JP Čistoća: Kako smo došli dovde

 Piše: mr. Predrag Prelević

"Kako smo sve ovo dozvolili?“ i „Kako smo došli dovde?“ to je pravo pitanje o pravu radnika u lokalnoj samoupravi Podgorice. A pravo da iznesem svoja saznanja, na tu temu, dao mi je Vaš portal. Predočiću Vam samo dio nepravilnosti (sa kojima sam detaljno upoznat), a odnose se na loša radna prava, kao i radne uslove, pa a i samu egzistenciju radnika, u okviru lokalne samouprave Podgorica.

Reklo bi se na prvi pogled da sam u zabludi, kada se na ovaj način obraćam, a to, cijelu ovu situaciju čini tragikomičnom.  Ali da bih prezentovao stanje u kakvom se odvija radni proces, ali i pravo radnika potrebno je  se suprostaviti se ovoj spirali propadanja? (a već decenijama je isto i nastavlja se ...), ili pak da kažem: „Mi možemo skoro sve, ali najvažnije ne" to je parola, i nekad i sad.

Mogu reći da sam, u medijima registrovao veoma nizak profesionalni nivo novinara i opštu neinformisanost o pojedinim temama o kojima treba da izveštavaju, neinvetivnost u izboru tema i fokusiranje na određene  događaje i procese (koji, po mom mišljenju treba da budu fokus jedne veoma osjetljive teme).

Mediji nemaju kritičku funkciju i ne otvaraju važna pitanja koja se tiču reforme društva, kao i funkcionisanje preduzeća koja obavljaju javnu djelatnost. Ovim, pervashodno, mislim na prava radnika, koji obavljaju složene poslove od značaja za funkcionisanje lokalne samouprave, a koji su u odnosu na menadžmente preduzeća u veoma nezavidnoj finansijskoj situaciji. Analogija nije potpuna ako se kaže, da to nije ono najgore.

Mjesečna zarada, na primjer, jednog zaposlenog na poslovima obavljanja javne higijene i do četiri puta je manja u odnosu na menadžment ( još od perioda 2013. Ne misleći da je i dan danas bolja situacija).

Sve ovo radi se u ime slobode.

Parola koja se prožima već toliko dugo da se ni ne sjećam kada je nastala. Nije ovdje u pitanju izbor političke strane već, prije svega, izbor hoćemo li pristati da zbog ličnih poslova i egzistencije  pristajemo na poniženja, ili ćemo javno reći ono što mislimo. Nemoguće je da ne osjećaju nepravdu, nemoguće je da ne vide laž . Možda je sloboda, promjena vlasti sa istom ili sličnom namjerom za vječnost fotelja.

Mogući putokaz ove politike jeste da su svjesni da položaj duguju političkom zaštitniku, a ne svojim kompetencijama, ali problem nije kada čovjeku date pare, već kada mu date moć. Ali možemo zaključiti i po tome kako uspešno „farbaju“ javnost, reklo bi se da su i vlast i opozicija „majstori“ s vrlo sličnim vještinama.

I tek u tako uređenoj državi posve se jasno vidi da se interes radnika, najčešće ne poklopa sa interesom građanina( apsurd). Ovo što mi živimo nije politika, već istrošena demagogija od koje ne možemo dalje, a moj  pokušaj je samo da kažem kako ovo društvo više ne pokazuje znake života? 

Između političkih elita je najvažnije:

"čiji si ti mali“, svačiji, a ničiji, samo da li si naš?

Oni u nedostatku znanja, autoritet grade agresijom, odbijajući primjedbe saradnika čak i kad znaju da su oni u pravu. Možda nije problem što kradu, problem je što ne znaju. Neznanje ili manipulacija? Teško se odlučiti. A ako se radnicima (i onima s 32 godine staža) ne sviđa način kako" vlasnik" upravlja preduzećem, mogu da traže posao u drugoj firmi.

Formiran je menadžment sa direktorom i njegovim timom. No, izgleda da su pare potrošene, budžet je radikalno smanjen, i nema nade da na ledini bude uskoro ili bilo kada nešto novo. Ali sve ovo je nekako nelogičano, nezgrapno, protivurječno, politički apsurdno. Tamo gdje države nema procesi i kretanje su potpuno nejasni putevi. A narod je podložan vrijedonosnom lomu, masovnom poniženju i etičkom lomu. Ovaj sistem koji  glomazan i trom političko - socijalni sklop, svakako priznaje da u tome nema ni naroda ni države. Da preziru sve što ne smatraju njihovim.

