Obrušavanje na manjinske narode u Crnoj Gori

Piše: Edin Smailović

Kažu da niko ne voli da prizna odgovornost za nešto loše. Kada je u pitanju prosječan građanin Crne Gore siguran sam da kada bi se organizovao neki šampionat u neprihvatanju odgovornosti da bi mi, ako ne prvi, sigurno bili u vrhu. Jer prosječnom građaninu Crne Gore je uvijek kriv neko drugi za ono loše što mu se događa. Kriva mu je supruga, djeca, tazbina, komšiluk, kolege s posla, zla sudbina, konobar u kafani gdje ispija piće. Samo, pogađate, nikada nije kriv on.

Takođe, prosječan građanin Crne Gore veoma rijetko krivi vlast. Prema svakoj aktuelnoj vlasti je uglavnom servilan i plaši je se. Uostalom, zato tako i rijetko mijenja vlast – svakih 30 do 50 godina. Ali nije ni vlast u Crnoj Gori od juče. Kada se i njenom prosječnom neodgovornom građaninu desi da se naljuti na vlast i, zamisli, ako krene da je mijenja, vlast je i na taj scenario spremna. A odgovor vlasti na sve ono što je loše uradila u svom mandatu je kao i većine njenih građana – svi su krivi, osim vlasti, naravno. Pri tome se za prebacivanje krivice mora naći neko pogodan.

Neko ko ne može baš tako lako uzvratiti. Dominantne političke snage koje upravljaju društvom u posljednje tri godine su našle idealnog krivca – manjinske narode. Manjinama se orkestrirano fakturiše krivica za 30 godina vladavine DPS-a, ali i za sve loše u ove posljednje tri godine vlasti političkih partija koje pripadnike manjina u svojim redovima uopšte nemaju ili ih imaju u simboličnom broju. Pitanje je zašto se ovo radi i ko ima koristi od toga?

Opredijelili se za mase
Politička elita u Crnoj Gori je davno prestala da računa na intelektualce i opredijelila se za mase. A masama treba podlilaziti na onom terenu gdje je najlakše manipulisati sa njima – to su vjerska i nacionalna osjećanja. I to treba raditi stalno, neprekidno dižući tenzije u nebo kako se prosječnom glasaču ne bi dalo da ostane nasamo sa sobom i učini najgori grijeh u očima svake vlasti u Crnoj Gori – da misli svojom glavom. A ako bi se to desilo i glasač imao mogućnost da na trenutak “mućne” svojom glavom brzo bi došao do sljedećeg zaključka: svaki sunovrat Crne Gore od 1991. godine, pa do danas vodili su ljudi čija imena i prezimena nemaju nikakve veze sa manjinskim narodima u Crnoj Gori.

Sada vam je jasnije zašto ovoliko namjerno kreiranje atmosfere mržnje prema manjinskim narodima u Crnoj Gori, čiji je položaj u Ustavu, ali i zakonima ove države jasno definisan. A Ustav Crne Gore je njen najviši pravni akt.

U Ustavu piše puno toga. Većina nema blage veze sa realnošću, tako da mu Ustav dođe kao spisak bajki za najmlađe ili kao spisak laži u koje trebamo povjerovati mi koji zrno pameti imamo iz prostog razloga jer se ustav države mora poštovati. U Ustavu između ostalog i piše da manjinski narodi u zemlji imaju pravo proporcionalne zastupljenosti u vlasti od lokalnog do državnog nivoa. I tu bih stao sa pričom o Ustavu.

Ovih dana ulazimo u finale priče o novoj vladi Crne Gore. Sva je prilika da će mandatar Milojko Spajić doći do potrebne većine u parlamentu za formiranje vlade. I taman kad se pomislilo da ćemo konačno dobiti novu vladu, koja će zamijeniti ovu koja je upravo obilježila godinu dana u tehničkom mandatu, krenuli su sinhronizovani napadi na mandatara Spajića od interesnih krugova u zemlji i van nje. U napadima su prisutne i žalopojke za patriotskom većinom, ali ono što posebno bode oči jeste žestoko obrušavanje na manjinske narode u Crnoj Gori i njihove predstavnike. Argumenti se uglavnom vrte oko toga da su nacionalne manjinske partije bile dio vlasti sa DPS-om i da nisu kvalifikovane da provede reforme.

