Sad Crnogorci ljube lance

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Izjava Aleksandre Vuković Kuč da njena borba za Crnu Goru nema alternativu, odvela me je u prošlost s kojom smo pogubili poveznice, pretpostavljajući joj primitivizam, laž, pohlepu, prostakluk… Zavedeni obećanjima većih plata i penzija ovjeravamo onu Brehtovu: „Najprije žderanje a onda moral“.

Kakva to, ne samo politička, već moralna pošast hara danas malenom Crnom Gorom!? U kojoj smo gotovi svi svojta, kumovi i prijatelji. Sabraća, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Ko može da zamjeri Andriji Mandiću što se osjeća Srbinom? Zamjerke su, međutim, mnoge… Zbog njegovih opasnih i naopakih činjenja i riječi u borbi za vlast. Današnje, navodno, pokajanje je pozitivno, ali kuso da prekrije zaborav – da se Vojvodi vjeruje. Kao u pričici o lijepom ponašanju „Rupe u ogradi“ – dječak je naučio da ukivanjem eksera u ogradu kontroliše prijeku narav, ali iza svakog izvađenog eksera ostala je rupa…

Nijesu vrtići i škole za kleronacionalističke napjeve „Veseli se srpski rode“, već za ovakve priče i usmjeravanja. Jedna od najuglednijih u bivšoj Jugoslaviji, Gimnazija „Slobodan Škerović“ u Podgorici, grubo je proljetos narušila svoj prestiž upravo takvim orgijanjem svojih učenika. A toliko je značajnih ličnosti, revolucionara i narodnih heroja, naučnika i stvaralaca izašlo iz njenih klupa. I oskarovac Dušan Vukotić – da li ste znali!?

Bez imalo želje da propovijedam, moj motiv je da ovim tekstom postavim jedno jednostavno pitanje – zašto i čijom voljom i moći se iz dana u dan urušava sve vrijedno, odavno utemeljeno, napredno i emancipovano – u našim institucijama i ljudima.

Naši političari ne znaju maternji jezik, istoriju, kulturu ove zemlje; pokazuju inferiornost, servilnost, čak, prema opskurnim izvanjskim likovima.

Vjera je lična stvar, ali klečanje i čučanje po crkvenim podovima, čak i ako ima uporište u tradiciji, a nema podsjeća neodoljivo na italijansku komediju Roberta Beninjija „Monstrum“, u kojoj Beninji čučeći hoda u strahu od serijskog silovatelja i ubice. I Njegoš se izgleda, nakon, evo, taman 172 godine, prevario da Crnogorci ne ljube lance. (Njegoš u Rimu, 29. aprila 1851: „Crnogorci ne ljube lance“ – Ljuba Nenadović: „Pisma iz Italije“)

U čemu se danas Crna Gora prepoznaje u Evropskoj uniji, osim u oštroj podijeljenosti svojih građana, zaostalosti, siromaštvu, korupciji i partitokratiji? Glasnik takve Crne Gore, bez uvrede, je Jovan Jole Vučurović koji podjeljuje packe evropskim zvaničnicima. To nije junaštvo, nije ni odbrana; to je jednostavno glupost u kontekstu saradnje i pregovora s EU. Dubokom političkom krizom Crna Gora gubi, ili je već izgubila, preimućstvo u odnosu na druge aspirante iz regiona za članstvo u EU.

Gubi, neoprostivo i nenadoknadivo, prepoznatljivost i onaj visoki ugled i respekt, stečen skupo plaćenom slobodom u Drugom svjetskom ratu, kao zemlja Antifašizma.

Nije naodmet malo statistike pred požurujući popis: „Udio Crne Gore u broju jugoslovenskog stanovništva na početku rata bio je oko 2%. Uprkos tome od ukupno 1037 narodnih heroja u Jugoslaviji, 244 su bila iz Crne Gore, kao i 36 generala“. Francuski filozof, nobelovac, Ž.P. Sartr o Trinaestojulskom ustanku kazao je: „Trinaestojulski ustanak spada u najveće domete slobodarske tradicije XX vijeka“. Šta, dakle, da radimo s ovakvim nasljeđem, Bećkoviću moj, nakon tvojih propagandnih i draželjubivih izjava – da je „Crna Gora crkveno imanje“. (!?)

