Popisna maligna mimikrija, ili, pa što ako nestane Crnogoraca

Za Antenu M piše: Borislav Jovanović

Veseli se srpski rode, srpski svijete u cjelini, jer uskoro će se desiti popis stanovništva čija je litijaška dobitna kombinacija već dobro utanačena. Da konačno nestane crnogorskog roda jer čemu on i kome on. Otećemo i tu svetinju! Taj remetilački faktor u našim svetim ciljevima. Treba ga svesti na nulu ili koji procenat više kako bi jedan tradicionalno većinski narod, i njegova država, i, prije svega njegov nacionalni identitet, bio skinut sa velikosrpskog vrata i Srbija i njeni vlastodršci odanuli dušom. Proslavili se. Ostvraili svoj krunski čin započet  klerofašističkim anđeoskim litijama 2020. Poveli, zapravo, krstaški rat protiv Crge Gore i njenog nacionalnog bića.

Da Crnu Goru oslobodimo od nje same i onih koji su joj vratili državnost, onih koji su je okrenuli ka Zapadu i onih koji neće tamo đe mi oćemo. Uzeli smo vlast kako tako i ne smijemo ispustiti tu priliku da većinski, crnogorski narod, njegovu međunarodno priznatu povijest o ljudskoj hrabrosti kroz jedan milenijum, onako nemanjićki i onako karađorđevićki zbrzimo i izpresingujemo,  oktroišemo, utulimo crnogorske svijeće.

Ako smo mogli da im otmemo njihove svetinje, sve drugo je samo stvar procedura koje već diktiramo. Moramo kako javno tako i tajno ubijediti građane da je, u stvari, popis koji Vlada tako odlučno, abazovićevski, promoviše, u stvari, jedna vrsta potpisivanja novog Temeljnog ugovora koji se ostvari desantom i bogohuljenjem onog koji ga potpisa i proglasi za najveće istorijsko dostignuće Crne Gore. I posta ikona velikosrpstva.

Sve ćemo to uraditi na demokratski način uzimajući silu u svoje ruke i bezakonje kao vrhunski imperijalni zakon doći do svog cilja. Juriš u nove nacionalističke pobjede. Juriš dok je još ovo naše bezvalšće na djelu, juriš dok još ne dokrajčimo za ove tri godine naše slavne vladavine ono zbog čega smo zaduženi od naše pravoslavne braće. Zbog našeg ličnog sluganstva koje traje već više od trideset godina. Naš cilj i nije bio ništa drugo nego da Crna Gora ne bude Crnogoraca i ostalih naroda koji žive u njoj. Ili, što je vrlo moguća varijanta da od Crne Gore svak uzme ponešto  - I da završi kao eks Jugoslavija! Jer, kao što se zna u od pet nacionalnosti koje žive u Crnoj Gori samo jednoj je Crna Gora matična država.

Dakle, veseli se srpski rode – učinjećemo korotnu Crnu Goru još korotnijom. Pa šta ako nestane Crnogoraca. Pa što ako pogine deset Crnogoraca u odbrani svojih svetinja. Pa šta! Nikom ništa. Izio vuk magarca. Kao da je ubijeno deset muva. To je boljitak. Biće ih toliko manje, odmah u startu. Ide naša jedinstvena prilika da se u Crnoj Gori više nema ko posrbljavati na eugenski način. Da Crnogorcima damo šipak i da im u sjećanju ostane to kako su nekad bili to što su oduvijek. I da se jednog dana pokaju što postaše berzanska roba.

Pa, što ako nema Crnogoraca u dvije posljednje Vlade a zabranjeno im je da ne mogu ni u ovoj što je sad na dnevnom redu. Sikter…Kao što rekoše R. Krivokapiću i R. Konjeviću. Sve to u ime tzv javno proklamovane inkluzivnosti odnosno zastupljenosti svih koji su to na izborima zadobili. Pa, nikom ništa, nego kako. Crnogorci su postali višak. Izborna volja građana važi samo za druge. Oni su su izgleda jedina opasnost za državu koju su stvorili, a što im se uzima kao zločin. Ekskomuniciranje zbog samobitnosti. Crnogorski antifašizam treba, takođe, poslati u svježe i dobro utvrđenu grobnicu.

