Život (ni)je ‘kaubojski’ film: Negativac Sergej Trifunović i hrvatski šerifi

Piše: Saša Leković

Eto nama nove pučke razbibrige.

Takorekući turistički postsezonske.

Ali još uvijek u medijskoj ‘sezoni kiselih krastavaca’.

Udarna je vijest postalo to da je glumac iz Srbije Sergej Trifunović protjeran je iz Hrvatske uz jednogodišnju zabranu ulaska u zemlje Europskog gospodarskog prostora (EGP).

U prijevodu – u svih 28 zemalja članica Europske unije te Norveške, Islanda i Lihtenštajna.

Dobro, to već valjda svi znaju

Ili bar – gotovo svi.

A za one koje možda još uvijek nisu čuli ili pročitali…

Stariji brat iz glumačke obitelji Trifunović iz Hrvatske je dobio izgon, uključujući i spomenutu zabranu ulaska u EGP, nakon što se u samo nekoliko dana više puta ponašao protuzakonito.

Prekršio je red i mir.

U Splitu.

Zgriješio je zbog psa.

Četverogodišnjeg njemačkog ovčara.

Mileta.

U nekoj bezazlenoj igri asocijacija na splitskoj plaži …njemački ovčar…Mile…glumac… najvjerovatnije bi mnogima prvo na pamet pala scena iz davnog ‘partizanskog’ filma Vuk samotnjak.

Ona kad lik dječaka kojeg je igrao Slavko Štimac smiruje nekolicinu svojih vršnjaka koji su se uplašili vidjevši njemačkog ovčara koji je pripadao okupatorskoj njemačkoj vojsci.

Pa kaže, ‘prevodeći’ natpis na psećoj ogrlici: Piše hund, al’ piše i Mile.

Ali ispalo je da je u stvarnom životu ovaj, pravi Mile, napravio veći nered nego onomad onaj filmski.

U javnom prostoru bio je bez povodca i brnjice.

Najprije na plaži, a potom i u središtu grada.

Jer je tako odlučio njegov inatljivi vlasnik.

Sergej Trifunović.

Uloga ‘gumenog’ zakonskog člana u nevjerovatnoj priči

Iako je u ovom slučaju ekspresni recidivist pas ne može biti kažnjen.

Pa je kažnjen njegov vlasnik.

I to drastično.

Jer osim ‘psećeg’ grijeha počinio je još jedan.

Izvrijeđao je splitsku policiju.

Ovo potonje pokazalo se presudnim.

Uglavnom, Sergej Trifunović prekršio je čak dva zakona.

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Što ga je ukupno koštalo oko 1500 eura.

I Zakon o strancima.

Što ga košta izgona iz Hrvatske i jednogodišnje zabrane ulaska u tridesetak europskih zemalja.

Splitskim policajcima Trifunović je na kraju još poslao javne poruke u kojima ih je nazvao primitivnom kopiladi te je spominjao Francetića i crne uniforme, Bleiburg, Loru i “strujomjer”.

Što se desilo u glavi čovjeka koji se godinama hvalio sjajnim provodima na hrvatskoj obali – samo on zna.

Ako zna.

No, to je ionako sam učinio samo svojim problemom.

Barem za sljedećih godinu dana.

A što se mene tiče slobodno može ispuniti ‘prijetnju’ da nikada više neće doći u Split.

Ne mora se truditi uopće dolaziti u Hrvatsku.

Ako se namjerava opet jednako ponašati.

Reklo bi se da je Sergej Trifunović “dobio ono što je tražio”.

Ili je možda ipak imao i malu ‘pomoć’ PU Splitsko-dalmatinske?

Naprimjer, zbog uvreda kojima je ‘častio’ policiju.

A to bi i nama u Hrvatskoj moglo biti poučno iz ove priče.

O stranim državljanima da i ne govorim.

Ponovljeni prekršaj izjednačen s ozbiljnim kaznenim djelima

Zanemarimo stoga na trenutak Trifunovića.

Užasno iritantnog ‘Žiku živca’.

Nešto drugo razlog je za brigu.

Zavirimo malo u Zakon o strancima.

Da vidimo što on propisuje kad je riječ o protjerivanju stranih državljana iz Republike Hrvatske.

I zabrani ulaska.

Ovako…

Zakon o strancima predviđa izgon stranih državljana temeljem dvaju članova.

Pod rednim brojevima 189. i 190.

Ovaj drugi možemo trenutno zaboraviti jer se odnosi na protjerivanje zbog nezakonitog boravka.

Tu nije ništa sporno.

Članak 189. predviđa međutim mogućnost izgona stranog državljanina zbog niza razloga.

