Konflikt koji ne prestaje

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

U momentu pisanja ovih redova, broj žrtava terorističkih napada Hamasa na Izrael 08. oktobra je veći od hiljadu. Velika većina žrtava su civili. Izraelska Vlada je proglasila ratno stanje u zemlji. Izraelska vojska bombarduje ciljeve Hamasa u pojasu Gaze. To takođe izaziva civilne žrtve na palestinskoj strani.

Postoji ozbiljna mogućnost da se i druga anti – izraelska teroristička organizacija, Hezbolah, uključi u rat i napadne Izrael iz Libana. Nijesu isključeni ni neredi u drugoj enklavi pod palestinskom upravom – Zapadnoj Obali. Mogućnost pregovora i de-eskalacije se za sada ne pominje.

Izraelski premijer Netanjahu je uspio da ujedini zemlju u borbi protiv neprijatelja. Prije napada 08. oktobra, Netanjahu se dugo suočavao sa velikim protestima zbog njegovog pokušaja da reformiše izraelsko pravosuđe. Sada je, međutim, zemlja u ratu i ta pitanja gube na aktuelnosti. To su potvrdile i vođe izraelske opozicije i izrazile spremnost da uđu u Vladu.

Na spoljno – političkom planu, rat sa Hamasom je ponovo „zbližio“ Netanjahua i predsjednika SAD Bajdena, nakon što su odnosi bili narušeni zbog protivljenja administracije SAD reformama pravosuđa u Izraelu.

Samim tim, moguće je da je rat donio određenu političku korist Netanjahuu. Makar kratkoročno.

Sa druge strane, situacija obiluje velikim problemima za izraelskog premijera. Prije svega, Netanjahu je izgradio svoju reputaciju na pitanjima nacionalne bezbjednosti. Dosta birača ga glasa upravo zbog kompetencije u tim pitanjima.

Međutim, upravo u mandatu Netanjahuove Vlade desilo se najveće masovno ubistvo Jevreja u jednom danu od Holokausta. Za čovjeka kogpristalice zovu„Gospodin Bezbjednost“ to može dugoročno da bude velika mrlja u karijeri. Posebno kada se rat završi i potegne se pitanje odgovornosti Vlade za činjenicu da je možda i najkompetentnija obavještajna služba na svijetu, Mosad, previdjela napad ovolikih razmjera.

Pored toga, pitanje je koliko su dobre opcije koje Izrael ima na raspolaganju nakon napada. Zvaničnici te države su najavili odgovor „kakav do sada nije viđen“. Signalizirali su da to znači uništenje sposobnosti Hamasa da upravlja Pojasom Gaze. Stoga je kopnena operacija na toj palestinskoj teritoriji skoro izvjesna.Logika kojom se rukovode izraelski zvaničnici – da bi svaka manje snažna reakcija od te bila znak slabosti i prouzrokovala nove terorističke napade, vjerovatno je tačna. Za sada, Izrael je dobio i „odriješene ruke“ za takav pristup od zapadnih saveznika – SAD-a, Velike Britanije i članica EU.

Kopnena operacija u Pojasu Gaze, jednoj od najgušće naseljenih oblasti na svijetu, izazvaće, međutim, velike žrtve, kako u izraelskoj vojsci, tako i civilne. Takođe, nema garancije da će takva operacija dovesti do uništenja Hamasa. Prethodni pokušaji sličnih operacija od strane Izraela nijesu doveli do tog ishoda. A kako broj civilnih žrtava u Gazi i okolini bude rastao, rasti će i pritisak međunarodne zajednice da se sukob okonča postizanjem primirja.

Ukoliko se rat završi, a Hamas opstane kao organizovana teroristička grupa, to je za Izrael ozbiljan neuspjeh.

Subotnji događaji izazvali su velike probleme i za predsjednika SAD Bajdena. Prije svega zbog mogućnosti da je Iran umiješan u napade 08. oktobra. Pojedini mediji u SAD već su objavili da je Iran bio uključen u planiranje napada. Američka i izraelska administracija ne isključuju tu mogućnost, mada za sada saopštavaju da zato još uvijek nijesu pronašli dokaze. U svakom slučaju, poznato je da Iran pomaže Hamas logistički, finansijski i obavještajno.

Zbog svega toga, Bajden je na udaru kritika da njegova politika, naslijeđena od Obame, da se pregovorima pokuša umanjiti prijetnja Irana, ne daje rezultate.

Američke obavještajne službe i institucije koje se bave nacionalnom bezbjednošću takođe nijesu uspjele da upozore da će se napad desiti. Posebno je po Bajdena politički štetna izjava njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Džejka Salivena, koji je prije nekoliko sedmica ustvrdio da Bliski Istok „nikad nije bio mirniji“.