Ono što ne vidim su očaravajući primjeri truda, zalaganja, brige i žrtvovanja za javno dobro, borbe za očuvanje onoga što imamo, za njegovanje prirode, za inoviranje ekonomije - ukratko kako se i kaže " "putuj Evropo i ne misli na nas, nama je dobro, sreća jedna neopisiva"

Kompanije pod njihovom upravom ili nijesu umjela da objasni kakve će posledice ovaj papir imati po njih (aneksi) ili joj nije bilo ni stalo da im bilo šta objašnjavaju, a strah da će im aneksom biti smanjene plate nisu ni bili upućeni. 

Naglašava se i da je iznos minimalne zarade niži od „plate za život“ i da predstavnici vlasti znaju o koliko malom iznosu je riječ, ali ne i da bi sa tim parama preživeli tek nekoliko dana. Treba napomenuti da se  minimalna korpa računa na osnovu potreba tročlanog domaćinstva, ali to je vjerovatno neko zaboravio namjerno ili ne. Svedoci smo kako nas gotovo svakodnevno sindikalni prvaci javnih preduzeće ubjeđuju da se bore za interese građana tj. radnika.  Prosječna plata od 1.000 eura do kraja mandata sledeće vlade je bajka.

Uslijed zahuktale inflacije, finansijski problemi javljaju se kod građana, a najviše su pogođeni najsiromašniji slojevi društva, odnosno radnici na minimalcu. 

Na to imam samo jedan odgovor - da ovom narodu, kako god da ga nazoveš, nema nade za bolji standard i slobodu govora - što bi rekli " sve je isto samo njega nema"

Naravno, sebe su obezbijedili visokim platama kao i svoje najbliže saradnike i to baš u trenutku projekta "Evropa sad" koji je, koliko ja znam, sproveden da se smanji jaz od minimalne do najveće plate. Ali kao i do sada "cilj opravdava sredstvo"

Ako nismo do sada, vrijeme je da mislimo o svom opstanku, jer ono što imamo, to je samo odnos prema zamišljenom sistemu. Njega nema, ali funkcioniše.

Da bih bio potpuno jasan i nedvosmislen, nijesam se sada naprasno opametio, desilo se čudo došao sam do dokumentacije koju sam uporno tražio desetak godina. Ali postoji ona izreka "Đe ima volje, ima i načina!"  

Moji stavovi nijesu odgovarali ni prije deset godina onima koji doveli do stanja socijalne politike, a koja se i dalje besramno nastavlja (bez ozbiljnih analiza i ekonomskih argumenata). To je razlog zbog kog sam jos 2013. dao ostavku jer se nijesam slagao sa onima koji se "trude, zalažu, žrtvuju za javno dobro".

Napomenuću samo dio nepravilnosti koje se tiču razloga mog udaljavanja od menadžmenta: 

- smanjenje plata od 10% bez odluke UO i sindikata jos 2009. a koje je, posle tužbe veoma malog dijela radnika  (njih desetak koji su znali) na veoma perfidan način donešena odluka UO i naravno potpisao predjednik sindikata bez znanja radnika.

Da mogu sve je i činjenica da nije isplaćivan prevoz, pa danas imamo preko 200 tužbi koje svakodnevno dobijaju na sudu. Ali ni to nije bilo dovoljno nego su 26.09.2013 god. donose odluku o novoj analitičkoj procjeni radnih mjesta (koeficijenti po kojima se obračunava plata). Ovom analitičkom procjenom povecavaju koeficjient onima koji su im najbliži tj. partiskim vojnicima.

Da bi smo uporedili podatke sa kolektivnim ugovorom i analitičkom  procjenonom do 2013 god. odnos izmeđuje minmalne i meneđžmenta bio je sa veoma malom (odnos 2:1) razlikom.

U novcanom iznosu navešću primjer da je plata pomoćnika izvršnog direktora 1484,47, a minimalma zarada je 450,00 eura u vremenu uvođenja programa "Evropa sad".

