Piše: Dženana Karup Druško
Početkom augusta Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, s RTRS-a je poručio da “Srpska nikad nije imala više prijatelja spremnih da nas razumiju“, ističući da će se do kraja mjeseca sastati s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, i premijerom Mađarske Viktorom Orbanom, zatim da u oktobru ili novembru putuje u Kinu gdje će se sastati sa Xi Jinpingom, a do kraja godine je najavio i sastanak s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Najavio je i skore razgovore s predsjednikom Azerbejdžana Ihlamom Aliyevim i predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom.
Sve same “demokrate“ koji podržavaju vrijednosti na kojima počiva svjetski poredak i Ujedinjene nacije, odnosno demokracija, slobode i ljudska prava.
Uz to, Milorad Dodik je već nekoliko puta istakao da “oni“ samo čekaju da se promjene “neke“ stvari na međunarodnoj sceni kako bi realizirali odcjepljenje Republike Srpske za šta već imaju sve dokumente spremne. Te “promjene“ očito podrazumijevaju promjenu odnosa na svjetskoj sceni u korist autokratskih i totalitarnih režima, i dalje jačanje desnice u Evropi, odnosno jačanje “lidera“ koji, kao i Dodik, podržavaju etničke politike, ili “samo“ ne vide ništa sporno u njima, koji podržavaju politiku krvi i tla i ne vide ništa sporno u politici koja se prije 70 godina zvali Lebensraum. Politike u kojima se danas ne prepoznaju i ne žele da vide jasni elementi fašizma iako su oni tu. Politike koje ozbiljno ugrožavaju zapadni poredak u čemu dešavanja i sigurnost na Zapadnom Balkanu imaju itekako važnu ulogu.
Najdirektnija podrška Srbije RS-u, u – Prijedoru
Nema sumnje da su Dodik i njegovi savjetnici u toku s tim “promjenama“ zahvaljući ruskim i beogradskim “stratezima“, i da zajedno sa svojim političkim prijateljima kojih ih “razumiju“, rade sve što mogu kako bi to podržali, odnosno proizvodili političke i sigurnosne krize na Zapadnom Balkanu, držeći skoro sve balkanske države taocima u njihovim evropskim integracijama preko etničke politike i Srba u tim državama, od Bosne i Hercegovine, preko Crne Gore do Kosova i Makedonije.
Sam Dodik priznaje da Republika Srpska nije država (iako po njegovim tvrdnjama ima sve elemente državnosti) i da je minorna na međunarodnoj sceni, ali snagu joj daju “prijatelji“ koji je “razumiju“ - “prijatelji“ koji bi zapadne političare trebali zabrinuti možda i više nego i balkanske demokrate i one koji teže takvim uređenjima.
Kao što je i najavio prvi susret Dodik je imao s Vučićem. Povodom obilježavanja Oluje u – Prijedoru, a tokom boravka u BiH Vučić je bio u Banja Luci na sastanku Savjeta za saradnju Srbije i Republike Srpske. Ruski mediji koji na srpskom jeziku rade u Srbiji, a nakon što su zabranjeni u Evropskoj uniji, izvijestili su, a oni nesumnjivo to najbolje znaju, da je tokom boravka Vučića i Vlade Srbije u Banja Luci “pružena do sada najsnažnija, najotvorenija i najdirektnija podrška Srbije Republici Srpskoj“, te da je “Vučić poslao snažnu poruku i vrlo hrabro rekao da Srbija i on lično ne priznaju američke sankcije koje je najmoćnija zemlja svijeta uvela političkim liderima Republike Srpske.“
U izvještajima srpsko-ruskih medija naglašeno je i da “više nema nikakvih sumnji“ da Vučić i Dodik snažno vuku Srbiju i Republiku Srpsku putem “napretka“ i da drugi, Hrvati i Bošnjaci, mogu da im se pridruže uz (jasno) liderstvo Srbije i Srba na Balkanu. Naglašen je i nastavak na zajedničkim projektima među kojima su posebno istaknute hidroelektrane na Drini i aerodrom u Trebinju. Dva više no sporna projekta i iz sigurnosnih i iz ekonomskih i iz političkih razloga: u oba slučaja se radi o državnoj imovini Bosne i Hercegovine koja nije dala suglasnost ni za jedan od ovih projekata, što Beograd potpuno ignorira.