Oni uključuju opasnost za javni poredak i zdravlje, prekršaje s elementima nasilja, prekršaje vezane za drogu, carinske prekršaje te počinjenje kaznenih djela za koje je stranac pravomoćno osuđen na višegodišnji zatvor, prijetnju nacionalnoj sigurnosti…

Koliko znamo ništa od toga također se ne odnosi na slučaj Sergeja Trifunovića.

On je postupio primitivno, krajnje bahato, besprizorno.

Ali svakako nije počinio ništa od nabrojanog.

I bit će i da njegovo vrijeđanje policajaca, koliko god degutantno bilo, nije prijetnja hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti.

Zbog čega spominjem Trifunovićev ‘slučaj’ nakon što sam pozvao da tog lika na trenutak zanemarimo?

Zbog toga što postoji jedna ‘kvaka’.

Zakon o strancima omogućava protjerivanje i zbog “ponavljanja činjenja prekršaja”.

Bez specifikacije.

Dakle – bilo kojeg prekršaja.

Kad se pročita Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira jasno je što su ponovljeni prekršaji u slučaju Sergeja Trifunovića.

Pojavljivanje njegovog psa u javnosti bez povodca i brnjice te vrijeđanje službenih osoba vezano za obavljanje službe.

Dakle, ponavljanje tih prekršaja bio je formalni povod za protjerivanje Trifunovića iz zemlje i zabranu ulaska sljedećih godinu dana u sve zemlje Europskog gospodarskog prostora.

Iako je Zakonom o strancima minimalna zaprijećena kazna zabrane ulaska – tri mjeseca.

Trifunović je neotesani mamlaz, ali to ne znači da Hrvatska treba biti Divlji Zapad

Hajde, recimo da je recidivist Trifunović svojim inaćenjem i bezobrazlukom zaslužio izgon iz Hrvatske i kaznu zabrane ulaska veću od minimalne.

Iako djeluje nestvarno.

Ali zapitajmo se zbog čega je dobio zabranu jednogodišnjeg ulaska u trideset i jednu zemlju iako Zakon o strancima omogućava da se zabrana ulaska odnosi samo na Hrvatsku.

Pa se zapitajmo koliko je stranaca dosad jednako drastično kažnjeno zbog krimena sličnog Trifunovićevom.

Ili bolje, je li se to ikada ikome dogodilo?

A na kraju se možemo zapitati i kolike su onda kazne protjerivanja uz zabranu ulaska u Hrvatsku dobili stranci koji su počinili ozbiljna kaznena djela.

I je li im za kazna ‘pojačana’ zabranom ulaska u sve zemlje Europskog gospodarskog prostora.

A ne bi bilo loše niti zapitati se je li normalno da zakon omogućava protjerivanje stranca iz Hrvatske uz zabranu ulaska u sve zemlje Europskog gospodarskog prostora zbog naprimjer ponovljenog prometnog prekršaja.

I to, u najgorem slučaju, na više godina.

Jer “ponavljanje prekršaja” može se odnositi i na ponavljanje takvog prekršaja.

Vrijeđanje policajaca je prostakluk.

A držanje psa veličine njemačkog ovčara na povodcu i s brnjicom na javnim mjestima je obavezno.

Ali kazna kakva je izrečena samoživom prostaku Sergeju Trifunoviću – van je pameti.

Bez obzira na to koliko je u skladu sa zakonom.

Čiji ‘gumeni’ članak omogućava ‘državno’ iživljavanje.

Što ne bi smjelo biti dopustivo.

Da se mene pita mislim da bi Trifunoviću bilo korisno redovno posjećivati neku stručnu osobu barem u sljedećih godinu dana.

Ako ni zbog čega drugog a ono barem zbog kontrole bijesa.

U tom razdoblju ionako se baš nešto neće moći naputovati Europom.

A čini se da mu sve teže uspijeva izaći i iz nekih filmskih uloga.

Koje je sjajno odigrao.

Ali život nije film.

Iako se čini da su se i neki ‘šerifi’ baš onako filmski zaigrali.

Jer ih je negativac u ovoj priči naljutio.

Očito ne razumijevajući da time poručuju i ostalima što ih može snaći i za ne baš strašne prekršaje.

Ako se ‘šerifima’ zamjere.

Vrijeđajući ih.

A možda zapravo savršeno dobro to razumiju.

Pa je stoga kazna Sergeju Trifunoviću tako drakonska.

Pokazno.

U svakom slučaju, nije baš utješno da Hrvatska u 21. stoljeću može biti Divlji Zapad.

Koliko god razni sergeji trifunovići bili neotesani mamlazi.