Napomenuću i neke od ugovora koji po Čistoći nijesu ni potrebni, kao održavanje informacionog sistema, odžavanje video nadzora, a potpisani su sa privatnim firmama. Takodje, veoma je sporan (po mom misljenju) i ugovor sa Deponijom, koja svoje usluge naplaćuje preko računa Čistoće, a i pored te usluge naplaćuje istovar komunalnog otpada na Deponiju po toni (veliki apsurd).

Činjenica je da bi računi Čistoće bili 50% niži i lakše naplativi. 

Pomenimo takođe, utuženja po ovom osnovu kao i izvršitelje. Naravno da moram napomenuti ugovor o kupovini i ugradnji polupodzemnih kontejnera sa privatnom firmom (ali i pored ugovora za ugradnju Čistića sama ugrađuje).

Dodao bih da je menadzment bio u Finskoj kod proizvođača "Molok". Smatrao sam da je Čistoca trebala da bude zastupnik i distributer, možda čak i za region.  Smatram da je sklapanje ugovora sa samim proizvodjacima kontejnera od 1.1 m dobar posao ako je zastupnik i distributer, (napominjem da mi pravnim licima prodajemo kontejnere). 

Treba napomenuti da rashodovane kontejnere prodajemo privatnicima, koji ih dalje prodaju kao sirovinu, mislim da jedna presa nije toliko skupa i da mi možemo sami to ostvariti.

Pokušao sa da predočim probleme koji sam naveo VD-u, i dao mu projekat "Model logisticke podrške upravljanjem otpadom putem informatičke tehnologije". Razgovarao da je potrebno radnike prekvalifikovati ili poslati na specijalizaciju obzirom da se radi o specijalnim vozilima koja su u vremenu tehnološkog napretka veoma složena za odžavanje i popravku.  

Naravno svako ima pravo da ne prihvati preporuke ili da smatra nepotrebnim, ali da bi mogao da obavlja određenu funkciju mora izaći na konkurs kao što ću uraditi i ja.

Da bih se bolje predstavio, želim da Vas upoznam i sa mojom biografijom.

Osim Visoke stručne spreme tj. magistarske titule i ostalih škola koje sam završio, radim u Čistoći od 2008. pa samim tim znam kako je poslovala i kako sada sve to izgleda.

Takođe napominjem da sam bio rukovoilac za investicije i razvoj do 2013 god.

Zbog transparentnosti, a ne da bih sebe posebno hvalio, ali mnogi projekti koji su realizovani su djelo mojih ideja da napomenem samo neke:

- video nadzor ( postavljen 2010. god)

- informacioni sistemi ( ugrađen 2010.)

- GPS uredjaji za praćenje autsmećara

- sklapanje ugovora sa T-com od interneta, do umrežavanja mobilnih telefona za poslovnu  komunikaciju

- implementacija baze podataka za korisnike usluga

- ugradnja nove telefonske centrale 

- ugardnja GSM uređaja za besplatnu komunikaciju sa fiksnim brojevima

Međutim, moram da kažem da su veoma kratko korišćeni od  implementacije do potpune blokade naročito kod informacionog sistema i video nadzora, kao i neažuriranje baze.

 Ali, ipak, vratiću se na plate jer moramo dati neki sud o svemu, a to je da minimalna zarada gubi trku sa minimalnom potrošačkom korpom. Neko je jednom rekao: „Biti zahvalan vlasti što vam je dala neke pare je kao da se zahvaljujete bankomatu što vam je isplatio keš sa vašeg računa“. Ima mnogo istine u tome. Moramo  shvatiti  da odluke donete u ime i za račun naroda, treba obrazloži tom narodu i tek tada ćemo prestati da slušamo maloumne, uvrjedljive cinizme. Skoro sav novac koji država ima dolazi od poreza (uključujući tu i akcize i carine) koji joj plaćaju građani i privreda. Ostatak (daleko manji dio) dolazi  od taksi i kazni (koje opet plaćaju građani i privreda), dio profita javnih preduzeća (koji oni prave tako što svoje proizvode i usluge prodaju građanima i privredi), a dio dolazi i od donacija koje dobijemo ili iz drugih manjih izvora.

Ono što svi zajedno moramo je da omogućimo da višak vrijednosti ostaje na mjestu gdje nastaje i time jačamo lokalne zajednice, a ne da se novac izvlači iz njih, tjerajući ih time u neprekidne cikluse siromaštva i nedostatka perspektive.