smrti, neodoljivo podsjeća na simulakrum kako ga je definirao Baudrillard. Odnosno, na preplitanje zbiljskog i imaginarnog u kojem granica ta dva svijeta postaje nebitna.

A suštinski jeste nebitna, imamo li u vidu da u političkom i ideološkom smislu nema nikakve stvarne razlike između episkopa i Dodika. Osim ako kao presudnu razliku ne doživljavamo to koju muziku netko sluša. Konkretnije govoreći, to što patrijarh Porfirije i episkop Jovan slušaju Azru i Joy Division, ne čini ih ništa manjim nacionalistima od Milorada Dodika koji ima običaj dovoditi harmonikaše u zgradu Predsjedništva.

Istina je da je Ćulibrk izjavom na tribini u Privredniku o državno sponzoriranom historijskom revizionizmu u Srbiji vezanom uz pitanje Jasenovca, ohrabrio naivniji dio javnosti, što već godinama radi, da bi mu Milorad Dodik očekivano odgovorio setom političkih parola, no to može značiti samo dvije stvari. Jedna je da Ćulibrk pitanju odnosa prema prošlosti i njenom utjecaju na današnju politiku i društvo pristupa puno mudrije od Dodika, što inače i nije pretjerano zahtjevno. Druga je pak ta da je opća javnost tradicionalno površna i kratko pamti. Objašnjenje za prvu je da je Ćulibrk, za razliku od Dodika koji je politički praktičar bez nekih izvornih uvjerenja, zapravo ideolog s istinskim uvjerenjima. Drugo je pak uvjetovano površnim čitanjem i onim što se divno na engleskom jeziku naziva whishful thinkingom, odnosno učitavanjem značenja za koje čovjek želi da bude učitano.

Krenemo li od čitanja, stvar je u tome da je Ćulibrk reagirao na glorifikaciju povjesničara Gideona Greifa u Srbiji, i to sljedećim riječima: „To je podrška lažnoj priči sa Gideonom Greifom koji se pojavio u Srbiji. Svi znamo ko je, svi profesionalni historičari znaju ko je, svi znaju da je cirkus, jer Greif već govori o milion i 400 hiljada žrtava Jasenovca. Ne više ni o 700 hiljada, nego milion i 400 hiljada, a nauka, struka šuti“. Pažljivim čitanjem vidimo da Ćulibrk reagira na brojku od milijun i 400 hiljada ubijenih, a ne na onu također lažnu od 700 hiljada, zbog koje je, između ostalog, i protivno odluci komisije, obustavljen otkup sjajne knjige o Jasenovcu Ive Goldsteina za javne biblioteke u Srbiji. Ovo, naravno, ne znači da ustaška država i u ideji i u izvedbi nije bila zločin, jer ona to jeste bila, da jasenovački logor smrti nije bio jedan od najužasnijih logora u Europi, jer jeste to bio i da nad Srbima u NDH nije napravljen genocid, jer jeste. Tim prije je inzistiranje na potpuno nerealnoj brojci od 700 tisuća ubijenih posve nepotrebno.

Što nas opet vraća na Ćulibrka, čovjeka čiji je opus najbolje i najdetaljnije analizirao Boris Buden u svojoj knjizi „Zona prelaska“. Iz te je pak analize vidljivo da je Ćulibrk pozdravljao opsadu Sarajeva, zaključivao kako se po tome tko koju muziku sluša i koje ploče nosi ispod ruke, u Sarajevu moglo prepoznati tko je koje nacionalnosti, a vidljiva je i njegova fascinacija vladikom Nikolajem Velimirovićem. Inače, izrazitim antisemitom i simpatizerom Adolfa Hitlera kojeg je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem i čija je jedna od osebujnijih ideja u emigraciji bila ona o izgradnji svesrpskog hrama u Jasenovcu.

Za neupućene, upravo na provedbi te ideje i upravo u Jasenovcu, odnosno u Donjoj Gradini, dijelu tog logora smrti na teritoriju Bosne i Hercegovine, zajednički rade Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije, održavajući na životu ideologiju nacionalizma potpuno neosjetljivog za stvarne povijesne činjenice i za vlastitu ulogu u ratovima devedesetih godina.

Zbog svega navedenog, u ovom kvazisukobu između Ćulibrka i Dodika je i teoretski nemoguće zauzeti stranu, iz prostog razloga što je sve to jedna strana. Nažalost.