Bezgrešno začeće jedne vlade iz dva sporazuma

Piše: Darko Šuković

Teško je prisjetiti se ovakvoga načina pregovaranja za formiranje vlade, kakav gotovo dva mjeseca demonstrira mandatar Milojko Spajić. Lider PES za sobom već ima gomilu formalnih i neformalnih, javnih i tajnih sastanaka sa čelnicima bukvalno svih parlamentarnih partija, ali teško da iko, pa možda i on sam, u ovom trenutku zna ko će u 44. vladu, ko u opoziciju. Dva sastanka u utorak, u kojima je pored njega konstanta bio i predsjednik Demokrata Aleksa Bečić, svim ostalim učesnicima pregovora, utisak je, nijesu riješili dilemu- jesu li unutra ili vani.

Bajka za đecu s pravom glasa

Istina, kroz istoriju su se monarsi, autokrate i druge vrste neprikosnovenih vlastodržaca znali poigravati sa živcima, pa i dostojanstvom pretendenata na fotelje. No, Spajić je daleko od pozicije neupitnog suverena, možda čak i potpunog gospodara vlastite političke sudbine. Stoga pomalo rasplinute pregovore o vladi, bez kraja na vidiku, prije treba razumjeti kao posljedicu manjka mandatarovog političkog iskustva i tanke logistike na koju se može osloniti.

U svakom slučaju, format prvoga prekjučerašnjega sastanka uobičajen je za finale pregovora o vladi, za stavljanje tačke na ono što je utanačeno na prethodnim susretima mandatara i lidera stranaka sa kojima će činiti vlast. Ispalo je, međutim, da se Spajić opredijelio za, ajmo reći, pristup od opšteg ka pojedinačnom.

Još je neuobičajenija odluka lidera PES da u odvojenu "audijenciju" primi Andriju Mandića i Milana Kneževića, dajući cinicima materijal za tezu o kreiranju čuda neviđenog: jedan premijer na čelu dvije vlade: jedne prozapadne, druge proruske. Dakako, čak ni u crnogorskoj političkoj praksi, koja se odavno otrgla svim poznatim demokratskim obrascima, to nije moguće. Na duboku žalost mnogih primjeraka nove političke vrste, čiju smo plitkost imali neprilike da upoznamo nakon 30. avgusta - u svoj raskoši političke neprincipijelnosti i državne štetnosti.

S druge strane, režimska medijska posluga sasvim ozbiljno spekuliše o jednako neozbiljnoj novotariji: potpisivanju dva sporazuma sa dvije političke grupacije koje će ući u vladu sa PES i DCG! Ideja vodilja je da se na taj način manjinske stranke, kobajagi bez gubljenja političkog obraza, uvuku u Spajićev kabinet sa partijama bivšeg Demokratskog fronta. Ako se u nekoj glavi uistinu mota takav plan, čeka nas prava komunikacijska perverzija i spektakularno pomjeranje granica bagatelisanja sive mase stanovništva.

Samo zamislite scenu: śednica vlade, za riječ se javlja ministar, recimo javne uprave iz neke nacionalne stranke i kaže kako on nema ništa sa ministrom, recimo prosvjete iz Nove srpske demokratije!? Kako? Tako jer su partije manje brojnih naroda potpisale sporazum sa premijerom Spajićem, a ne i sa ZBCG! I onda to svojim glasačima predstavi kao poštovanje stava da neće u koaliciju sa strankama koje ne priznaju nezavisnost Kosova, a ljube Vučića i Putina. Pa toga nema ni na polici za političke bajke.

Sa kim ćemo u EU

Iako je za potrebe nove vlade PES istakao principe po kojima bi trebalo da ide njen ustroj i rad, Spajićev kabinet osuđen je i prije formiranja na teške, nepremostive čak, probleme sa realizacijom ključnih ciljeva proklamovane agende. Osim, uz veliko možda, predstavnika manjina, u 44. vladi neće biti nijednog od političkih subjekata koji su Crnu Goru spoljnopolitički, tačnije - civilizacijski usmjerili na Zapad, uveli je u NATO i doveli u "pol" poziciju za ulazak u EU. Spajić je, vjerovatno znajući raspoloženje u PES, u startu eliminisao sve provjereno prozapadne stranke: DPS, SD, LP. SDP je, na žalost, izvršila političko samoubistvo, dok je Dritan Abazović spalio i zakopao svaki, pa i evropski potencijal GP URA.

Ko je ostao da istrči na teren i kvalifikuje nas za EU? Za budućnost Crne Gore, kojoj je "milije rusko govno nego američka torta"? Neka se zakunu na Amfilohijev grob da nije tako! Neka jasno kažu da osuđuju agresiju Rusije na Ukrajinu i da će, kao dio vlasti, razvijati dobrosusjedske odnose sa Kosovom.

Evropa sad, čijih je 90% funkcionera neostvarenih ili neautovanih DF-ovaca. Demokrate? Samo nezajažljiva ambicija, neutoljiva glad za političkom moći drži Aleksu Bečića i njegove replikante u stanju gotovo desetogodišnje poslušnosti pred ambasadorima Kvinte. Inače, da se sluša srce, opet bi se branili mostovi i dočekivao Šešelj iz Haga.

Milojko Spajić je, dakle, odabrao da ispriča evropsku priču sa onima koji plaše đecu Amerikom i NATO. Jednostavno, ne djeluje kao logičan izbor.

Zašto bi se iste stranke koje u Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Herceg Novom... vladaju kao eksponenti kleronacionalističkog, velikodržavnog projekta, satirući ideju građanskog društva, na državnom nivou ponašale u skladu sa evropskim vrijednostima? Ne da nema garancije za takav veleobrt, nego nema logike očekivati ga, jer ne može da se porodi nešto iz ničega.

Ili, možda, neko misli da će vlada biti evropska zato što je svetosavski fanatik, deklarisani protivnik ulaska Crne Gore u NATO, Filip Ivanović kazao da će biti? A pritvrdio putinofilni Andrej Milović! I da će Crna Gora biti građanska jer je to obećao Aleksa Bečić, koji sa ZBCG i PES drži etnički čistu vlast u Pljevljima. Antifašizam će biti njegovan na državnom nivou, valjda po modelu koji je Marko Kovačević ustanovio u Nikšiću. Plus već presmorna mantra o konačnom, velikom pomirenju, a u narednoj rečenici aparthejd za suvereniste.

Od takvoga se materijala ne šije evropsko odijelo. Košmarni scenario za Aleksandra Vučića je da Crna Gora uđe u EU prije Srbije. Zato je bio onako opsesivno posvećen izborima u Crnoj Gori. Zar će sada, kada drži pod kontrolom praktično sve ključne političare, partije, medijske kuće... dozvoliti da se to desi?

Čak i ako Milojko Spajić nije Vučićev čovjek od povjerenja, njegovo okruženje krcato je onima koji će u svakom trenutku biti lojalniji predsjedniku Srbije nego premijeru Crne Gore. U takvim okolnostima, Pljevljak bi to morao da zna, put Brisela će svezanih ruku i nogu. A, ako se zaista uzda samo u pomoć onih kojima, e to je baš bolesno, smeta i pridjev crnogorski, onda je mlad, lijep i - politički naivan.