Izgradnjom hidrocentrala na Drini Srbija nastavlja ekonomsko porobljavanje BiH, ali i realizaciju svojih političkih ciljeva iz ’90-tih: brisanje granice na Drini. Još od raspada SFRJ Srbija koristi hidropotencijal Bosne i Hercegovine i struju koju proizvode hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta. Prema procjenama stručnjaka Srbija je dosad Bosnu i Hercegovinu oštetila za više od pet milijardi eura, pri čemu ne postoje apsolutno nikakvi sporazumu o korištenju ovih hidroelektrana između dvije suverene zemlje, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Ekonomsko porobljavanje BiH
Istovremeno, Srbija se nameće kao veliki prijatelj Republike Srpske i zvanično objavljuje kako poklanja sredstva općini Zvornik. Istina je da su sredstva koja izvlači iz ove općine puno, puno veća, uz ogromne štete po sve građane Zvornika, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Upućeni će potvrditi i da su ove dvije hidroelektrane ključni kamen spoticanja u svim dosadašnjim pregovorima oko granice Srbije i BiH, a ne neke “međe“ i “njive“ kako pojedini političari iz Sarajeva dezavuiraju javnost.
U vrijeme kad se cijela Evropa suočava s ozbiljno energetskom krizom u kojoj su cijene električne energije dostigle vrtoglave iznose, Srbija je, također, prisiljena kupovati struju na evropskom tržištu, kao i Mađarska. Zbog ovoga ne treba čuditi veliko interesiranje Srbije za dodatnim hidrocentralama na Drini koje će u potpunosti biti pod njenom kontrolom iako se radi o resursima Bosne i Hercegovine. Energetska i ekonomska sigurnost su faktori bez kojih nema države, bez jake i suverene energetske politike sve priče o teritorijalnom integritetu i državnom suverenitetu padaju u vodu, pogotovo ukoliko Bosna i Hercegovina postane kolonija Srbije, što Vučić i Dodik već realiziraju.
Milorad Dodik (zbog teške ekonomske situacije u RS) okolo kamči sredstva i hvali se milionima eura koje će dobiti od Orbana i sličnih “investitora“, dodatno rasprodajući resurse Bosne i Hercegovine, ali da istinski želi dobrobit svojim građanima, insistirao bi na naplati duga od Srbije koji se već sad mjeri u milijardama eura, čime bi, ne samo zatvorio sva dugovanja, nego imao i sasvim dovoljno sredstava za socijalnu politiku i nova radna mjesta. Ovako, može se izvući samo jedan zaključak: Dodik ne radi u interesu građana Republike Srpske, pogotovo ne građana Bosne i Hercegovine (čime se i hvali), nego u interesu građana Srbije. To se u normalnim državama kažnjava kao nacionalna izdaja.
Priča o aerodromu u Trebinju, koji nema nikakvu ekonomsku opravdanost, iako od početka izaziva zabrinutost zapadnih obavještajnih službi koje sumnjanju da se ustvari radi o ruskom projektu i izgradnji još jednog “humanitarnog“ centra (kao u Nišu), potvrđuje da Dodik vuče poteze kojima jača uticaj Srbije i Rusije u Bosni i Hercegovini, od čega najveću štetu imaju njeni građani, pa i bh. entiteta Republika Srpska, bez obzira koliko to Dodik želio drugačije prikazati. No, ono što posebno zabrinjava je izostanak zapadnih politika zbog ovog i sličnih projekata, ali i najave iz Sarajeva da će ovaj projekat, kao i hidrocentrale na Drini, dobiti zeleno svjetlo. Štete izazvane ovakvim odlukama dugoročno bi nanijele udarce Bosni i Hercegovini od kojih teško da bi se mogla oporaviti i generacije bi zbog toga ispaštale.
