Srdan Kosović kao Dejvid Irving: Kako Vijesti podmeću?

Za Antenu M piše: Boban Batrićević 

Vjerovatno ste čuli za Dejvida Irvinga, negatora Holokausta. Osrednji istoričar sklon teorijama zavjere lansirao je famoznu tezu kako Adolf Hitler nije znao za sistematsko uništavanje Jevreja te osporavao postojanje logora smrti s gasnim komorama. To što je bio osrednji istoričar nije ga sputavalo da bude izvrstan podmetač, manipulator i zakrivljivač činjenica s trajnim propagandnim i dezinformatorskim efektom. Poznajući duboko najprimitivnije ljudske porive i učinak žutoštampnoga mahalanja, Irving je u žižu svjetske javnosti dospio tako što je na britanskome sudu nastojao osporiti Holokaust i rad američke istoričarke i Jevrejke Debore Lipštat. O tom njegovom pokusu, Lipštat je napisala knjigu „Istorija suđenja: Moj dan na sudu s negatorom Holokausta“ po kojoj je snimljen film „Poricanje“. Uglavnom, oslanjajući se na pomalo bizarnu tradiciju engleskoga pravosuđa, Irving je tražio od tužene da donese sve konkretne dokaze o tome da se zbio Holokaust, tvrdeći da ne postoji nijedan, a da su onī uvriježeni, koje svi doživljavamo kao ožiljke čovječanstva, zapravo falsifikovani. Zbog važnosti teme uz Lipman je stala struka pa su timovi istoričara i pravnika išli da vještače direktno u kompleks smrti Aušvic-Birkenau kako bi otvoreno dokazali da je Irving ne samo štetna, već i opasno zavodljiva osoba za širu javnost. I u tome su uspjeli. Iako su znali da time što ulaze u Irvingovo kolo vrijeđaju žrtve, stručnjaci su to uradili da bi spriječili širenje neistine. Od samoga događaja važniji je metod koji su primijenili. Ne polemišući s Irvingovim namjerama zadovoljenja superego motiva i utaženja desničarske žeđi, već s njegovim postupkom, stručnjaci su otkrili da se u svom publicističkom i istoriografskom radu koristio poluistinama, citiranjem samo onih djelova koji mu odgovaraju, krivljenjem već utvrđenih činjenica i iznošenjem netačnih zaključaka na osnovu namjerno pogrešno postavljenih premisa.

Uvod u raskrinkavanje

E upravo sam juče, dok sam čitao tekst Srdana Kosovića o Fakultetu za crnogorski jezik i književnost objavljen u Vijestima, imao ośećaj da ponovo čitam o slučaju Dejvida Irvinga. Prije detaljnije analize njegova napisa želim odmah iznijeti jednu ličnu notu jer se na lično – ad hominem do kraja teksta više neću vraćati. Nekad sam bio drug sa Srdanom Kosovićem, štoviše, bio sam i kolumnista Vijesti. Zbog tih činjenica, nošen nekim valjda vaspitanjem usađenim kodeksom, izbjegavao sam da u svojim tekstovima Kosovića pominjem lično iako mi je za to pružio priliku još prošle godine, kad je iznosio somnabulne i neutemeljene teze o dva nacionalizma u Crnoj Gori. Tada je, kako bi potvrdio štetnu i dritanističku misao iscitirao nekoliko mojih redova, iako isti nijesu imali dodirne tačke s kontekstom. Ali nakon njegovoga jučerašnjeg teksta shvatio sam da je „moralni kodeks“ samo mit, i da moral i Kosović ne idu zajedno.

