Da li Hamas dobija rat?

Piše: Juval Noa Harari (Yuval Noah)

Rat je nastavak politike drugim sredstvima. Mnogi ljudi recituju ovu mantru, ali tek po neko obraća dovoljno pažnje na to – naročito usred rata.

Sa masakrom koji je Hamas počinio u Izarelu i uz rastući broj civilnih žrtava rata u Gazi, duboka logika rata skrivena je neizmjernom ljudskom patnjom koju proizvodi.

Dok tijela nastavljaju da se gomilaju, pitanje je - ko će pobijediti u ovom ratu? Ne strana koja ubije više ljudi, ne strana koja uništi više kuća, pa čak ni strana koja dobija veću međunarodnu podršku - već strana koja ostvaruje svoje političke ciljeve.

Hamas je pokrenuo ovaj rat sa određenim političkim ciljem: da spriječi mir. Nakon potpisivanja mirovnih sporazuma s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, Izrael je bio na pragu potpisivanja istorijskog mirovnog sporazuma sa Saudijskom Arabijom. Taj sporazum bi predstavljao najveće dostignuće premijera Benjamina Netanjahua, u cijeloj njegovoj karijeri. To bi normalizovalo odnose između Izraela i velikog dijela arapskog svijeta. Na insistiranje Saudijaca i Amerikanaca, očekivalo se da uslovi sporazuma uključuju značajne ustupke Palestincima, sa ciljem trenutnog ublažavanja patnji miliona na okupiranim područjima i ponovnog pokretanja izraelsko-palestinskog mirovnog procesa.

Izgledi za mir i normalizaciju bili su smrtonosna prijetnja Hamasu. Od svog osnivanja 1987., ova fundamentalistička islamistička organizacija nikada nije priznala pravo Izraela na postojanje, već se posvetila beskompromisnoj oružanoj borbi. Tokom 1990-tih, Hamas je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da prekine mirovni proces u Oslu i sve mirovne napore koji su uslijedili.

Više od decenije, sve izraelske vlade predvođene Netanjahuom, napustile su sve ozbiljne pokušaje postizanja mira sa umjerenijim palestinskim snagama, usvojile su sve oštriju politiku u pogledu okupacije spornih teritorija i čak prihvatile desničarske mesijanske ideje o jevrejskoj nadmoći.

Tokom tog perioda, Hamas je pokazao iznenađujuću suzdržanost u svojim odnosima s Izraelom, i činilo se da su dvije strane usvojile nelagodnu, ali funkcionalnu politiku nasilnog suživota. Ali 7. oktobra, baš kad je Netanjahuova vlada bila na korak od velikog pomaka za postizanje regionalnog mira, Hamas je udario iz sve snage.

Hamas je pobio na stotine izraelskih civila, na najstravičnije načine koje su mogli smisliti. Neposredni cilj bio je poremetiti izraelsko-saudijski mirovni sporazum. Dugoročni cilj bio je posijati sjeme mržnje u umove miliona u Izraelu i širom muslimanskog svijeta, čime bi spriječio mir sa Izraelom za generacije koje dolaze.

Hamas je znao da će njihov napad učiniti Izraelce bijesnima, izbezumljenima od boli i ljutnje, a teroristi su računali da će Izrael uzvratiti velikom silom, nanoseći ogromnu bol Palestincima. Kodno ime, koje je Hamas dao svojoj operaciji govori to: al-Aqsa Tufan. Riječ "tufan" znači poplava. Poput biblijskog potopa koji je namjeravao očistiti svijet od grijeha, čak i po cijenu gotovo brisanja čovječanstva, Hamasov napad imao je za cilj stvoriti razaranje bilblijske skale.

