Jevanđelje po Jakovu Nejakom

Za Antenu M piše: Blažo Sredanović

Uz sve nevolje koje prate Crnu Goru i njen narod u zadnje vrijeme, evo smo doživjeli i to da za predsjednika države imamo nezrelu ličnost koja je nepismena na tri jezika i dodatno neusmena na svom maternjem jeziku. Teško da izgovori jednu rečenicu, a da ne upadne u kontradikciju u kojoj se ne prepoznaje nikakvo obrazovanje sem uobraženosti i nadmenosti jedne umišljene veličine. Pobjedom nad Đukanovićem Milatović je sad na sedmom nebu, ali su predugi koraci prethodnika, pa se teško snalazi da ih slijedi.

Gromoglasno poziva na ubrzanje našeg evropskog puta, a istovremeno “vraća loptu” svom mandataru za sastav nove Vlade sve dok se to ne podesi tako da bude potaman za njegove staratelje u Beogradu i Moskvi.

Za sebe kaže da nije osoba koja bi išla kod drugoga za mišljenje. Znači, javno misli i priča kao nezavisna ličnost, a tajno radi baš ono što mu nadređeni traže i od njega očekuju.

Saopštava da je u sjajnom razgovoru sa američkim sekretarom za spoljne poslove konstatovano da Crna Gora postaje najveći strateški partner Amerike na Balkanu i to sa inkluzivnom Vladom u kojoj će biti i oni koji već trideset godina uporno i neumorno rade protiv ulaska Crne Gore u EU i koji će čim uđu u Vladu tražiti da se opozove priznanje Kosova. A đe se to đela “crvena linija” koju Amerika uporno naglašava o tome Milatovic ćuti.

Naš slabašni predsjednik iznosi javno da potpuno dijeli zapadne vrijednosti, a istovremeno podržava pripadnike “srpskog sveta”u njihovim akcijama baš protiv tih vrijednosti. Htio bi da nas ubijedi svojom privatnom logikom da će se kredibilnost Crne Gore u NATO drastično uvećati, ako bi i Andrija Mandić ušao u novu Vladu.

Ako je ogromna većina naroda u Crnoj Gori za ulazak u EU, što je više nego jednom potvđeno i dokazano, mada je tome najveća prepreka Demokratski front, kojeg Milatović favorizuje, kako onda to staviti u istu ravan sa predsjednikovom tvrdnjom da je u posljednje tri godine došlo do velikog demokratskog napretka u Crnoj Gori. O kakvom je to napretku riječ kad se i on i DF suprostavljaju toj narodnoj volji.

Milatović naglašeno ističe: Ja sam etnički Crnogorac, a kod toga vjerovatno drži u džepu ispravljen srednji prst sa jasnom porukom kao onaj novi gradonačelnik Nikšića, Kovačević, koji je četnički, a ne etnički Crnogorac.

Govori našeg novog predsjednika nemaju specifičnu intelektualnu težinu logičnog i kritičkog rasuđivanja, već je svuda prisutno samo providno lukavstvo, svojstveno potkapacitetnim osobama. No, što se moglo drugo i očekivati. Narod kaže: od zla sveca zla i molitva je!

Evo je tek prošlo pola godine od kad je došao na čelo drzave, a ta pretjerana glorifikacija svoje ličnosti i hvalospjevi postali su toliko očigledni i napadni da je jedna novinarka našla za shodno da prebroji koliko je stotina puta samo u jednom intervjuu izgovorio to svoje famozno JA. Osobe sa tako pretjeranim poimanjem predstave o sebi ne mogu biti za zdravorazumno čeljade pouzdani oslonac niti kad govore o sebi ni o drugome, a pogotovu ne kad imaju tako visoku funkciji u društvu, što može biti tragično za čitav narod.

Ima ljudi u javnom životu, a najviše među političarima za koje se u opisu njihove ličnosti u narodnom žargonu kaže: on je osrednja žalost. No ti isti su često puni ljute ambicije i bez ikakvih skrupula. Podsjećaju na onu priču o tački, koja je riješila da po svaku cijenu postane velika, pa se naduvala i postala nula!