Vuč(ev)ić diže kockarski ulog, žetoni iz Crne Gore prate

Piše: Darko Šuković

Miloš Vučević jeste predsjednik SNS i ministar odbrane u Vladi Ane Brnabić, ali je, uprkos tome ili baš zato, samo trbuhozborac predsjednika Srbije. Jednako kao kad Aleksandar Vulin prijeti srpskim svetom, tako i Vučević tek pozajmljuje glas Aleksandru Vučiću za opasne prijetnje Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. I kad ne bih znao, a znam, da su Miloševi starinom iz Crne Gore pogodio bih. Toliko je tipičan predstavnik autohtone sorte koja posljednjih godina, prskana parom i sađena u foteljama, nekontrolisno uspijeva u domovini i okruženju.

Nekoliko pitanja u vezi sa izjavom političara, kojem i prezime i funkcija djeluju kao izvedeni iz Vučić, traže odgovor.

Prvo pitanje, čemu (pred)ratna poruka sad i ovdje?

Objašnjenje bi se moglo potražiti u strahu Zapada, pogotovo SAD, od izbijanja sukoba na Zapadnom Balkanu. Svi znaju za taj Putinov adut, ali ne znaju kako spriječiti kremaljskog kasapina da odigra kartu koja bi mu olakšala stvari u Ukrajini, a NATO stavila pred dopunska iskušenja. Svi znaju i da je Srbija mečka koju je Rusija odavno dresirala da zaigra po njenim taktovima, kad gazda odluči da zasvira.

Aleksandar Vučić savršeno je svjestan kako su karte podijeljene i iz pozicije mečkovodca, pokušava da odigra potez kojim bi i sam profitirao. Zato, svjestan straha Zapada da ne pukne i na Balkanu, predsjednik Srbije kroz usta Miloša Vućevića podiže politički ulog. Vučićeva poruka je jasna: zapaliću Balkan ako nastavite kampanju koju ste počeli prije nekoliko mjeseci, a kojoj se prošle sedmice priključio CNN i nekoliko njemačkih glasila, da bi ga prekjuče londonski Tajms nazvao Al Kaponeom.

Aca Srbin, dakle, prati kartu, vidi da ga sreća polako napušta pa počinje da igra va bank. Nada se da će, ako podigne ulog do nivoa rata ili mira, kilava ekipa za stolom odustati. Možda i dozvoliti mu da uzme još malo. Politika apismenta je mejnstrim, (s pravom?) računa đak koji je nadmašio učitelja Vojislava (Šešelja).

Drugo pitanje je zašto na tako toksičnu izjavu, koja vonja na zlo i naopako, sa Zapada ni pisma ni razglednice?

Ili su, ipak, sve oštriji i sve učestaliji kritički tekstovi o Vučiću i politici zvaničnog Beograda, najava da će vjetar koji je godinama puvao u srpska jedra, toliko da je gradonačelnik Šapca usnio Mornaricu Srbije, okrenuti smjer i prometnuti se u superćelijsku političku oluju koja će od srpskog sveta napraviti Atlantidu? Vučić zna da je izvjesnost takvoga scenarija mnogo više od „mož' da bidne“ i ne uspijeva da sakrije nervozu. Ali, zasad, ne odustaje. Vjerovatno procjenjujući da je kasno za promjenu mačosrbijanskog imidža pred domaćom publikom. Previše je novca i energije uložio da ubijedi podanike kako je na razvalinama Miloševićevog projekta Velike Srbije izgradio temelje za srpski svet, da bi, sad odjednom, prestao da se ponaša kao poglavica cijelog plemena. Samo zbog toga što „oni traže da mi ćutimo“! Čitaj- zbog zahtjeva (ultimatuma?) Zapada da Srbija stavi tačku na sistemsko destabilizovanje susjeda i njihovo potčinjavanje Beogradu.

Da je još uvijek pod političkom zaštitom Angele Merkel, da su oči Kristofera Hila i Gabrijela Eskobara i dalje jedini američki pogled na Zapadni Balkan, da Oliver Varhelji nije samo „prazno odijelo“ u EK...Vučevićeve riječi ne bi bile Vučićev hazard, nego oportunizam u prostoru i vremenu lišenom vrline. Ovako, predsjednik Srbije ulazi u partiju iz koje je realnije da izađe kao politički pokojnik, nego kao pukovnik.