Zar Hamas nije briga za patnje koju ovaj rat nanosi palestinskim civilima? Dok pojedini aktivisti Hamasa sigurno imaju različite osjećaje i stavove, svjetonazor organizacije odbacuje bijedu pojedinaca. Hamasovi politički ciljevi diktirani su vjerskim fantazijama. Za razliku od onih ciljeva sekularnih pokreta, kao što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), Hamasovi krajnji ciljevi nijesu za ovoga svijeta. Za Hamas, Palestinci koje je ubio Izrael su mučenici koji uživaju vječno blaženstvo na nebu. Što više ubijenih, to više šehida.

Što se tiče ovog svijeta, prema gledištu Hamasa i drugih fundamentalističkih muslimanskih skupina, jedini održivi cilj ljudskog društva na Zemlji je bezuslovno pridržavanje nebeskih standarda čistoće i pravde. Budući da mir uvijek uključuje kompromise oko toga što ljudi smatraju pravdom, mir se mora odbaciti, a apsolutna pravda mora se doseći po svaku cijenu.

To, uzgred, objašnjava i neobičnu nedavnu pojavu među radikalnom ljevicom u mnogim zapadnim demokratijama, uključujući neke studentske organizacije na Univezitetu Harvard. Oni oslobađaju Hamas svake odgovornosti za zločine počinjene u kibucima Beri, Kfar Azi i drugim izraelskim selima, ili za humanitarnu krizu u Gazi. Umjesto toga, te organizacije 100 posto krivice svaljuju na Izrael.

Poveznica između radikalne ljevice i fundamentalističkih organizacija kao što je Hamas je vjera u apsolutnu pravdu, što dovodi do odbijanja da se prizna složenost stvarnosti na ovom svijetu. Pravda je plemenit cilj, ali zahtjev za apsolutnom pravdom neizbježno vodi u beskrajni rat.

U istoriji svijeta nikada nije postignut nijedan mirovni sporazum koji nije zahtijevao kompromis ili koji je osiguravao apsolutnu pravdu.

Ako su Hamasovi ratni ciljevi zaista poremetiti izraelsko-saudijski mirovni sporazum i uništiti sve šanse za normalizaciju i mir, on dobija ovaj rat nokautom. I Izrael pomaže Hamasu, uglavnom zato što se čini da Netanjahuova vlada vodi ovaj rat bez jasnih političkih ciljeva.

Izrael kaže da želi da razoruža Hamas i ima svako pravo na to kako bi zaštitio svoje građane. Razoružavanje Hamasa takođe je od vitalnog značaja za bilo kakvu šansu za budući mir, jer sve dok je Hamas naoružan, oni će nastaviti da onemogućavaju takve napore. Ali čak i ako Izrael uspije da razoruža Hamas, to je samo vojno postignuće, a ne politički plan. Kratkoročno, ima li Izrael ikakav plan za spašavanje izraelsko-saudijskog mirovnog sporazuma? Dugoročno, ima li Izrael bilo kakav plan za postizanje sveobuhvatnog mira s Palestincima i normalizaciju odnosa s arapskim svijetom?

Budući da sam posljednjih godinu dana duboko uključen u izraelsku politiku, bojim se da su barem neki članovi sadašnje Netanjahuove vlade i sami fiksirani na biblijske vizije i apsolutnu pravdu, te da ih malo zanima mirovani kompromis.

Sve zainteresovane strane moraju zaustaviti poplavu koju je pustio Hamas da potopi Izrael i Palestince, ali i da opustoši širi region. Imajte na umu da je nuklearni rat, teoretski, možda udaljen samo 24 sata - ako Hezbolah i drugi iranski saveznici pogode Izrael sa desetinama hiljada projektila, kao što prijete da će učiniti. Izrael bi mogao pribjeći nuklearnom oružju radi samoodržanja. Sve bi strane stoga trebale napustiti biblijske fantazije i zahtjeve za apsolutnom pravdom i usresrijediti se na konkretne korake za de-eskalaciju neposrednog sukoba i sijanje sjemena za mir i pomirenje.