A to što smo mi kao kolovođe svega ovoga pogroma, koliko do juče, bili isto to što su oni, e, to, naravno, nema veze. Budimo i dalje masovni konvertiti makar nas preci proklinjali što uradismo. Da budemo rodoljupci iznad svih rodoljubaca. Da sve što je crnogorsko ode u antikvarnicu ili na neku velikodržavnu buvlju pijacu. Kakva moderna Crna Gora i kakve ludosti. Mi hoćemu u crnogorsku tradiciju iako znamo da nas tamo čeka ono protiv čega se sad borimo. Neka Crnogorska država i nacija bude smještena ili u ćošak nekog anonimnog muzeja, ili na smetlištu istorije. Sve ćemo to postići kao i ovo do sada. I, svakako, živjela URA, naša neukrotiva službenica, saslužnica, naš čatac, kojoj se nikad ne možemo odužiti.

Lagaćemo, podmićivaćemo, zakađivaćemo, prijetićemo, tražiti zavjet od svih da odustanu od sebe. Popsini papiri su u našim rukama. Možemo pomjerati planine a kamoli prepisati jednu naciju, preko, noći, u drugu. Tako smo došli i do ovog velikosrpskog pocenta koji nijesmo ni sanjali. Dogurali smo dotle da biti danas Crnogorac je uvreda. Moramo uvjeriti Crnogorce da to nijesu. A, ako i jesu, onda u ime viših teritorijalnih i asimilacionih ciljeva moramo se boriti svim aminovanim sredstvima.

Država koje nema je u našim rukama, Vlada koje nema je u našim rukama, Skupština koje nema je u našim rukama, sudstvo kojeg nema je u našim rukama. Naš popisni inženjering, naše lađiranje, i po dubini i po širini mora uspjeti. Sve će to, naravno, biti benigno, praznično, dirljivo, a sve u funkciji miniranja već minirane Crne Gore.

Jer, bože, moj popis satnovništva je gola statistika, neophodan ekonomskom prosperitetu, a ne notorna promjena nacionalne strukture. I tako ćemo biti to što nijesmo… Ne možemo trpjeti Crnu Goru kao građansku državu. Kome se to ne sviđa neka ide kud hoće.

Veseli se srpski rode… Ali bi pravo veselje bilo da je Srbija već odavno podigla spomenik Zahvalnosti Crnoj Gori, njenoj državi, i njenoj crnogorskoj vojsci. Onako kako ga je podigla Francuskoj. Zahvalnost Crnoj Gori za Mojkovac, za Bregalnicu, za oslobođenje Beograda… I Crna Gora je bila saveznik u Prvom svjetskom ratu. Crnogorci su spašavali Srbe. I Crnogorci su bili saveznici kao i Francuzi. Francuzi su, u stvari, probili Solunski front. Njihova artiljerija i komanda. A onda je lako bilo ćerati neprijatelja koji se bježanijskom brzinom povlačio od Đevđelije do Triglava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti svojevremeno smo dobili bijeli teror.

Veseli se srpski rode… Ali, znajte da niko ne bježi od popisa zbog njegovog identiteskog, nacionalnog, ishoda. Imperativ njegovog održavanja u demontiranoj, anarhičnoj Crnoj Gori, je činjenica koja ide u prilog svemu gore rečenom. Što tek reći o glavnim akterima popisa, opštinskim popisnim komisijama. Neke od njih, i to one najveće, postaju toliko samovoljne i samotocijepljene da im niko ne može ništa. Popovi, kao što već i jesu, biće glavni, dežurni, mentori i inspektori, kontrolori kako popisivača, tako i onih kiji se popisuju.

Ne može se, zapravo, prihvatiti i učestvovati u popisu koji je po svemu kako se priprema i okolnostim u kojima bi trebalo da se desi, nije ništa drugo nego popis radiotpisa većinskog crnogorskog naroda. Uostalom i manjinski narodi vide koliko je u svemu ovome nečasnog i diverzantskog posla. I kakve neizvjesnoti i njih vrebaju.

Crnogorci, to malo što vas je ostalo, i to malo što vas je u novije vrijeme nestalo, ne bježite od sebe i Crne Gore. Ne budite insant – podobnici. Nije Crna Gora katastarska parcela. Ne prinosite sebe na tuđi žrtvenik. Ne budite tuđa sreća. Budite zatočnici svoje iskonske svijesti. Nemojte se prepisivati za tren oka, pogotovo, da biste time doskočili drugoj komšijskoj vjeri i naciji. I onim koji, zaista, ne mogu nikako iskočiti iz svoje kože. Nemate na to ni istorijsko ni etičko ni etničko pravo. Probudite se iz snova koji nijesu vaši. Ili, uzmite u ruke Poslanicu Svetog Petra Cetinjskog: Crnogorci, o Crnogorci…