Da se vratimo na slučaj Kosović vs FCJK. Dan prije objave teksta u Vijestima Srdan Kosović u ulozi „objektivnoga novinara“ tačno u 12.31h šalje mejl u kome od dekana FCJK doc. dr Aleksandra Radomana zahtijeva da mu do kraja radnoga vremena, dakle do 16h (!) pošalje informacije o izboru u zvanje profesora FCJK, način na koji su zapošljeni, tačne brojke objavljenih radova u časopisima indeksiranim u određenim međunarodnim bazama te spisak objavljenih knjiga kod renomiranih izdavača u inostranstvu. Aleksandar Radoman, iako nije imao nikakve obaveze reagovati na ovakav neprofesionalizam Kosovića, uredno šalje odgovor i zahtijeva da ga objave integralno, što Kosović naravno ne čini. U Irvingovom maniru fabrikovanja informacije Kosović je koristio samo djelove Radomanovoga odgovora slažući ih u već pripremljenu formu svojega teksta kako bi tim postupkom pojačao efekat onoga što se naučno zove „emotivni argument“. Time je čitaocima onemogućio da čuju drugu stranu. O tome kako je Kosović podmuklo izbjegao da citira ono što mu ne odgovara detaljno je pisao Aleksandar Radoman u svojemu današnjem autorskome tekstu.

Nakon što je prekršio osnovne postulate novinarstva i objektivnosti, Kosović pribjegava specijalnome vizuelnom efektu. Kako bi u očima čitalaca, koje je već dezinformisao i probudio u njima najniže porive, dodatno diskreditovao FCJK, Kosović na naslovnoj strani za ilustrovanje Fakulteta koristi fotografiju torte s akronimom FCJK (!). Iako postoji zvanični logo FCJK-a kao državne institucije koji se slobodno može koristiti, iako je foto baza Fakulteta – a i Vijesti o Fakultetu – bogata raznoraznim fotografijama, i iako je Fakultet smješten u jednoj od najljepših zgrada u Crnoj Gori – bivšemu Austrougarskome poslanstvu na Cetinju, Kosović se odlučio na krađu podataka s Facebook stranice bez prethodnoga konsultovanja korisnika iste i – ponavljam – umjesto svih mogućih prikaza FCJK izabrao baš tortu. Takva strategija ima utemeljenja u iskustvima maligne propagande, informisanja javnosti s ciljem diskreditacije objekta o kojem se piše. Nju je usavršila nacistička platforma Der Sturmer pod Julijusom Štrajherom da bi tokom Hladnoga rata Sovjetski Savez u tome postigao velikoga rezultata. Jer – fotografija je utisak! A fotomontaža oružje.

A sad na „Kosovićeve argumente“

Kosović je o Fakultetu iznio sljedeće (parafraziram):

-       Profesori FCJK imaju sumnjiva zvanja iz Srbije stečena na „muftijinom univerzitetu“ u Novome Pazaru

-       Profesori FCJK krše zakon jer nemaju uslova za izbor u zvanje budući da nemaju radova u prestižnim bazama indeksiranja

-       Lingua Montenegrina nije renomirani časopis i radovi objavljeni u njoj su bezvrijedni

-       Profesori FCJK ne objavljuju monografije kod prestižnih svjetskih izdavača

-       Za FCJK se daje previše para iz budžeta.

Sve ove tvrdnje Kosović je potkrijepio „izvorima“, a tamo đe nije imao potvrdu isticao je kako na njegova pitanja „nije dobio odgovor“. Odgovor je dobio i od Aleksandra Radomana isti dan kad je poslao pitanja, a dobio je i juče u demantiju FCJK. Ponoviću argumente koji su mu podastrti:

„1. FCJK kao samostalna institucija ima pravo potpisivanja sporazuma o saradnji s drugim visokoškolskim ustanovama u Crnoj Gori i inostranstvu. Ne postoji zakonska prepreka za profesore FCJK da se biraju u nastavna zvanja izvan Crne Gore, kad je već aktuelnim Zakonom propisano da se u zvanja ne mogu birati na matičnoj ustanovi. Takva zabrana uostalom ne postoji ni za profesore bilo kojega drugoga fakulteta i univerziteta, a Kosovićevo propagandističko stavljanje po njegovoj slobodnoj procjeni 'prakse najvećega broja' neimenovanih ali 'etabliranih' univerziteta da 'profesori prilikom prelaska na drugi univerzitet počinju od nižeg nivoa zvanja' u istu ravan sa tek od 2019. godine važećim propisima za izbor u akademska zvanja na teritoriji Crne Gore eklatantan je pokazatelj njegovih nakana.

