Šta dalje u Ukrajini?

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Nakon nekoliko mjeseci borbi, naziru se prvi rezultati kontra-ofanzive ukrajinske vojske. Ukrajinske snage su, za sada, oslobodile nekoliko stotina kvadratnih kilometara teritorije. Takođe, izgleda da je prva linija ruske odbrane na nekoliko mjesta probijena. Ukrajinski zvaničnici, predvođeni predsjednikom Zelenskim, i dalje kod zapadnih saveznica lobiraju kako bi dobili isporuke sve sofisticiranijeg oružja. Prije svega traže lovačke avione i taktičke balističke projektile.

Ipak, ukrajinsko napredovanje je dosta sporo i, za sada, nijesu oslobođene veće oblasti, niti izvršen odlučujući proboj ruskog fronta. Ruske odbrambene linije su višestruke i dobro utvrđene. Vojni eksperti su mišljenja i da vrijeme za ozbiljnije ofanzivne operacije ističe. Predstojeće (jesen i zima) pogoršanje vremenskih prilika odgovara strani koja je u defanzivi. A to je sada ruska vojska.

Moguće je zaključiti, da je ovogodišnja ukrajinska ofanziva do sada ostvarila djelimični, taktički uspjeh. Tanka je, međutim, linija, između djelimičnog uspjeha i iznevjerenih očekivanja.

Sa druge strane, prva godina agresije na Ukrajinu je za Putina i Rusiju bila veoma neuspješna. Od obećanog „blickriga“ i pada Kijeva za nekoliko dana nije bilo ništa. Performanse armije na frontu bile su izuzetno loše. Veoma daleko od predstave, koju je pokušao stvoriti ruski režim, da je ruska vojska dorasla SAD i NATO snagama.

Jedan od proklamovanih razloga za ruski napad na Ukrajinu bila je i težnja da se NATO drži što dalje od ruskih granica. Međutim, NATO se sada nalazi na svega oko tri sata vožnje od Putinovog rodnog grada, Sankt Petersburga. Učlanjenje Finske, koje je prouzrokovalo takvu situaciju, bilo je direktna posljedica ruske agresije na Ukrajinu.

Ipak, Putin se, u posljednje vrijeme, u neku ruku uspio konsolidovati. Front u Ukrajini je donekle stabilizovan i ukrajinsko napredovanje usporeno. Na ljetošnjem Samitu NATO u Viljnusu, Ukrajina nije dobila čvrste garancije da će dobiti pozivnicu za članstvo u Alijansi. Umjesto toga, toj državi je rečeno da će biti pozvana „ kad se saveznice saglase i ispune uslovi“. Na unutrašnjem planu u Rusiji, likvidacijom Prigožina, Putin je pokazao „ko je gazda“ i učvrstio moć.

Nije nemoguće i da vrijeme u ratu sa Ukrajinom, vjerovatno, radi za Rusiju. To je karta na koju Putin i dalje igra. Nije realno očekivati da ga dugotrajni rat i neuspjesi na frontu mogu značajnije uzdrmati. Ovo zato što je Putinov režim autoritaran, sa gotovo potpunom kontrolom medijskog prostora, propagandne mašinerije i protoka informacija. Pored toga, i kroz istoriju Rusija je obično pobjeđivala ratove tek nakon iscrpljujuće, duge borbe, i velikih žrtava. Zato je i prag tolerancije na ratna stradanja u ruskom društvu veći.

Tri su načina na koji se situacija dalje može razvijati. Potpuna ruska pobjeda i okupacija čitave ili većih djelova Ukrajine su, makar kratkoročno, gotovo nemogući. Borbeni kapaciteti, moral i hrabrost ukrajinskih branilaca su suviše jaki za tako nešto, a ruske snage u Ukrajini suviše oslabljene.

Ostaju dva scenarija – jedan je ukrajinska pobjeda i oslobađanje okupiranih teritorija (sa ili bez Krima). Drugi, koji u ovom momentu izgleda najviše vjerovatan, je dolazak u neku vrstu pat – pozicije – dugotrajni, iscrpljujući rat u kom ni jedna strana ne može da postigne značajnije uspjehe.

