Acika ne miruje!

Za Antenu M piše: Zoran Vulević

Predsjednik Srbije, Acika kako ga, kažu, iz milošte zovu (zvaću ga i sam tako u ovoj kolumni, ali iz praktičnih razloga), ne miruje. Opet „potpiruje“ svojim izjavama i „pali“ velikosrbe po Crnoj Gori. Uporno nastoji da izazove sukob između Crnogoraca i Srba iz Crne Gore. Oće pa oće da braću, sviđelo se to nekome ili ne mi to u Crnoj Gori zaista jesmo, što žešće zavadi. Da napravi razdor među njima. I to uvijek čini kad ocijeni da stvari ne teku njemu željenim tokom.

I to on, koji je poodavno zaslužio da bude procesuiran od strane međunarodnih sudskih instanci zbog nemira koji konstantno proizvodi u regionu. On koji se okružio ljudima koji ne zaslužuju da budu predstavnici  mjesnih zajednica čak i u nekoj najzabačenijoj palanci Srbije, kako bi lakše sprovodio svoj opaki naum stvaranja „srpskog sveta.“ On koji je uz pomoć etnofiletističke crkve Srbije instalirao vlast sličnih kapaciteta i u Crnoj Gori. Opet, naravno, iz istih razloga. A da je pameti, kao što nije, tog drskog provokatora koji se miješa u pitanja tuđe države, ignorisali bi svi, kako politički akteri tako i građani Crne Gore. U cilju njenog razvoja po mjeri njenih građana i u njenom interesu, nikako i nipošto po želji ostrašćenog nasilnika sa ratišta u BiH. Koga slijepo slijedi aktuelna vlast u Crnoj Gori, a bojim se da će i naredna ako se izabere.

Oćemo li ikad doći do pameti, oćemo li ikada ispoštovati i zavoljeti sebe, makar za zeru više od onih koji nas potcjenjuju, provociraju, otimaju našu teritoriju, krivotvore našu istoriju, kojima ne značimo ništa kao ljudi, jer ih samo zanima područje na kome živimo? Možemo li građani Crne Gore, zarad naše đece, ako ne zbog sebe, odabrati civilizovan život kakav priliči čovjeku 21. vijeka, umjesto života s duhovnim karakteristikama stanovnika davnog srednjeg vijeka? Nikada veća obaveza nas građana nije bila nego danas, da budemo bolji i pametniji od onih koji nas vode. Što i ne bi iziskivalo neki preveliki moralni i intelektualni napor.

Pišem ovo a znam, znam dobro, da makar zasad, neće biti tako. Da ćemo još neko vrijeme ići za onima koji nam jedino mogu donijeti muku, jad, probleme i neprestani nemir. Koji mrze svakoga ko ne misli kao oni, ko se na drugačiji način moli Bogu, uz bolesnu potrebu da takve satru, ponište, urnišu za svagda. Zar takav put da biramo građani Crne Gore?

Zar da nam jedan Acika, kleronacionalista i ratni huškač još iz vremena bratoubilačkog rata devedesetih godina prošloga vijeka, danas kreira sudbinu i to na temeljima iste, fašističke ideologije. I to nama koji smo uvijek kroz istoriju smiono i odvažno, uzdignute glave hodili! Nama koji smo se kroz čitavu istoriju uspješno borili protiv raznih osvajača! Zar nama potomcima takvih sokolova, nikad umrlih dičnih predaka, mogu da prirastu za srce likovi poput Acike i više nego slučajnog predsjednika Milatovića, kao i drugih njima sličnih. Koji, mila moja majko, rukovode našom državom. Za Riplija, ako i za njega nije previše!

Ne, ne, ne sumnjam da ćemo se trgnuti i shvatiti da Crna Gora sa ostrašćenim nacionalistima nema budućnost! Da koristeći olovku u dogledno vrijeme raskrstimo s njima. Jer oni su vječita prijetnja miru, prijetnja našim životima i životima naše đece! Gradimo, svi zajedno, bez obzira na vjeru i naciju i sve druge razlike koje pripadaju čovjeku, Crnu Goru kao prosperitetnu, građansku i sekularnu državu koja baštini evropske vrijednosti. U kojoj će biti apsolutno nebitno zove li se neko Šćepan, Adnan, Adrijan, ili Milena, Mirsada, Klara!

P.S.

Teško se može razumjeti zašto smo u stalnoj defanzivi, zbog čega se neprestano samo branimo, a imamo, za razliku od Acike i njegovih sužanja, toliko toga da kažemo o diskriminaciji Crnogoraca u Srbiji i Crnoj Gori? Umjesto da mi upoznamo međunarodnu javnost sa ponižavajućim statusom Crnogoraca u obije države, jer je to živa živcata istina, Acika s društvom to čini, praveći od Srba iz Crne Gore tobožnje žrtve sistema. Iako je to golema, lako dokaziva laž, obzirom da su u Crnoj Gori već nekoliko godina upravo velikosrbi na vlasti, što su najžešće na svojoj koži osjetili upravo Crnogorci! Jedine prave, sasvim obespravljene žrtve „tridesetoavgustovaca.“

Zato naša nedovoljno energična i ujedinjena opozicija, treba i mora, što prije i što hitnije, da snažno i gromoglasno nametne svijetu ovaj evidentan problem naroda po kome se jedna država zove! Da gromko, ne ispod glasa, priupita namjerno skrušenoga, namješteno plačljivoga Aciku (koji držanjem i izrazom lica nastoji da pred svojim narodom pokaže svu težinu tereta koji mu se navalio na nevina pleća, pa više izgleda kao ožalošćeni učesnik na nekom pokajanju nego kao predsjednik države), što se događa s Crnogorcima u Srbiji koji nestaju brzinom munje? Što je sa njihovim pravima? Zašto nema Crnogoraca u Skupštini Srbije? Zašto nema Crnogoraca u Vladi Cne Gore jer je on, zamislite, postavlja? Ovo su pitanja koje treba uporno da nameću naši suverenisti, kako Aciki, tako i Milatoviću, i da naprave ozbiljan pritisak kod međunarodne javnosti u vezi izrečenog. Ne znam, ali izgleda da su neke stvari i laicima jasnije nego onima čiji je to posao i za što su polijepo plaćeni. Jer ljubav prema državi i svom narodu se ne iskazuje ispraznim pričama, već djelima koja će tu ljubav nesumnjivo potvrditi i dokazati.

Da je vječna naša jedina domovina Crna Gora!