Takođe, sama priroda napada (infiltracija terorista preko kopnene granice) je podigla uzbunu u SAD, imajući u vidu ogroman broj ilegalnih migranata koji prelaze granicu SAD i Meksika. Logika je sljedeća – ako je Hamas bio u stanju da prokrijumčari teroriste preko vjerovatno najbolje čuvane granice na svijetu, što su tek teroristi u stanju da urade Americi ulazeći preko granice koja nije dobro čuvana.

Ova prijetnja posebno dobija na značaju imajući u vidu da je prisustvo Hezbolaha u Centralnoj i Južnoj Americi odavno izraženo. Ta teroristička grupa je, u saradnji sa narko – kartelima, uključena u šverc droge, kojim finansira svoje aktivnosti na Bliskom Istoku. Saradnju narko – kartela i Hezbolaha moguće je iskoristiti i za infiltraciju bliskoistočnih terorista u SAD.

Pored toga, nasilje u Izraelu i Pojasu Gaze prijeti da torpeduje možda i trenutno najvažniju Bajdenovu diplomatsku inicijativu na Bliskom Istoku – pokušaj posredovanja u normalizaciji odnosa Izraela i Saudijske Arabije. Javnost u Saudijskoj Arabiji je pro – palestinski nastrojena. Stoga je moguće daočekivana kopnena operacija Izraela (i palestinske žrtve kao njen rezultat)smanjimotivaciju Saudijcima za postizanje dogovora.

Sa druge strane, sve je izvjesnije da eskalacija tenzija na Bliskom Istoku odgovara Rusiji. Toliko, da se čak pojavljuju teze da su i ruske službe bezbjednosti umiješane u napad. Naravno, tu tvrdnju je teško potvrditi. Ipak, činjenica je da su Putin i njegov režim nastavili da održavajuveze sa Hamasom koje datiraju još iz sovjetskih vremena.

Pored toga, odnosi između Rusije i Irana su u uzlaznoj putanji. Iz dva razloga - zbog političkih ciljeva koje dijele i zbog velike količine vojne opreme koju Rusija nabavlja od Irana i koristi u ratu u Ukrajini.

Poznato je da je bivši predsjednik SAD Buš Mlađi, nakon napada 11. septembra, nazvao Irak, Iran i Sjevernu Koreju „Osovina zla“. Mišljenja o Bušovoj spoljnoj politici su danas više negativna nego pozitivna. Ipak, nije isključeno da je na pomolu nova „Antidemokratska osovina“: Kina-Rusija-Iran.

Te zemlje vjerovatno ne koordiniraju svaki spoljnopolitički potez i nemaju podudarne interese u svim aspektima. Ipak, ono najvažnije im je zajedničko – sve autoritarniji način vladanja, želja za destabilizacijom i uništenjem svjetskog poretka zasnovanog na pravilima i nebiranje sredstava da se do tog cilja dođe.

Takođe, izvjesno je da konkretno Rusiji odgovara i odvlačenje pažnje zapadnih saveznika od Ukrajine. Napad na Izrael je svakako i to prouzrokovao. Pentagon je već najavio upućivanju pomoći Izraelu u oružju i municiji. Postoji mogućnost da to smanji kapacitete SAD za pomoć Ukrajini.

Sami palestinski narod neminovno čeka još jedna runda teškog stradanja i razaranja. U Pojasu Gaze sigurno, a moguće i na Zapadnoj Obali ukoliko se sukob tamo proširi. Nažalost, civili plaćaju cijenu višedecenijske prakse pojedinihpalestinskih lidera da se za stvaranje palestinske države bore terorističkim sredstvima i da Izraelu ne priznaju pravo na postojanje.

Nesporno je, da i Izrael često prekomjerno upotrebljava silu i nedovoljno brine o civilnim žrtvama. Međutim, teroristički napadi i namjerno targetiranje civila su sredstvo za kojim palestinska strana (ne samo Hamas) poseže još od sredine prošlog vijeka.

Nedavni napadi su potvrdili to pravilo. Ubijanje žena, djece i starijih osoba, masakr mirnih učesnika muzičkog festivala, izbacivanje snimaka zločina na društvene mreže u stilu ISIS-a, uzimanje djece za taoce, silovanja, paljevine i pljačke – sve je to, ponovo, s pravom zgrozilo međunarodnu javnost i okrenulo je protiv Palestinaca.

Takođe, teroristički napad Hamasa je još jednom potvrdio legitimitet izraelskog prava na samoodbranu. Sa druge strane, mogućnost postizanja trajnog mira zasnovanog na postojanju dvije države (Izraela i Palestine) potisnuta je u drugi plan.

Možda i najvažniji zaključak koji se izvlači iz situacije je da svaki pokušaj uspostavljanja moralne ekvivalencije između dvije strane pogrešan – jer samo jedna, Hamas i drugi palestinski/bliskoistočni militanti, pribjegava otvorenom terorizmu.

Sve nevine žrtve su, naravno, za žaljenje. Ali, neke mogu biti  podsjetnik velikog rizika plaćanja cijeneza pogrešan (slobodnom voljom ili nametnut) odabir lidera i religiozni, politički i ekstremizam u metodama borbe.