Naše studente u Beogradu nedavno je primio ministar odbrane Srbije. Da ne bi morali da plaćaju školarinu, svi su izgledi, moraće Ministarstvu odbrane da prilože popisni list… O tempora o mores! U Sloveniji, recimo, ako si namjeran biti student njihovog univerziteta, niko ti neće naplatiti školarinu, niti zbog toga izvrtat nutrinu.

A, šta je s ovdašnjim studentima? Ima li u Crnoj Gori studenata!? Čemu Univerzitet Crne Gore, Univerzitet „Donja Gorica“, Univerzitet „Mediteran“? U našem visokom školstvu, reklo bi se, na snazi je strogi karantin – kvrc – ključ! Ili su se naši studenti, svi do jednoga, rasijali po izvanjskim visokim školama?

A, mislili smo… Nadali se i vjerovali u njihovu energiju, znanje i angažman. Ne osnivanjem nekog novog SKOJ-a, to je nepromišljeno: „Prošlost nije gušterov rep“, rekao je Mihailo Lalić. Nego angažman u cilju očuvanja građanskog evropskog koncepta društva i izlaska iz duboke podijeljenosti na postulatima jednakosti, socijalne pravde i ideja modernog ustrojstva građanske države… Studioznijeg odnosa EU i SAD prema Crnoj Gori, bez obzira na globalne aktuelne probleme – rat u Ukrajini i eksalaciju sukoba u Gazi.

Ne mislim na pojedinačne istupe, već organizovan studentski pokret u kontekstu zbivanja u Crnoj Gori, regionu i svijetu, kao i nove ideje nasuprot naših vrlih partija. Iza „lošeg i korumpiranog“ DPS-a, uslijedila je 2020. poplava sve gorih…

Stojimo bez odgovora i obećanja pred ozbiljnim izazovima, što izraženo riječima njemačkog filozofa P. Sloterdijka glasi: „Onaj koji je pripadao generaciji bez obećanja, morao je s vremenom doći do iskustva kako je ljudski život bez obećanja nemoguć“.

Mogući uzor u tom smislu možemo naći u Sloveniji i njenom rješavanju državnog pitanja u sumrak komunizma i SFRJ. Jer, teško je vjekovima biti zagledan u Rusiju – em je daleko, em od duge zagledanosti u jednu tačku čovjek oslijepi. Zna to i rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović, ali stvar je u krilatici od maločas (iz 90-ih) – Posa’ je posa’! A poznato je da Rusi ne vole neodgovornost i aljkavost.

Definitivno, ne možemo se pomirii ljubeći ruke Aleksandru Vučiću i genealogu Porfiriju Periću. Niti ispomaganjem Joanikiju Mićoviću u izvršavanju naloga koji mu se sa Vračara i Andrićevog venca isporučuju.

Ultra Srbi su na vlasti u Crnoj Gori, da se ne zavaravamo centrističkim mazalicama koje nastoje da nam nametnu neke partije. Stranke, koje su zdušno učestvovale u urušavanju sistema, danas nas infantilno smiješno osokoljuju – Ko dirne u Crnu Goru… Ko pokuša… Ko krene… U međuvremenu pljušte šamari kao u onoj cetinjskoj anegdoti kad jači udara slabijeg, a ovaj uporno ponavlja – Ajde, udari još jednom… nakon čega uslijedi novi šamar.

U opticaju je jedno – mentalitetski tipično crnogorsko pitanje: Šta bi ti rekao/la za ovu našu situaciju? Pa, ako smo to mi, a jesmo, jer drugih nema, niti će u dogledno vrijeme drugi doći, ima siti da se napripovijedamo.

Ali, budući da smo na ivici ponora, kako da se malo odmaknemo!? Tako što ćemo stajati kao kipovi sa Uskršnjih ostrva (CANU – uz nekoliko izuzetaka, institucije kulture i umjetnosti, udruženja, nacionalni Javni servis – više tajanstven nego javni), ili udubljivanjem kao Dritan u rupu Višeg suda.

Ili se konačno probuditi, bez alternative, kako reče poslanica Kuč.