Vučić je godinama velemajstorski koristio površnost i neprincipijelnost spoljne politike EU i SAD na Zapadnom Balkanu. Dok su drugi štedjeli na lobiranju, poput Crne Gore nakon ulaska u NATO, novi srpski vožd drugim je sredstvima (enormnim sumama plaćao je lobističke usluge Medlin Olbrajt, Tonija Blera...) ostvarivao ciljeve do kojih Milošević nije stigao ni preko stotina hiljada leševa. No, pitanje mjere valjda je i najvažniji lakmus za svakoga predstavnika ljudske vrste, a Aleksandar Vučić je, kao i mnogi prije njega, pokazao da ne zna đe je granica. Učinio je BiH nefunkcionalnom i teško održivom, porazio je suverenistički blok i na čelo Crne Gore doveo ekipu za oduzimanje crnogorskog dostojanstva i državnosti, sa Kosovom održava zamrznuti konflikt, sa Sjevernom Makedonijom neiskreni mir, a prema Hrvatskoj nemoćno gleda i sanja... Neko bi bio zadovoljan postignutim, naučio iz istorije kako prolazi onaj ko hoće sve za sebe i ništa za druge. Ne i Aleksandar Vučić, odličan đak škole prirodnog prava svih Srba da sami žive u jednoj državi.

Sve ljude, ipak, nije moguće kupiti, niti ih lagati vječno. SAD su suviše ozbiljna država da bi tolerisale predug niz svojih diplomata koji kompromituju imidž te

velesile. Zacijelo postoji neko u Stejt departmentu ko uredno bilježi: Vilijam Montgomeri, Ričard Grenel, Metju Palmer... Ako se popis diplomata koje je moguće kupiti kao džak brašna na pijaci nastavi Gabrijelom Eskobarom i Kristoferom Hilom, a obojica daju previše razloga da se tako gleda na njih, onda je simbolički kapital SAD sveden na moto jednog predsjednika s polovine prošloga vijeka:“hodaj tiho i nosi veliku batinu“. Biće da su se metode u međuvremenu barem malo rafinirale, ali liči da predsjednika Srbije čeka upoznavanje sa drugim krajem batine.

Treće pitanje je praktočno retoričko: zašto je zvanična Podgorica prešla preko Vučevićeve izjave, a onda i preko (tokom pisanja ovoga teksta pristiglih) komentara Aleksandra Vučića i šefa srpske diplomatije Ivice Dačića?

Kažem pitanje je retoričko jer se, nakon uspostavljanja odnosa subordinacije između Srbije i Crne Gore, 30. avgusta 2020, sukladno takvom stanju od posilnih ne očekuje da komentarišu izjave nadređenih. U ime žalosnih ostataka izvršne vlasti Dritan Abazović je, kao formalni premijer i šef diplomatije, disciplinovano prećutao slučaj, što se pokazalo daleko boljim od jadne izjave predsjednika (iz) Crne Gore.

Zapravo, „reakcija“ Jakova Milatovića na osionost i bezobrazluk državnog vrha Srbije prema Crnoj Gori, ovoga puta začinjena i prizemnim pominjanjem predsjednika jedne crnogorske parlamentarne stranke, nije iznenađenje, jer nije mogla biti drugačija. Takav predsjednik (iz) Crne Gore i takva izjava, eto to je ta zaprijećena „Crna Gora na koju ćemo se morati navići“. Bez dostojanstva, bez hrabrosti, bez odgovornosti, bez samosvijesti, bez samopoštovanja, bez istorijskog i institucionalnog pamćenja, bez ideje da se pripada Crnoj Gori a kamo li osjećaja ponosa na tu činjenicu, piskava i mucava... Crna Gora koja prvi put u istoriji ljubi lance.

Jednostavno, nije logično da o dostojanstvu i interesima Crne Gore brinu oni koji su tugovali na dan kad je njena državnost obnovljena. Nije logično da se Aleksandru Vučiću suprotstave oni koji je on izvukao iz anonimnosti i zaglavario da bi služili njemu i Beogradu. Može li Vučevićeve riječi da doživi kao opasnost neko ko intimno Crnu Goru želi u sastavu Srbije? U čemu je razlika između ministra odbrane Srbije i predsjednika države i Vlade (iz) Crne Gore? Samo u tome što Miloš Vučević igra za Srbiju u dresu Srbije, a Jakov Milatović u dresu Crne Gore. Utoliko je ponašanje, radi položaja rascrnogorčenog, Kuča poštenije od ponašanja, za potrebe izborne kampanje pocrnogorčenog, Bjelopavlića.

Naravoučenije je surovo očigledno – Crna Gora ne može računati na institucionalnu zaštitu svojih interesa. Ako se na to bude čekalo, od države i naroda čijoj se opsjednutosti slobodom vjekovima divio čitav svijet, neće ostati ni dugmići. Na pomoć demokratskog svijeta, pak, može se računati samo ako se pokaže spremnost na žrtvu i borbu za odbranu domovine. Srećom, nema potrebe za žrtvu u bukvalnom značenju, ako su Crnogorci kroz istoriju bili spremni poginuti za Crnu Goru, sad će biti dovoljno ponekad pokisnuti. Masovno.

U protivnom, jedini strah Zapada biće od frke koju može da napravi Vučić. Zato i oni kojima je stalo do slobodne, građanske, multikulturne Crne Gore u EU moraju pokazati Briselu i Vašingtonu da i oni mogu postati problem koji se ne da gurnuti pod tepih.