Ukoliko dođe do takvog razvoja situacije, pred Ukrajinom i zapadnim saveznicima (uključujući, naravno, i Crnu Goru kao članicu NATO) otvara se dilema. Jedan način reakcije na takvu vrstu situacije je ulazak u pregovore sa Rusijom i zaključenje mira. Prednosti takvog scenarija su što Ukrajina čuva nezavisnost, zaustavljaju se ratna stradanja i razaranja, deeskaliraju tenzije sa Rusijom i smanjuje se opasnost od nuklearnog rata. Za zapadne saveznike, prestaje i potreba trošenja velikih suma novca za vojnu i drugu pomoć Ukrajini.

Ovakvo rješenje, međutim, ima manu koju je veoma teško prenebreći. Naime, nije realno očekivati da Rusija pristane na mir koji ne uključuje legitimizaciju aneksije Krima i potvrdu prisajedinjenja okupiranih područja. Samim tim, otimanje tuđih teritorija silom bi ponovo postala prihvatljiva stvar u međunarodnim odnosima. To bi bio udarac od kog bi se postojeći međunarodni poredak zasnovan na pravilima teško oporavio. To bi bila i velika pobjeda za Rusiju i Kinu koje žele da pomenuti poredak temeljno izmijene ili unište.

Postoji i drugi način reakcije – mirenje zapadnih saveznika sa situacijom da će rat biti dugotrajan i nastavak pružanja vojne i druge pomoći Ukrajini do konačne pobjede, koliko god vremena trebalo. Paralelno sa tim, davanje mnogo čvršćih garancija Ukrajini da će, po završetku rata, ući u NATO. Ovo je bez sumnje moralno, a najvjerovatnije i politički i strateški ispravan put.

Ipak, ni taj put nije bez ozbiljnih prepreka. Prije svega, ne može se biti siguran da će Ukrajina uspjeti da oslobodi čitavu teritoriju, čak i sa stalnom podrškom zapadnih saveznica. Takođe, i SAD i najveće članice NATO i EU su već potrošile stotine milijardi dolara za vojnu, finansijsku i humanitarnu pomoć Ukrajini. Pitanje je, koliko je realno i uopšte moguće očekivati, da će i političari i glasači u tim državama imati strpljenja za trošenje tolikog novca godinama.

I na kraju, ali ne i najmanje važno – mogućnost da Rusija, ukoliko se nađe pred totalnim porazom, upotrijebi taktičko nuklearno naoružanje u Ukrajini nije mnogo vjerovatna, ali se ne može isključiti. Samim tim, mora se iznaći način reakcije i na takav scenario – a to nije lako.

Dakle, za situaciju u Ukrajini nema lakih rješenja. Možda se može zaključiti, da je to (makar za Zapad) prije svega posljedica pogrešne, previše popustljive i mlake politike prema Putinovoj Rusiji koja je trajala decenijama prije napada na Ukrajinu. Putinov režim je autoritaran od sredine prve decenije XXI vijeka - već skoro 20 godina. Napad na Gruziju 2008, podrška Asadovom režimu u Siriji, aneksija Krima i izazivanje rata u Donbasu 2014, hibridni rat koji se vodi protiv NATO, EU i SAD već godinama – sve su to bili signali za uzbunu, ali i propuštene šanse za odlučnije djelovanje zapadnih saveznika.

Niko, naravno, sa sigurnošću ne može tvrditi „šta bi bilo kad bi bilo“. Ipak, teško je izbjeći zaključak da bi oštrija reakcija na prethodne Putinove činove agresije možda uspjela da ga odvrati od izazivanja najvećeg rata na evropskom kontinentu od 1945. Zato je lekcija ukrajinske krize da autoritarne države prije ili kasnije uđu u konflikt sa demokratskim, a „reset“ i „meki pristup“ prema njima ih učine više, a ne manje agresivnim.

Ne bi bilo loše, da EU, NATO i SAD tu lekciju primijene i na Zapadni Balkan. Takođe nije zgoreg da je nauče i crnogorski političari, ko god od njih bio na vlasti.