Odbrana prava ili posljednji dani pravde

Za Antenu M piše – Neko iz gomile

„Kazna je pravo zločinca da se sa njim postupa kao sa ljudskim bićem“.

Filozof iz Jene, (njegovi se kopaju u Štutgartu), crtajući  „Osnovne crte filozofije prava“ iscrta pravo i pravičnosti, po liku i mjeri čovjeka.

Tim stavom Hegel je utemeljio moderno shvatanje prava po kojem se sudski procesi mogu voditi, isključivo protiv punoljetnih i razumnih bića sposobnih da sagledaju i prihvate sankciju jer su bili u mogućnosti da na temelju slobodne volje djeluju i drugačije.   

Prestupniku se, na ovaj način, odaje poštovanje koje pripada samo (raz)umnom biću. U humanističkim naukama običava se termin – osoba, u policijskim dosijeima i izvještajima preferira se izraz - lice. Narodna leksika obogaćena je i sinonimima – čeljade, iksan, individua.

Licem nas čini fizička prisutnost u prostoru i evolutivni stepen razvoja, dovoljan da se povinujemo zakonima jedne zajednice, dok nas sposobnost da lično djelovanje i promišljanje uskladimo sa univerzalnim, moralnim principima na kojima podižemo civilizaciju, uzdiže do osobe.

Crnogorsko pravosuđe „od oslobođenja“ (30. avgust 2020) je, čini se, u terminalnoj fazi bolesti. Nakon 30 godina infuzije, slabljenja institucija, partijskog kadriranja, selektivne (ne)kažnjivosti i usporavanja procesa do besmisla, došli smo do tačke kada Odt-eove moramo svakodnevno upozoravati da malo bolje pogledaju dodijeljenu im materiju

- nema elemenata krivičnog djela u prijetnjama ubistvom!  Nikšić

- nema elemenata krivičnog djela u nasilničkom ponašanju i gaženju ljudi na ulici! Budva

- žrtva napada nema pravo da se odbrani od nasilnika! Kolašin

ODT-ovi, a da vi obnovite gradivo?

Ni druga se strana – odbrana – ove nedjelje nema se čime istaći. Ipak, zablistala su dva slučaja.

Slučaj 1.  

Kakav se čovjek, čeljade, iksan, osoba, lice brani prebacujući svoja (ne)počinstva na unučad?

Advokat Đorđija T. tvrdi da nije njegov branjenik prijetio smaknućem uredništvu Antene M preko društvenih mreža, nego đeca. Ona ista koja skupljaju municiju po kontejnerima i smetlištima i u kesi je nose babi da sakrije.

Svjesno, Đole izabra da potomstvu iskuje lik đece koja bi iz ideoloških ili političkih, na koncu nacionalnih razloga, kratila glave novinarima.

E Đole, Đole... to se tako ne radi. Tu leži razlika između osobe i lica.

Đorđe jeste lice i to mu potvrđuje policijski izvještaj i postupak za posjedovanje nelegalnog oružja. No, da bi Đorđe bio osoba morao bi da prihvati odraz u ogledalu i preuzme odgovornost za izrečene ili napisane prijetnje.

To bi bilo hrabro i dobar primjer za nestašnu unučad da paze šta rade, jer su postupci u kauzalnoj korelaciji sa odgovornošću.

Slučaj 2.

Tri člana Savjeta saslušana su u Specijalnom državnom tužilaštvu zbog sumnje da su odbili izvršenje pravosnažne presude i zloupotrebom službenog položaja omogućili protivpravnu korist nezakonito izabranom generalnom direktoru Javnog servisa Borisu Raoniću.

Akademski slikar, univerzitetski profesor, zamjenik generalnog sekretara esnafskog udruženja – grupa je koja u svakom društvu treba da bude elita. Normalno, svaki bi ih savjet poželio, pa tako i Savjet RTCG. Oni su lice (iza kojeg stoje osobe) koje se brine o zakonitosti, ćudoređu i principima medijskog javnog servisa Crne Gore.

Naša elita izabra da se od optužbe za nepoštovanje sudske presude, brani  tvrdnjom da su je poštovali, ali da mi to ne kapiramo!

Ova odbrana zvuči još jadnije od Đorđeve, jer suštinski ponižava i sud i pravo i pravdu i nadležno tužilaštvo i javnost i Javni servis. I sve one koji vjeruju da se na tim institucijama temelji civilizacijski nivo ka kojem smo se uputili.

Ljudi kojima zvanja i pozicije nalažu da razlikuju filigranske misaone bravure i detalje, brane se da su „od preostalih kandidata“ izabrali onoga koji preostaje samo za diskvalifikaciju. 

Nije što je jadno, nego je uvredljivo.

Uvredljivo poput sistema koji održava ovakve članove Savjeta i koji broji posljednje dane, a koji se pred sudom istorije neće imati čime braniti.