Uostalom, ako će prema svima retroaktivno tumačiti propise kao što nastoji činiti prema FCJK, nek Vijesti oduzmu zvanja većem dijelu nastavnoga osoblja Univerziteta Crne Gore, pa i dva zvanja rektoru i sva tri predśednici UO UCG, jer su ih stekli po trenutno za Crnu Goru nevažećim pravilima.

2. FCJK ima odličnu saradnju s Internacionalnim univerzitetom u Novome Pazaru i bogatu razmjenu ostvarenu kroz program Evropske unije Erasmus+. Zahvaljujući toj saradnji profesori FCJK odlučili su svoja akademska zvanja sticati na toj ustanovi koja je za to licencirana.

3. Časopis Lingua Montenegrina prestižni je slavistički časopis te je kao takav zastupljen u ESCI bazi. Za izbor u zvanje na univerzitetu đe to ostvaruju profesori FCJK, ESCI baza se kategoriše kao časopis od međunarodnoga značaja.”

Kosovićeve istine – kad 15 postane 9

A sada o supstancijalnosti Kosovićeva postupka. Koristiću primjere koji se mogu odnositi na mene i one đe gođ se imenom pominjem u njegovome tekstu.

Primjer 1: Kosović: „Što se tiče Vojinovića, Batrićevića, Nikolić, Marković i Mandić, niko od njih ne ispunjava uslov za izbor u zvanje docenta, a kamoli vanrednog profesora po zvaničnim crnogorskim propisima. Uvid u WOS bazu jasno pokazuje da je svako od njih objavio svoje radove samo u časopisu Lingua Montenegrina, i to: Vojinović jedan, Batrićević devet, Nikolić četiri, Mandić tri, Marković tri.“

Đe je Kosović gledao podatke, ne znam. Ali znam da sam u Lingvi Montenegrini objavio 15 a ne 9 radova. Za razliku od njega koji nesistematično bapa po pretraživačima, vjerovatno neupućen u naučna istraživanja i provjere relevantnih baza, pozivam ga da pogleda bazu Lingve Montenegrine te će tamo naći da je za moje ime slagao i uskratio me za čak 6 bibliografskih jedinica objavljenih u pomenutome časopisu.

Primjer 2: Kosović: „FCJK neće da kaže koji su radovi u prestižnim časopisima“.

Opet ponavljam, ne znam đe je gledao ali Kosoviću je promakao moj članak na engleskome jeziku u časopisu „Journal of Balkan and Black Sea Studies“. Guglaj Srdane, guglaj.

Primjer 3: Kosović: „poglavlje u monografiji izdatoj od renomiranog međunarodnog izdavača … ‘Vijesti’ nisu uspjele da dođu do podataka da je ijednom autoru sa FCJK takvo nešto pošlo za rukom, a sa FCJK tvrde da sve što je rečeno u odgovoru na prethodno pitanje važi i za ovo pitanje.”

To što „Vijesti“ nijesu uspjele da dođu do podataka ne znači da tih podataka nema, nego da Srdan Kosović ili ne umije ili namjerno neće da istražuje u „istraživačkom tekstu“. Da je umio, vidio bi da sam autor poglavlja o Crnoj Gori u knjizi „Yugoslavia Tarihi 1918–1991“ („Istorija Jugoslavije 1918–1991) kod prestižnog turskog izdavača Nobel na kojoj je radila grupa eksperata iz bivše Jugoslavije i koja se koristi kao polazišna literatura za istoriju jugoslovenskih naroda na nekim katedrama u Turskoj.

