Volim ovu igru

Piše: Nerzuk Ćurak

Iako je Gary Lineker svoju planetarno poznatu izjavu o fudbalu kao igri u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci, 2018., nakon Mundijala u Rusiji i poraza njemačke repke od Južne Koreje, preformulisao u stav da fudbal više nije igra u kojoj se unaprijed zna pobjednik, vrijeme je za transfer Linekerovog poučka na drugi sport: Košarka je igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci.

Nakon netom završenog prvenstva svijeta u dalekoj Aziji, dojma sam da se rodila nova svjetska sila koja kraljicu igara uzdiže na viši nivo spoznaje, otkrivajući nam koliko je još praznog prostora ostalo za napredovanje ljepotice koja svakim svojim damarom opravdava NBA slogan: I love this game. Svaki čovjek koji nije gledao, primjera radi, tekme između Italije i Srbije, Litvanije i SAD-a, Srbije i Kanade, Njemačke i SAD-a, Kanade i SAD-a, te finale Srbije i Njemačke, u buli je ravnoj onoj znanoj Mešinoj misli da je svaki čovjek na gubitku ako ne nađe smisao u ljubavi. Ko je gledao, možda zna a možda i ne zna kojom je radošću pomazan.

I dok tako tražim metafore da igri udahnem ljepotu jezika, sjetih se da je u istom gradu, u dalekoj Manili, 1978. takođe održano Svjetsko prvenstvo u košarci na kojemu je u antologijskoj finalnoj utakmici Jugoslavija, nakon produžetaka, pobijedila SSSR 82:81. Da, to je ono prvenstvo na kojemu je Mirza, uprkos neizmjernim bolovima kičme igrao, dajući doprinos veći od života još jednoj zlatnoj kolajni umorene zemlje. Četrdeset pet godina kasnije, u toj istoj Manili, čiji stanovnici, iako se ne mogu nazvati gorostasima, obožavaju i igraju s naivnošću i ozbiljnošću djeteta ovu igru koja baš ne favorizira malene, veliki Nijemci postali su prvaci svijeta i započeli ispunjenje Linekerovog proročanstva.

Moglo se to naslutiti još prošle godine na Evropskom prvenstvu, kada su kao domaćini osvojili bronzu, mada su, po skromnom mišljenju autora teksta, trebali biti prvaci, jer se već mogla osjetiti pobjednička energija, strategija, vizija i misija, sa novim trenerom Gordonom Herbertom, vrsnim couchem kosmopolitskog pedigrea i evropsko-američkog trenerskog iskustva, koji je na ovom Prvenstvu svijeta došao na svoje i bez ijednog poraza u osam utakmica dotaknuo Himalaje.

Čudesni, munjeviti, sprinterski raspoloženi, uvijek za korak brži od odbrane, Dennis Schroder je, gotovo bez greške, vodio tim do Olimpa, ali su ga sa uvjerljivim dionicama pratili i ostali, naročito braća Franz i Moritz Wagner, košarkaškom muzikom u kojoj naprosto osjetite wagnerovsko-ničeansku volju za moć, čim braća dotaknu loptu.

I ostali igrači su na najbolji način opravdali svoje uloge, od strašnog Theisa, preko flegmatičnog gorostasa Voigtmanna, zlatne Scroderove rezerve Maodo Loa, pouzdanog Johannesa Thiemanna, više nego ugodnog iznenađenja Isaaca Bonga pa do čovjeka koga je koš volio, trojkaša Andreasa Obsta koji je respektabilan američki NBA tim, iako daleko od najboljeg, ponizio pucačinom dostojnom brazilskog genija Oscara Schmidta. Nećemo zaboraviti ni trojicu rezervista, Davida Kramera, Justusa Hollatza i Nielsa Giffeya, koji su sa svojim skromnim rolama doprinijeli balansiranom opterećenju igrača na ovako zahtjevnom turniru.

Njemačka je, dakle, prvak svijeta u košarci i to je velika potvrda da se igra globalizirala i da je unutar Evrope došlo do snažnog i relevantnog preslagivanja, budući da Balkan, Baltik i Južna Evropa više nisu glavna zona evropskih velikana. Španija, Grčka, Francuska, Italija, Srbija, Litvanija dobili su ozbiljnu reprezentativnu konkurenciju u srcu pravog evropskog Zapada, u Njemačkoj, u kojoj je, samo nekoliko decenija prije, pogoditi koš s vanjskih linija zahtijevalo matematički proračun, jer je odsustvo talenta za šut bilo veće od Berlinskog zida. A onda je došao Svetislav Pešić i u njemačkoj košarci više ništa nije bilo isto.