Preobraženje u Mađarskoj
Svega desetak dana nakon susreta u Bosni i Hercegovini, u Mađarskoj su Srbi slavili Preobraženje, kako su izvijestili srpsko-ruski mediji u Srbiji bliski Vučiću. U Sentandriji, gdje je bila centrala svečanost, budimski Lukijan je odlikovao Aleksandra Vučića ordenom prvog reda Eparhije budimske, čemu su nazočili Milorad Dodik i Željka Cvijanović. Uz zahvalu Vučić je rekao kako “oni“ pomažu ne samo Budimsku eparhiju nego i SPC širom Srbije, Republike Srpske, Crne Gore, naglašavajući da Srbi i Mađari i Srbija i Mađarska nikad nisu bile bliske kao danas čemu najviše, po Vučiću, duguju – premijeru Orbanu. Putin može biti zadovoljan: ruski i srpski svijet izgrađen na pravoslavlju se širi Evropom.
Dodik nije nagrađen, ali je bio kum krsne slave Preobraženja. A dok su se Dodik i Vučić preobražavali u Mađarskoj, episkop budimski poslao je jasnu poruku: “Republika Srpska, to je jedno krilo naše, drugo krilo nam je Srbija. Bez jednog krila ptica poletiti neće. Prema tome, jako su nam bitna oba krila, da su zdrava i jaka.“
Uslijedili su sastanci Dodika i Vučića s Orbanom, mađarskom predsjednicom, Erdoganom... Nakon čega su Dodik i Cvijanovićka ponosno obavijestili javnost u BiH kako će Mađarska preuzeti (važne energetske) projekte u Republici Srpskoj koje je blokirala Njemačka zbog sankcija koje su uveli Dodiku upravo zbog njegove secesionističke politike.
Ovim potezom Mađarska je zvanično podržala ne samo projekte u Republici Srpskoj nego i secesionističku politiku Milorada Dodika koju u Evropskoj uniji osuđuju skoro sve države (i navodno su spremne podržati ekonomske sankcije Dodiku, ali se tome suprotstavljaju, kako se Dodik hvali, Mađarska i Hrvatska). Ovakvim potezima predsjednici i premijeri država koji dogovaraju projekte s Dodikom direktno ne samo da podržavaju njegovu secesionističku politiku nego i oni lično rade na razgradnji Bosne i Hercegovine ozbiljno ugrožavajući njenu, ali i sigurnost Zapadnog Balkana.
Naglašavajući kako su u Mađarskoj ključni sastanci bili s Orbanom, Aliyevim, Erdoganom i Vučićem, Dodik se pohvalio kako je sa Mađarskom dogovoren aranžman od 118 miliona eura, od čega bi 70 miliona bilo uloženo u neki od projekata poput vjetroparka Hrgud kod Berkovića, čiju gradnju je trebalo da finansira njemačka KfV ban, poručujući: “Ponosan sam da imamo mogućnost da tu priču guramo dalje. Za ostale projekte razgovaramo sa Kinezima.“
Escobar, Lajčak, Schmidt
Dodik ne samo da nastavlja s rasprodajom resursa Bosne i Hercegovine, nego time direktno jača ekonomski, politički i sigurnosni uticaj Srbije, Rusije i Kine u Republici Srpskoj što za sobom povlači ozbiljne posljedice. Već smo vidjeli da je Kina stala uz Rusiju u njenom stavu da ne priznaju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Na stranu pogrešni politički potezi koje je Christian Schmidt vukao od svog dolaska u BiH, Ured OHR-a u BiH je neophodan jer je jasno da je on još jedina brana za politike koje rade na razgradnji BiH, a koje ozbiljno ugrožavaju svjetski mir i koje zbog svojih ciljeva podržavaju pojedince i politike Zapadnom Balkanu koji izazivaju ozbiljne sigurnosne probleme, a koje ni slučajno nisu lokalne, nego dio puno većeg geopolitičkog plana koji u konačnici želi mijenjati svjetski poredak.