Primjer 4: Kosović: „U biografijama Čirgića, Radomana, Kalezić, Vojinovića, Batrićevića, Nikolić, Markovića i Mandića, objavljenim na zvaničnom sajtu FCJK, bez izuzetka, ne piše gdje i kada su izabrani u zvanje, a za neke ne piše ni gdje su doktorirali.“

Gospodine Kosoviću, to što nekih informacija nema na sajtu FCJK nije dokaz da je to nepoznata činjenica u objektivnoj stvarnosti. Nije sajt FCJK sveta knjiga pa da se po njoj mjeri život. Niko nema potrebe da krije. Pogotovo nemam ja, koji sam svoj doktorat, odbranjen na Internacionalnome Univerzitetu u Novome Pazaru pod mentorstvom jednog od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih intelektualaca i direktora Preporoda prof. Sanjina Kodrića, objavio čak dva puta! Štampana je i 2018. i 2022. moja knjiga „Bog našeg nacionalizma: Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u političkoj propagandi i diskursu vlasti u Crnoj Gori 1851–2013“, prerađena verzija doktorata. Dakle, da sam imao što da krijem ne bih je dva puta stavljao pred javnost. Pošto bi se iz Kosovićevih mistifikatorskih redova zaključilo da ljudi s FCJK nešto taje, navešću još nekoliko podataka kojih na sajtu nema, a mogli bi biti: istraživanja iz mojega doktorata citirana su u doktorskoj disertaciji Denisa Ljuljanovića na Marmara Univerzitetu te u diplomskome radu Mikhaila Pashkevicha na Karlovome Univerzitetu u Pragu. Takođe, samo da je umio ili htio pretraživati našao bi citiranje i u prestižnom svjetskom časopisu „Europe-Asia Studies“, kao i citiranje od strane japanskoga slaviste Nakazave. Da ne govorim o citatima iz drugih oblasti kojima sam se bavio. Na sajtu FCJK u mojoj biografiji ne stoji ni da sam tri godine radio za Češku akademiju nauka na projektu „Jevreji u Crnoj Gori, od nevidljivosti do zajednice“ te rezultate tog istraživanja podijelio na Svjetskom kongresu jevrejskih studija na Jevrejskome univerzitetu u Jerusalimu. Neću više navoditi svoja postignuća, a mogao bih, Srdane, i te kako, jer je ogavno sebe isticati, ali sam radi javnosti bio dužan na direktnome primjeru pokazati koliko je Srdan Kosović štetan novinar. Profesori FCJK ne robuju standardima koje postavljaju Kosović i njemu slični te nemaju potrebe raditi na samopromociji kako to radi njegova bratija s Fejsa koju okuplja u kolumnističku ergelu Vijesti, đe bez ikakve naučne reference raspredaju jednako o slikarstvu Van Goga i lijevim politikama u desnome miljeu iz kojega potiču.

Rezultati

Puno se kazalo o razlozima zbog kojih Kosović radi što radi. Treba govoriti i o efektima. Da bi to približili, iskoristićemo tako dobru Cukermanovu tipologiju o propagandnim tehnikama uništenja neprijatelja, tzv. 3D propagande. Te tri dimenzije su: Difamacija, Diskreditacija i Delegitimizacija.

Difamacija – Kosović je za potkrepljivanje svojih tvrdnji koristio insinuacije. Želio je o FCJK stvoriti sliku kao o katedri đe na državnome budžetu džabalebare turbo protuve koje, boreći se protiv režima, zapravo čuvaju privilegije. To je učinio tako što je koristio IUNP kako bi omalovažio i doveo u pitanje reputaciju fakultetskoga kadra. I mada IUNP ima urednu akreditaciju i licencu za sticanje zvanja a posljednjih godina sve jaču međunarodnu reputaciju, kad govori o toj instituciji, Kosović veli: „Dokumentacija u koju su 'Vijesti' imale uvid je pokazala da su svi oni u zvanje docenta, vanrednog profesora i redovnog profesora birani na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, u Srbiji, koji se tamo kolokvijalno naziva i 'muftijin univerzitet'. To je privatni univerzitet čiji je osnivač Muamer Zukorlić, nekadašnji vjerski vođa i političar u Srbiji, koji je Univerzitet osnovao 2002. godine. Nerijetko je bio u centru pažnje zbog problema sa akreditacijama za više studijskih programa, pa su tek 20 godina nakon osnivanja uspjeli da akredituju sve programe.” Śetite se Saida koji veli da se iza svakoga Orijentalizma krije mržnja. Zato ne čudi „muftijin univerzitet“, ali čudi što nas još ne nazva „turbandžije“ s obzirom da je juče Novi Pazar u „srpskome svetu“ Crne Gore bio najpominjaniji grad. Cilj ovoga bio je obezvrijediti profesore FCJK.

