Trideseti avgust – tragedija u dva čina

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Juče su se navršile tri tužne godine od 30. avgusta 2020. i pobjede tzv. „narodne volje“. Dan pobjede nad antifašizom i evropeizmom u Crnoj Gori obilježen je sinoć sprskim zastavama, koračnicama i autolitijama – modernijom varijantom nekadašnjih litijaških pohoda sa Srpskom crkvom na čelu, koja je konačno ostvarila vjekovni naum da Crnu Goru ogradi kao svoj feud.

Šta je, zapravo, 30. avgust donio Crnoj Gori? U najkraćem - trogodišnju nestabilnost, podrivanje ustavnog poretka i državnih temelja, kontinuirano nazadovanje u svim oblastima, svemoć Crkve tuđe države, degradaciju sistema vrijednosti, produbljivanje podjela, dugoročnu neizvjesnost,  tragediju u dva čina u kojoj su glavne uloge odigrale dvije vlade, prva predvođena Zdravkom Krivokapićem a druga Dritanom Abazovićem.

Evo samo nekoliko detalja za biografsku skicu, u dvanaest slika, prve Vlade u postavgustovskoj „oslobođenoj“ Crnoj Gori, koju su 4. decembra 2020. izabrali poslanici nove skupštinske većine iz Demokratskog fronta, koalicija „Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“.   

Ekspertska Vlada Zdravka Krivokapića, kojoj je kumovao tadašnji mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović, osvještana je u Manastiru Ostrog. Građanski dio ceremonije ustoličenja izvršne vlasti obavljen je u Skupštini Crne Gore, a premijer je tom prilikom svom divnom narodu obećao borbu protiv korupcije, depolitizaciju državne uprave, reformu izbornog zakonodavstva... Za 14 mjeseci vlasti ništa od obećanog nije učinjeno, ali je 42. vlada učinila sve da zatrpa evropski put Crne Gore, uruši nejake institucije i stubove države i njenog ekonomskog, zdravstvenog, obrazovnog sistema... Za ostvarenje tih ciljeva svako ministarstvo dalo je svoj individualni nesebičan doprinos.   

Ministar finansija i socijalnog  staranja Milojko Spajić i prije zvaničnog izbora Vlade zadužio je državu 750 miliona eura, tajno ali organizovano, kako je javno saopšteno. Uz rast socijalnih davanja, ostaće zapamćen kao kreator strategije povećanje zarada u Crnoj Gori, ukidanjem doprinosa za zdravstvo. Time je na duže staze kupio „sirotinju raju“, koja se Spajiću velikodušno odužila već na prvim narednim izborima u junu ove godine, zaboravljajući da su u međuvremenu plate pojeli višestruko uvećani troškovi života.

Desna ruka Milojka Spajića bio je ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, koji po pitanju svog resora nije učinio apsolutno ništa, ali se tokom mandata posebno istakao dopunjavajući svog kolegu u čestim zajedničkim javnim nastupima. Uskočio je nesebično umjesto Spajića i u predsjedničku trku i trenutno stoluje u Plavom dvoru na Cetinju kao predsjednik Crne Gore.

Ministar za kapitalne investicije Mladen Bojanić zaustavio je gotovo u potpunosti kapitalne investicije, a njegov prvi radni zadatak bio je da, u saglasju sa Spajićem i Milatovićem, ugasi nacionalnu avio-kompaniju Montnegroerlajns, lažući da će nova kompanija, čije će osnivanje koštati nula eura, biti profitabilna i služiti na ponos Crne Gore. Od tog aranžmana profitirao je jedino srpski avioprevoznik, a posljedice su snosili crnogorska država, turizam kao najvažnija privredna grana i građani Crne Gore.  

Za neuporedivo veći i nenadoknadiv gubitak krivo je Ministarstvo zdravlja sa Jelenom Borovinić Bojović na čelu. Tokom njenog upravljanja resorom zdravstva naša država popela se sa dna do vrha evropske i svjetske liste po broju preminulih u doba korone. Zbog neblagovremene vakcinacije, loše kampanje i selektivnih epidemioloških mjera Crna Gora je izgubila skoro 3.000 građana, a oko 300.000 stanovnika bilo je zaraženo korona virusom.  

Već tokom prvih mjeseci vladavine, Krivokapićeva Vlada uzdrmala je iz temelja i obrazovni sistem u Crnoj Gori. Taj zadatak obavila je po kratkom postupku „žena četnik“ Vesna Bratić, masovnom nezakonitom smjenom direktora vaspitno-obrazovnih ustanova, što je rezultiralo podizanjem više od 150 tužbi, čiji će epilog koštati državu milione eura. Pred kraj mandata ministarka, kojoj se danas ne može ući u trag, uvela je predstavnike Srpske crkve u Rektorat Univerziteta, dala licencu za rad dvije privatne vjerske škole i uzgred častila SPC u Crnoj Gori sa 900.000 eura iz državnog budžeta.   

