Molim građanstvo da zbog mene ne diže ruku na sebe

Za Antenu M piše: Radmila Tomović

Dođu tako neki dani kad čovjek ne zna šta i kako dalje. Znam samo da nije dobro. Analiziram, smatram, procesuiram i opet... nesumnjivo nije dobro, izlaza ni na vidiku.

Toliko se iskušenijah iskusilo, samo što nas mlinac nije mlio, svašta smo preko glave preturili… I pretekli. I taman kad smo pomislili – dosta, pogodi nas (pre)teški izgub! Na svu ovu muku duševno-političku, Milan Mijo Lekić izgubi funkciju!

Šta reći, a ne zaplakati? Kako bijelo lice ne izgrebati? Ima li, ukratko, života nakon ove smjene? Barem u Pljevljima sa okolinom.

Priznajem, sa velikom zebnjom pratim, svakodnevno, vijesti iz Pljevalja o epskoj Mijovoj borbi da sačuva poziciju. Bori se ko lav, a pišti, za srce ujeda. Sve posredstvom savremenih sredstava komunikacije. Ne pamti se takav kolež za funkcijom od kad je krenulo novo računanje vremena. Po Joanikijanskom kalendaru, noćas u 20.00 počeće 3. godina najnovije ere.

Nego, da, ipak, uvedemo u problematiku i građanstvo kojem je ova drama promakla pažnji. U našem (“našem”) malom gradu, Pljevlja se zove, ima jedan rudnik. U tom rudniku, po logici stvari, ima rudara. Više nego ikad što ih je bilo. Ima tu i jedan Milan koji nije baš rudar, ali je kopao đe je stizao. Dok su drugi vadili grumenje uglja, on je tražio od zlata fotelju.

I posrećilo mu se. Vjerni narod nadahnut oslobođenjem odluči da Mija uspostavi za direktora. Ali, u duhovnom transu zaboraviše da zakopaju zakon, proklete mu norme, napisane by the way prije oslobođenja. Računahu - ko šiša zakon, dovoljna je aklamacija:‘oćemo Mija! Sa neposredno izraženom narodnom voljom saglasi se i episkop, pa udesiše narodno-crkveno veselje.

I svi su živjeli srećni i zadovoljni! A najsrećniji među njima bijaše Mijo i glavni crkvenjak Atanasije. Crkva i Rudnik postadoše jedno. Naročito je kasa rudnička postala zajedničko dobro.

Bajka, međutim, ne potraja do kraja života. U neko doba, pojaviše se neki zli članovi nekakvoga Odbora direktora. Koji, zapravo, u početku nijesu bili tako zli, nego su se naprekočas prozlili. Uzroci njihove metamorfoze posebna su priča, da mi skratimo ovu o izgubu Mija direktora, čovjeka iz naroda i za narod.

Sastaše se ti azrailji jedne karijere tek uzlećele i odlučiše - Mijo više ne može da bude direktor. Pozvaše se kao fol na zakon. Onaj što je napisan prije oslobođenja. Rekoše – Moramo da ga poštujemo!

Aha, baš. Atanasije garantuje za Mija, a oni se pozivaju na zakon. Kako ne… Nema vjernika koji će u to da povjeruje.

Vijest ražalosti narod. Stade cika i vriska – Ne damo Mija! Ako on ode, sve ode u pitu. Pokrenu se veliko i malo. Posegnu se za svim sredstvima odbrane. Krenuše molebani, peticije, saopštenja… Samo se sindikat popova, ako ga ima, nije oglasio sebet iznenadnoga udara na Pljevlja i Mileševsku eparhiju.

Svi kanonski priznati modeli zaštite autokefalnosti Rudnika uglja iskorišćeni su – ali zalud. Poglavar firme morao je da se pomiri sa karmom žrtve ljudske nezahvalnosti .

Razočarani fanovi, navodno, vajkaju se što se nije poseglo za manje sofisticiranim ali provjereno funkcionalnim sredstvima: vezivanje lancima za kancelarijski sto; postavljanje barikada ispred kabineta direktora; miniranje najmanje jednog rudarskog okna… Mala bi to žertva bila za Mijov ostanak na mjestu sa kojega je grad Pljevlja skoro ostavio bez nezaposlenih, a majku Crkvu ispoštovao kao niko – parom i poklonom.

A, on, dostojanstven i odmjeren, iako izložen velikom iskušenju, uspravan i gord, skromno (i) elokventno reče: Ako ima božje pravde, ja ću opet biti direktor!

Upssss… pomenu li to rab Božji Milan Lekić “božju pravdu” u kondicionalu? Zar je njegova vjera bila čvrsta kao stijena samo dok je bio zaheftan za fotelju direktora?

Šta će, zaboga, o ovome misliti episkop Atanasije i liberalni filosof iz Morače Goran Danilović? I da li će nešto reći? Zatražiti iskupljenje kroz “Oče naš” x 100? Ili neformalnu indulgenciju a la svetosavlje, kroz obećanje da će se setiti crkvene kase ako ga povrate u pređašnje stanje? Direktora RUP-a.

Da ne trčimo sa zaključkom, ali se primijetiti mora da tu nešto ne štima odranije. Jeste Atanasije dao molitvenu podršku, ali … kilavo, brate… kilavo… Ili Atanasijeva molitva slabo radi ili je na (naj)višoj instanci primijećeno da je Mijova vjera popuštila? A nagrade za posrnule nema ni na ovom svijetu. O onome, pupupu, da ne pričamo.

Sumnja se, izgleda, potkrala u najgorem momentu za Mija. Sumnja, taj smrtni neprijatelj vjere. Jer, ako nekom i dlaka na glavi pomisli da se Mijo za povratak u fotelju bori makar malkice i zbog sebe, a ne cipancijelo zbog opštega interesa građana Pljevalja i vjernika Mileševske eparhije, kako će onda biti sigurni da je iskren njegov altruistički poziv: Nemojte zbog mene da dižete ruku na sebe!

Mijo, poslušaj naš dobronamjeran savjet - samo nemoj previše da se nerviraš. Pođi u manastir, pronađi mir. Jer znaš da vazda možeš neđe da uletiš kao spiker.

Ima posla ko oće da radi.