Naizgled, sve je potkovano neoborivim argumentima. Ali, samo naizgled. Jer čim se uđe u analizu stvari dođe se do nekih brutalnih i istovremeno žalosnih istina o crnogorskom društvu.

Manjine kao ikebane
Krenimo redom. Spočitava se manjinama i stvara se svjesno slika u javnosti da zauzimaju previše mjesta u vladi. Na prvu, to što će čak devet pripadnika manjinskih naroda biti u vladi ide u prilog ovom stavu. Ono što javnost ne zna jeste da nisu sva ministarstva ista i da sva ne nosi istu moć. Nije isto biti ministar finansija i ministar bez portfelja, nisu isto ministar odbrane i ministar za regionalni razvoj. Kada to pogledate, dođete do jednog zanimljivog podatka. Sve vlade u nezavisnoj, građanskoj, multietničkoj Crnoj Gori od 2006. godine do danas nastojale su da pripadnike manjinskih naroda, a posebno pripadnike manjinskih partija, drže što dalje od ključnih ministarstava, a to su “ministarstva sile” i “ministarstva novca”.

Takođe, nastojale su da i ostale državne institucije povezane sa ovim ministarstvima nemaju nikoga na čelu iz reda manjinskih naroda, pa je tako nezamislivo da recimo pripadnici manjinskih naroda budu direktori policije ili guverneri Centralne banke. Krivica za ovo, bez namjere da budem advokat ikome, ovdje nimalo nije na manjinskim zajednicama. Naravno, ovdje se nikako ne može podvući znak jednakosti između vlasti od 2006. godine do 2020. i one danas. Istina je da je vlast DPS-a držala predstavnike manjina u vlasti kao korisne ikebane, ali nikako se ne može govoriti, bar u ovom periodu, o bilo kakvim orkestriranim kampanjama protiv manjina i njihovih predstavnika.

Kako se trenutno odvijaju stvari u crnogorskom društvu, a sve pod sponzorstvom centara moći koji se nalaze van Crne Gore, ostalo je jedino da se još dogode neki insenirani incidenti kojima je služba bila sklona tokom ‘90-ih godina. O tome da smo se debelo vratili u duh ‘90-ih svjedoči i to da se, kao i tih godina, na udaru nalaze i oni koji se javno deklarišu kao nacionalni Crnogorci, što je, kao i prije 30 godina, izgleda neoprostivi grijeh.

Manjine kao nužno zlo
Sadašnja dominanta politička i ostala elita u Crnoj Gori manjine, i tu treba biti potpuno otvoren, drži za nužno zlo, koje – kad je već tu mora – biti na neki način reprezentovano, ali ne nikako u najvažnijim centrima odlučivanja. Ovakva podjela resora u budućoj vladi, kao i u prethodnima, samo svjedoči o ukorijenjenom nacionalizmu u crnogorskom društvu, u dominatnom stavu da su pripadnici manjina manje vrijedni članovi zajednice, nedostojni obavljanja određenih poslova. Ovakvi stavovi su dijelom posljedica stavova naslijeđenih iz istorijskog iskustva, ali su dominantno oblikovani kroz manipulaciju javnošću tokom ratnih ‘90-ih. Buduće predstavljanje manjina u vladi Crne Gore ostaće, dakle, u predvidljivim marginama.

To je za buduću vlast najbolji okvir iz dva razloga: prvi, jer im treba da se pred svijetom pokažu kao multietnička vlast i time se legitimišu kao predstavnici cijelog društva; drugi, ako i kad krene sve nizbrdo, za eventualni raspad vlasti i sve posljedice koje to vuče mogu okriviti manjine. Dok vlast kalkuliše na ovaj način, crnogorsko društvo se ubrzano radikalizuje a mržnja prema manjinama, uz pomoć kampanje određenih medija – galopira.

Plodovi ovakvih procesa biće izuzetno gorki i svi ćemo ih vrlo brzo kušati. Aktuelne vlastodržce baš briga. Oni će i za to na kraju, pogađate, optužiti manjine. To im je najlakše. Posebno ako ne drže do časti i odgovornosti. A ne drže.