Nakon dešavanja u protekle dvije sedmice, pomirenje se čini potpuno nemogućim. Moja vlastita porodica i prijatelji upravo su prošli kroz scene koje podsjećaju na užase holokausta. Ali osam decenija nakon holokausta, Nijemci i Izraelci sada su dobri prijatelji. Jevreji nikada nijesu dobili apsolutnu pravdu za holokaust - kako bi i mogli? Može li iko vratiti krikove boli i užasa nazad, vratiti dim u dimnjake Aušvica i vratiti mrtve iz krematorijuma?

Kao istoričar, znam da je prokletstvo povijesti to što inspiriše čežnju da se popravi prošlost. To je beznadežno. Prošlost se ne može spasiti. Treba se fokusirati na budućnost. Neka stare rane zacijele radije nego da budu uzrok svježim povredama.

Godine 1948. stotine hiljada Palestinaca izgubilo je svoje domove u Palestini. U znak odmazde, kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih, stotine hiljada Jevreja protjerano je iz Iraka, Jemena i drugih muslimanskih zemalja. Otada su se rane gomilale jedna na drugu, u začaranom krugu nasilja koji je doveo samo do još više nasilja. Nijesmo obavezni zauvijek ponavljati ovaj ciklus. Naravno, usred trenutnog užasnog rata, ne možemo se nadati da ćemo zaustaviti ciklus jednom zauvijek. Ono što sada trebamo - je spriječiti dalju eskalaciju, a za to su nam potrebni neki konkretni gestovi nade.

Jedna predložena inicijativa poziva Hamas da oslobodi sve žene, djecu i bebe koje drže kao taoce, u zamjenu za to da Izrael oslobodi nekoliko desetina palestinskih žena i adolescenata koje drži kao zarobljenike. Da li bi ovo bila pravda? Ne. Pravda zahtijeva da Hamas odmah i bezuslovno oslobodi sve taoce koje je zarobio. Ali ova bi inicijativa ipak mogla biti korak prema deeskalaciji.

Druga inicijativa je omogućiti palestinskim civilima da napuste pojas Gaze radi sigurnosti i idu ka drugim zemljama. Egipat, koji  se graniči sa Gazom, može i treba preuzeti vođtvo u tome. Ali ako Egipat ne osigura pružanje pomoći, Izrael bi mogao pružiti utočište za raseljene civile iz Gaze na izraelskom tlu.

Ako nijedna druga zemlja nije voljna prihvatiti i zaštititi palestinske civile, onda kada Crveni krst dobije pristup izraelskim taocima koje drži Hamas i utvrdi njihove uslove, Izrael bi mogao pozvati Crveni krst i druge međunarodne humanitarne grupe da uspostave privremeno utočište za raseljene civile iz Gaze na izraelskoj strani granice. U tim bi se utočištima smjestile žene, djeca i evakuisani iz bolnica iz Pojasa Gaze dok traju borbe protiv Hamasa. Po završetku borbi raseljeni stanovnici vratili bi se u Pojas Gaze.

Preduzimanje takvog koraka ispunilo bi moralnu dužnost Izraela da zaštiti živote palestinskih civila i istovremeno pomoglo Izraelskim obrambenim snagama (IDF) u vođenju rata protiv terorista Hamasa smanjenjem broja civila uhvaćenih u zoni borbe.

Imaju li takve inicijative šanse za realizaciju? Ne znam. Ali znam da je rat nastavak politike drugim sredstvima, da je Hamasov politički cilj uništiti svaku šansu za mir i normalizaciju i da bi cilj Izraela trebao biti očuvanje šanse za mir. Moramo dobiti ovaj rat, umjesto da pomažemo Hamasu da ostvari svoj cilj.

Juval Noa Harari je autor “Sapiens-a,” “Homo Deus-a” i „Nezaustavljivi mi”, kao i  profesor istorije na Hebrejskom Univerzitetu u Jerusalimu.

Orginalni naslov njegovog teksta u The Washington Post-u glasi : "Is Hamas winning the war?