Srbija je igrala odlično na Svjetskom prvenstvu, sa nekoliko izvedbi koje igru reprezentacije naših komšija dižu na nivo čiste poetike. Čas anatomije Litvaniji i Kanadi ide direktno u košarkaške udžbenike. Treba to Popu pokazati, odmah će genije i novi stanovnik Kuće slavnih htjeti ugraditi tu igru u igru svojih Spursa.

 Ipak, izostanak nekoliko ozbiljnih majstora učinio je svoje i sav talenat i sve znanje, kako igrača tako i trenera Pešića, nisu bili dovoljni za ispentravanje na vrh, tako da se moralo ostati u podnožju Mont Everesta, budući da je, vidjelo se to, manjkalo kisika u zadnjoj trećini četvrte četvrtine.

Čudna je ta Srbija: najgori režim i najbolja košarka u istoj rečenici, predivan mural Gregu Popovichu i murali posvećeni ratnim zločincima i ubicama; najbolji i najgori komentatori u istoj rečenici – vrhunsko znanje o igri i prenaglašeni patetični, patriotskonavijački enterokolitis. Ipak, za svaku je pohvalu Sportklub što je za stručnog komentatora angažirao Marina Sedlačeka, košarkaškog trenera i bivšeg NBA skauta, iz kojega isijava kompetencija i bilo je uživanje slušati njegove analize tokom Prvenstva. By the way, pogledajte na YouTube epizodu u NBA produkciji o Beogradu kao gradu košarke (A Powerhouse In The Heart of The Balkans/Belgrade) u kojoj se kao konsultanti pojavljuju pomenuti Sedlaček, Divac, Paspalj. Eh, kad bi samo takve priče dolazile iz Srbije, a ne nož, žica, Srebrenica. 

Vratimo se, nakon ove mini ekskurzije čovjeku koji je utro put Njemačkoj da danas bude šampion svijeta. Svetislav Pešić doveo je 1993. Njemačku na krov Evrope i predanim radom u klubovima i Savezu podigao je njemačku košarku iz ubuđalog amaterizma na nivo kompetentne profesionalne djelatnosti. Imao sam sreću da nabavim i progutam knjigu Svetislava Pešića Moja igra moj put, 445 stranica svjedočanstva o profesionalnom i ljudskom usponu jednog čovjeka koji kreće iz Pirota, iz Novosadske ulice, na putovanje koje će ga pretvoriti u svjetsku personu. Nije džaba Karijeva majka Dušanka davno kazala: „Moj Sveta uči esperanto. Zato što će da bude svetski čovek!“ Predsjednik košarkaškog saveza Njemačke Ingo Weiss nakon što je Pešić dobio odriješene ruke da preporodi košarku u Njemačkoj primjetio je: „Dao nam je viziju kako se stiže do uspjeha u košarci i pojasnio šta znači naporan rad. On nas je zapravo probudio iz dubokog sna.“

To buđenje ugrađeno je u svjetsko zlato a Svetislav Pešić može biti ponosan da su u manilskom finalu igrale reprezentacije s kojima je osvajao i evropske i svjetske medalje. Ovaj profesor emeritus svjetske košarke zaslužuje duboki respekt za sve što je uradio a na toj kartografiji uspjeha upisana je i naša Bosna, čijem se preporodu nadamo a možda i prisustvujemo buđenju feniksa iz pepela, uz zdravu sumnju. Ipak, sumnja je početak vjerovanja. Pa zar bi bez takvog pristupa  Njemačka ikada mogla postati prvak svijeta a igrački osakaćena Srbija igrati finale?

Zavjesa na prvenstvo je pala, košarka je daleku Aziju učinila svojom domovinom, kanadski igrači su zemlji leda i vjetra prvi put donijeli bronzu koja nije rezultat paka već umijeća igre s narandžastom loptom, a NBA milijunaši su vjerovatno još uvijek zbunjeni porazima od Litvanije, Njemačke i Kanade. Pretencioznost je majka neuspjeha. Zato je iz svake pore njemačke kolektivne igre izbijala poniznost protestantske kulture i radna etika njemačkog kapitalizma, koju je, gle čuda, davno inicirao Piroćanac Kari. Čisti weberovac.