Gabriel Escobar i Miroslav Lajčak na svom augustovskom sastanku u Bruxellesu, na kome su rješavali sudbinu Zapadnog Balkana, ukoliko su dorasli svojim pozicijama, a po njihovim dosadašnjim potezima čini se da nisu, ovo su morali imati na umu. Nažalost, ni po dosadašnjim postupcima Shristiana Schmidta ne bi se reklo da je dorasliji i kapacitiraniji od Lajčaka i Escobara u ovako ozbiljnom poslu, a niti savjetnici oko njega shvataju važnost Zapadnog Balkana u savremenom svijetu i njegovu sigurnosnu uloga, pogotovu nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Vrući politički august koji su, kako to Dodik nameće javnosti obilježili njegovi “važni“ sastanci, i koji koliko god to želio prikazati drugačije nije ništa do pijun, u ovom trenutku potreban na političkoj sceni, treba posmatrati u kontekstu drugih brojnih dešavanja ovog ljeta, među kojima u augustu svakako treba izdvojiti sastanak u Atini na kome su bili šefovi ključnih institucija Evropske unije, i šefovi država ili vlada brojnih zemalja koje se nadaju članstvu u EU, među kojima i svi lideri Zapadnog Balkana, i samit BRICS-a u Johanesburgu s koga su poslate jasne poruke o jačanju globalnog Juga (uključujući zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike) i zahtjevima za promjenama u globalnom političkom, vojnom i ekonomskom poretku, najavljujući kraj hegemonije dolara i naglašavajući da su to poruke u vrijeme aktuelnog rata između Rusije i NATO-a.
Istovremeno, sastanak u Atini, na kome je također centralna točka bio rat u Ukrajini a u Atini je bio i ukrajinski predsjednik, bez ikakvih pozitivnih informacija za budućnost Zapadnog Balkana, na kraju će, nažalost, ostati upamćen po Vučićevoj dominaciji i izvještajima po kojima je upravo Vučić svojim ultimatumom spriječio da u se zajedničkoj Deklaraciji lidera Zapadnog Balkana spominju sankcije Rusiji.
Bila je to velika pobjeda Putina i Vučića, a Deklaraciju su potpisali: predsjednik Aleksandar Vučić, predsjednica Maja Sandu, predsjednik Volodimir Zelenski, predsjednik Jakov Milatović, premijer Kirjakos Micotakis, premijer Jon-Marsel Čolaku, premijer Aljbin Kurti, predsedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, premijer Dimitar Kovačevski, premijer Nikolaj Denkov i premijer Andrej Plenković. Potpisivanju Deklaracije prisustvovali su predsjednik Evropskog savjeta i predsjednica Evropske komisije.
Geopolitičke igre
Iako se u Deklaraciji spominju i Ujedinjene nacije i kako je Samit potvrdio da Zapadni Balkan pripada Evropskoj uniji…, uz brojne opće tačke deklaracije, činjenica je da usvojena Deklaracija odstupa od zapadne politike prema ratu u Ukrajini i sankcija koje su na snazi mjesecima. Ustupak Deklaracijom je napravljen – Srbiji, odnosno Putinovoj Rusiji koja upravo ovih dana u žestokoj kampanji najavljuje ozbiljan obračun sa Zapadom.
Dok se region (i “političko Sarajevo“), bave potpuno benignim stvarima, i unutrašnjim sukobima uglavnom izazvanim etničkom politikom Beograda, Vučić (i Dodik) grade ozbiljne političko-ekonomsko-sigurnosne veze, uspostavljanjem fronta prema Zapadu uz podršku (evropske) Mađarske, dok još uvijek nije rasvijetljeno prisustvo Erdogana na sastancima u Budimpešti koje može biti od velike važnosti s obzirom na uticaj koji Turska ima na Zapadnom Balkanu, ali i u crnomorskom regionu.
Jasno je koliko u ovako ozbiljnim geopolitičkim igrama (trenutno korisni) pojedinci kao što je Dodik, pa i Vučić, nisu bitni s obzirom na istinsku političko-ekonomsko-sigurnosnu snagu Srbije i Republike Srpske, i da im snagu daju podrška Mađarske, Rusije i Kine. Kao što je jasno da ozbiljne strateške poteze, i na Balkanu, moraju povlačiti lideri SAD-a i Velike Britanije, zajedno s Evropskom unijom (koja u Atini nije pokazala ni liderstvo, ni vizije za budućnost) ukoliko žele ostati ključni igrači na geopolitičkoj sceni.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR