U Briselu ništa novo

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Još jedna runda pregovora između Kosova i Srbije, održana u Briselu 14. septembra, završila se neuspješno. Takav rezultat bio je očekivan. Iz više razloga.

Za autokratski režim srpskog predsjednika Vučića, uspjeh pregovora vjerovatno više i nije poželjan ishod. Ako je ikad i bio. Ukoliko se sporazumije s Kosovom, Vučić ne dobija mnogo. Ubrzanje procesa evropskih integracija, što je „obećana nagrada“ za uspjeh pregovaračkog procesa, odavno je izgubilo na privlačnosti. Dijelom što je sve vidljivije da u samoj EU i pojedinim „starim“ članicama ne postoji politička volja za proširenjem. Takođe i zbog činjenice da u Srbiji, za razliku od drugih država regiona, nikad nije bilo jasne većinske podrške birača za članstvo u EU.

Sa druge strane, što duže trajanje pregovaračkog procesa bez rezultata mnogo više odgovara Vučiću. Činjenica da izbjegava da, implicitno ili eksplicitno, prizna Kosovo obezbjeđuje mu kontinuiranu podršku nacionalističke javnosti, Srpske pravoslavne crkve i državnog, posebno bezbjednosnog, aparata. Ozbiljnijim popuštanjem oko Kosova, kakvo od njega očekuju američka i evropska administracija, tu podršku bi izgubio. Istorija pokazuje da je bez takve vrste podrške Srbijom vjerovatno nemoguće vladati. Na posljednjeg srpskog državnika koji je to (i to ne u potpunosti) pokušao, Zorana Đinđića, izvršen je atentat.

Pored toga, nestabilan region je u interesu samog Vučića, kao i srpskih bezbjednosnih, medijskih, intelektualnih i mafijaških struktura. Nestabilnost otvara mogućnosti za ostvarenje srpskih nacionalističkih ciljeva.

Za samog Vučića, neriješeno pitanje Kosova ostavlja i mogućnost onog što je ekspertkinja Fondacije za odbranu demokratije (FDD) Ivana Stradner definisala kao „eskalacija u svrhu deeskalacije“. Na terenu, to znači da Vučić zadržava mogućnost da putem paralelnih struktura na Sjeveru kontrolisano destabilizuje Kosovo. Zatim, kontrolisanom deeskalacijom, može da izvlači ustupke od EU i SAD.

Dezinformacija u Miloševićevom stilu o potrebi „odbrane Srba u regionu od nestanka“, koju Vučić posljednjih nekoliko sedmica učestalo plasira, može biti indikator da će srpski predsjednik ponovo krenuti u destabilizaciju situacije na Sjeveru Kosova ili negdje drugo u regionu.

Taktikom odugovlačenja i ostavljanjem mogućnosti da na Kosovu izazove nestabilnost Vučić čini uslugu i Rusiji i Kini. Ove dvije države su revizionističke sile koje žele da temeljno izmijene postojeći međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Nestabilnost na Zapadnom Balkanu je zato za Moskvu i Peking (posebno, naravno, Moskvu), poželjna.

Nije nemoguće da je činjenica da „pritiskom na dugme u Beogradu“ može da izazove nekontrolisani požar u regionu mnogo veća prednost za Putina, nego što mu je povremena isporuka oružja Ukrajini iz Srbije problem.

Nema sumnje da su EU (pokrovitelj pregovaračkog procesa) i SAD iskreno zainteresovane za normalizaciju odnosa Kosova i Srbije i generalno stabilnost na Zapadnom Balkanu. Za EU, normalizacija bi značila rješavanje akutnog bezbjednosnog i političkog problema u najbližem okruženju. Takođe, i rijetku spoljnopolitičku pobjedu i dokaz da je Unija sposobna da djeluje kao globalni igrač.

SAD su devedesetih godina prošlog vijeka investirale možda i najviše vojnih, bezbjednosnih i diplomatskih kapaciteta u stabilnost Zapadnog Balkana. Međutim, spoljno-politički fokus ove države na Balkan smanjio se u korist prvo Bliskog Istoka (nakon 11. septembra 2001), a zatim Indo-Pacifika, Latinske Amerike i Istočne Evrope (nakon napada Rusije na Ukrajinu). Postizanje kosovsko – srpskog sporazuma bila bi potvrda relevantnosti SAD na Zapadnom Balkanu i mogućnost da se dodatno umanji angažman u regionu, kojim donosioci odluka u SAD više ne žele mnogo da se bave, i da se prepusti (brzim ili sporim) evropskim integracionim tokovima.

Pored toga, broj američkih birača albanskog porijekla nije zanemarljiv, uključujući i u državama (poput Ohaja, Mičigena i Floride) koje mogu da odluče ishod predsjedničkih izbora. Za očekivati je da albanska dijaspora u SAD sa simpatijama gleda na predsjednika za čijeg mandata Srbija eksplicitno ili implicitno prizna Kosovo.

I EU i SAD su, međutim, suočene sa destabilizatorskom ulogom Srbije i sve autoritarnijeg Vučićevog režima u regionu. Na takav izazov moguće je odgovoriti na tri načina. Nema sumnje da NATO ima više nego dovoljno kapaciteta da vojno zaustavi bilo koji agresivni (otvoreni ili hibridni) potez Srbije prema susjedima. Za nove vojne intervencije na Balkanu ni u SAD, ni u EU nema, međutim, apetita. Zbog toga su one u bliskoj budućnosti praktično isključene.

Ostala su dva druga načina odgovora. Jedan je kombinacija ekonomskog i diplomatskog pritiska (sankcije, smanjenje ekonomske saradnje, međunarodna izolacija, stopiranje procesa integracije u EU). Drugi je politika popuštanja, u nadi da će se Srbija i Vučić, ako im se dovoljno „ugodi“, okrenuti Zapadu.

Trenutno je na snazi taktika popuštanja. Vjerovatno iz nekoliko razloga. I u EU (i najvećim članicama) i u Vašingtonu postoji bojazan da bi primjena „štapa“ (a ne šargarepe) prema Srbiji mogla da posluži Vučiću kao opravdanje da, uz blagoslov Moskve, otvori konflikt na Balkanu („kandidati“ su Kosovo (Sjever), BiH i Crna Gora). Konflikt bi se onda morao rješavati vojnim sredstvima, što je, kako je već rečeno, nešto što se po svaku cijenu želi izbjeći.

Drugi mogući razlog za popustljivu politiku prema Srbiji je ubjeđenje, još uvijek prisutno u pojedinim diplomatskim i ekspertskim krugovima u SAD i EU (više u SAD) da se za prozapadnu orijentaciju Srbije, kao najveće zemlje regiona, vrijedi boriti i da mogućnost da se Vučić okrene Zapadu i ograniči ruski i kineski uticaj još uvijek postoji.

Postoji i cinični razlog – da je, u situaciji nedovoljne fokusiranosti na region, i EU i SAD mnogo lakše izvršiti pritisak na saveznika (Kosovo) da učini ustupke, nego na rivala (Srbiju). Kako je to formulisao poznati ekspert za Balkan Denijel Server – lakše je zavrtati ruku prijatelju, nego neprijatelju.

Iako su razlozi (i cinični i ovi drugi) uvjerljivi, jasno je da politika popuštanja ne daje rezultate. Konkretno u pregovorima, Vučić je odbio da potpiše bilo koji dokument i izjavio da neće pristati da Kosovo bude članica UN. Ovo iako je neometana mogućnost članstva Kosova u međunarodnim organizacijama jedna od tačaka „neformalnog dogovora“, na koji su predsjednik Srbije i premijer Kosova Kurti na proljeće dali usmeni pristanak.

Vučić insistira da se prvo uspostavi Zajednica srpskih opština (ZSO), što je jedna od odredbi Briselskog sporazuma iz 2013. U interpretaciji srpske strane, pak, ZSO treba da bude entitet sličan Republici Srpskoj u BiH. To je neprihvatljivo za Kosovo.

Moguće je, međutim, da je i Kurtijev pristup pregovorima u nekim situacijama previše rigidan i nekonstruktivan. Ovo iako dosta stvari govori u njegovu korist. Kosovo je država koja je mnogo demokratskija od Srbije. Za razliku od Srbije, sve kosovske vlade (uključujući i Kurtijevu) nedvosmisleno su prozapadno orijentisane i opredijeljene za put ka NATO i EU. Potezima poput prijema izbjeglica iz Avganistana Kosovo je dalo konkretne doprinose i američkim vanjsko – političkim ciljevima, i to u oblastima koje sa Kosovom nemaju mnogo veze.

Takođe, svojim principijelnim stavovima i čvrstom odbranom nacionalnih interesa, Kurti zasluženo ubira simpatije i domaće, i javnosti u regionu koja prepoznaje agresivne, destabilizatorske namjere Srbije.

Ipak, postoji percepcija, još iz vremena dok je Kurtijeva partija „Samoopredjeljenje“ bila u opoziciji, da se radi o nacionalističkom političaru. Onom, kom disrupcija političkog procesa (suzavac u Skupštini Kosova, npr.) nije strana. Tu percepciju učvršćuju pojedini Kurtijevi potezi u pregovorima sa Srbijom, ali i šire. Na primjer, nije lako osporiti tezu da je Vlada Kosova imala legitimitet i jasnu zakonsku podlogu da krajem maja ove godine primijeni silu kako bi izabrani gradonačelnici četiri opštine na sjeveru te države mogli da stupe na dužnost.