Diskreditacija – Kosović je kako smo već rekli omalovažio, zašto ne reći – opoganio integritet kompletnog profesorskog kadra potpuno frivolnim tumačenjem zakona i citiranjem djelova koji se uopšte ne odnose na status FCJK. Po njegovome pisanju ispada da 250 izdanja naše kuće, indeksiranje u ESCI bazi našega časopisa i javnosti prikazani doktorati u obliku monografija ne valjaju ništa. Da je reputacija FCJK, u čijem Međunarodnome komitetu śede dvojica najpoznatijih američkih slavista današnjice, akademik Mark Grinberg i prof. dr Endrju Baruh Vhtel, zapravo lažna. Je li Kosović uopšte svjestan koja su imena dolazila na FCJK i objavljivala u Lingvi? Bez želje da bilo čiji značaj umanjim, možda je dovoljno da pomenem da je Dejvid Kristal, britanski akademik i jedan od najpoznatijih svjetskih lingvista, objavio tekst u našem časopisu? Ili se Kosović striktno drži onoga što Vijesti smatraju relevantnim?

Delegitimizacija – I na kraju, najvažnije. Kosović se pozivanjem i bačanjem ljage na rad Fakulteta zapitao treba li Crnoj Gori uopšte ovakva institucija. Dakle, treba je delegitimizovati – ugasiti – uništiti. Baš ti zaključci izazvali su juče poplavu jezika mržnje prema FCJK u koju su se uključili doktori opšte prakse, meteorologije, ogovaranja, zelenih politika, poput raznoraznih dragičevića, ristovića, đukića, babovića da nam izlamentiraju nad sudbinom i zaplaču nad državnim budžetom. Pozivam ih sve da objave svoje naučne reference ili autorska izdanja stručnih monografija, pa da polemišemo kao ljudi. Kakvu je gadost pričinio Kosović, dovoljno govori činjenica da je čovjek koji u rukama ima ubojito medijsko oružje – platformu Vijesti, ispraćen svim srpskim i provladinim medijima u Crnoj Gori, to oružje uperio protiv osam profesora FCJK koji svi do jednoga imaju javni angažman i javno kritikuju vlast, a toboš se zalaže za kritički duh među akademcima. Nego, naši su argumenti mnogo jači od Srdanovih podvala, tako da mu ova igranka neće proći.

A Cukermanova „3D“ odnosi se – pogodite na koga? Da, baš tako, na one koje je nacistički režim proglasio za nepoželjne. I kako su oni prošli? Izbačeni su s univerziteta, s poslova, oduzeta su im zvanja i prava. Na kraju su likvidirani. Jeste, Srdane, to si i sam citirao s gugla praveći se obrazovan kad si šerovao: „Prvo su došli po komuniste.“

Poruka za kraj – stidi se, Srdane!

Dejvidu Irvingu je suđeno zbog osporavanja Holokausta i iskrivljivanja činjenica. Što će biti sa Srdanom Kosovićem to istoriji neće biti bitno, vjerovatno će ga muza Klio galantno ispratiti kako su ga ispratili s mjesta glavnoga i odgovornoga urednika Vijesti. No ipak, Srdan je i dalje vlast, glavna uslužna medijska batina Dritana Abazovića i srpske crkve u Crnoj Gori! A FCJK je bio i ostao nezavisna institucija koja je jednako kritikovala i prethodnu i sadašnju vlast. Za razliku od Vijesti i Srdana Kosovića mi ne manipulišemo, mi ne lažiramo, mi ne učestvujemo u razgradnji Crne Gore. Mi jednostavno imamo misiju i viziju – emancipovanu, multietničku, demokratsku Crnu Goru, članicu NATO saveza i članicu Evropske Unije. I ne radimo za rublje, tovariš Kos.