U resor odbrane umarširala je naizgled tiho i neznaveno Olivera Injac, ali su i njen mandat obilježile brojne afere, optužbe za političku zloupotrebu vojske, korišćenje vojnih resusa za  „nasilnu desantnu intronizaciju mitropolita SPC“, krivične prijave za zloupotrebu službenog položaja, nepoštovanje Ustava, čije je odredbe, po sopstvenom priznanju „možda malo prekršila“.

Njena koleginica u Vladi, ministarka javne uprave Tamara Srzentić, najavljena kao ekspert svjetskog glasa, potrošila je cijeli raspoloživi mandat tajno pripremajući nekakav projekat koji nikada nije ugledao svjetlo dana. Ostala je upamćena po praćenju i snimanju nedužnih maloljetnika za koje je sumnjala da su joj postavili prislušne bubice u stan, što je policija demantovala.

Stručnošću se nije proslavio ni Vladin ekspert za poljoprivredu Aleksandar Stijović. Svoju ministarsku funkciju, umoran od višemjesečnog nošenja krsta na litijama, shvatio je kao bogom datu priliku za odmor, pa je manje brinuo o poljoprivrednim subvencijama, đubrivu, rodu maslina, nabavci žitarica, protestima mljekara, a mnogo više o tome na koju će tačku zemljine kugle otputovati s brojnim težacima iz svog ministartva.

I prijedlog za imenovanje projektanta 15 mini hidroelektrana Ratka Mitrovića za ministra prostornog planiranja, ekologije i održivog razvoja mnogi su doživjeli kao grubu šalu. Šaljivo je zvučala i njegova kategorična tvrdnja da ni on "ni njegova porodica" nijesu vlasnici nelegalno sagrađenog objekta u zaleđu Budve, već da je "vlasnik njegov sin".  Nešto ozbiljnije shvatio je svoju ulogu u 42. Vladi, projektujući haos u prostornom planiranju, opstruirajući donošenje strateških dokumenata, pozirajući za ktitorsku fresku u Sabornom hramu SPC u Podgorici, čijoj je izgradnji dao veliki doprinos.

Najkraće se u Vladi zadržao ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić, koji je smijenjen zato što je osporavao legtimitet Haškog tribunala i negirao genocid u Srebrenici. Zašto se Krivokapić naljutio na omiljenog ministra koji je pripremio i u Skupštini odbranio Zakon o slobodi vjeroispovijesti i danas je nepoznanica, jer to zasigurno nije učinio zbog izjave sa kojom je tajno bila saglasna većina u Vladi.

U Krivokapićevom kabinetu obreo se i civilni aktivista Sergej Sekulović. Pravdao se da je ministar četvrtog reda, posebno nakon belvederske noći 5. septembra 2021. godine, kada je odigrao dvostruku ulogu. Nije učestvovao u donošenju odluke o nasilnom ustoličenju mitropolita SPC u Crnoj Gori, ali je crkveni desant na Cetinje zdušno pomogao gušeći crnogorski goloruki bunt u prijestonici kordonima policije, suzavcem, gumenim mecima, šok bombama... Zahvalnicom koju je tim povodom uputio policiji, čestitajući batinašima na “profesionalno odrađenom poslu, iskazanoj trpeljivosti i srazmjernoj upotrebi sile”, kao i podrškom ideji da se crnogorskoj dijaspori preispita biračko pravo, pokazao je da je potpuno zasluženo zavrijedio mjesto u 42. Vladi.

Ne treba zaboraviti ni ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića, bez dana diplomatskog iskustva, koji je je u vladinom albumu ostavio ponajviše fotografija rukovanja na službenim susretima i forumima sa svih svjetskih meridijana. No, i pored zavidne pređene kilometraže, njegov efektivni učinak bio je ravan nuli, pa je i sam Krivokapić nakon izvjesnog vremena uvidio da je šef diplomatije njegov „najlošiji izbor“.  

Premijer je prekasno ukapirao da superlativ najlošiji ima i četvrti stepen poređenja koji se zove - Dritan Abazović. Kako je ambiciozni potpredsjednik za 14 mjeseci izigrao i izgurao svog predsjednika i 4. februara 2022. srušio njegovu i svoju apostolsku vladu, kad je počeo i kako će se završiti drugi čin tragedije zvane „30. avgust“ – čitajte sjutra na Portalu Antene M.