Pitanje je, međutim, koliko je akcija bila politički korisna. Štaviše, može se zaključiti da je nasilje koje je uslijedilo bilo poklon Vučiću. Ovo iz razloga što je Vučić krizu na Sjeveru Kosova iskoristio kako bi skrenuo pažnju javnosti sa masovnih protesta sa kojima se suočavao u Srbiji. Takođe i sa afere koja je izbila kada je Njujork Tajms otkrio povezanost Vučićevog režima i organizovanog kriminala.

Pored toga, jasno je zašto Kurti želi da izbjegne formiranje bilo čega što i u primisli može da bude „Republika Srpska 2“ (ZSO) na Kosovu. Problem je što je Kosovo preuzelo tu obavezu, uz ogradu da ZSO mora biti formirana u skladu sa Ustavom Kosova. Može se raspravljati da li je insistiranje EU i SAD da ZSO bude prva (ili jedna od prvih) tačka na agendi pregovora pravično ili svrsishodno.

No, optuživanje pregovarača EU Lajčaka da je „pristrasan“, da je „prihvatio poziciju Srbije“ i da kao takav „nije potreban“, čemu je Kurti pribjegao nakon neuspjeha najnovije runde razgovora teško da išta postiže, osim olakšavanja posla samom Vučiću. Takvi potezi Kurtija omogućavaju Vučiću da se EU i SAD predstavi kao konstruktivna strana u pregovorima. Sa druge strane, Kurti često biva posmatran kao neko ko traži konfrontaciju radi konfrontacije. Sve to onda povećava šanse da se politika popuštanja prema Srbiji smatra opravdanom i nastavi.

Kombinacija, najprije i najvažnije, Vučićeve očigledno disruptivne uloge u regionu i veoma upitne motivacije da pregovori uspiju, zatim dobronamjerne, ali metodološki neuspješne politike zapadnih partnera i na kraju principijelnog, ali možda isuviše rigidnog i ponekad taktički promašenog postavljanja Kurtija je uzrok tapkanja pregovora u mjestu. Teško je od Vučića očekivati da išta preduzme da se situacija popravi. Kao što je objašnjeno, njemu uspjeh pregovora najvjerovatnije ne treba.

U situaciji kada je sasvim moguće da jedna strana sabotira pregovore, veoma je teško očekivati da se sami proces uspješno završi. Moguće je, međutim, preduzeti potrebne mjere da strana koja sabotira proces, kada se on završi, bude nedvosmisleno prepoznata kao glavni krivac za neuspjeh. Sa strane Kosova moguće je ublažiti javne nastupe premijera Kurtija.

Takođe, nije isključeno da bi pristanak na početak razgovora o ZSO bio dobar taktički potez. Iz dva razloga – prvo, jer početak razgovora ne znači automatski pristajanje na sve što traži Srbija. Drugo, jer bi početak razgovora o ZSO Vučića u izvjesnoj mjeri prebacio loptu u njegovo dvorište.

Što se tiče EU i SAD, prihvatanje činjenice da je Srbija već dovoljno „nahranjena šargarepom“ i da je vrijeme za malo štapa je rizičnija, ali vjerovatno učinkovitija strategija od ove koja se sad koristi. Nije nemoguće da do takve promjene i dođe – kroz dodatno podizanje svijesti o opasnosti koju Vučićeva Srbija predstavlja za region (uključujući i Kosovo). Skorašnje otvoreno pismo pojedinih američkih senatora i kongresmena i parlamentaraca iz evropskih država, kojim se traži oštriji pristup SAD i EU prema Srbiji, dobar je korak u tom pravcu.

Zato je „strateško strpljenje“ možda i jedina moguća strategija za Kosovo u ovim okolnostima. U praksi, to znači što više jačati demokratske tekovine i institucije kod kuće, djelovati gdje je god moguće konstruktivno i čekati da zapadni saveznici definitivno izgube iluzije o aktuelnoj Srbiji.

Ipak, istorija nam pokazuje da se politika popuštanja obično okonča tek kad strana prema kojoj se popušta učini nešto što je zaista nemoguće ignorisati. Nije zahvalno, a ni prijatno, spekulisati šta bi to u slučaju regiona moglo biti. Svakako je, međutim, jasno da bi to značilo ozbiljno negativne bezbjednosne i političke posljedice po Zapadni Balkan. Stoga je, makar kratkoročno, teško biti optimista – povodom normalizacije odnosa Kosova i Srbije, ali i generalno za bezbjednost regiona.