Velika, insajderska reportaža Tvrtka Jakovine iz Crne Gore: Kako su proruski četnici preuzeli državu

Piše: Tvrtko Jakovina

U Crnoj Gori proveo sam pet dana na početku studenog, sudjelujući na Cetinjskom forumu koji je organizirao Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Bilo je to prvih pet dana u mandatu 44. vlade Crne Gore premijera Milojka Spajića i predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Razgovarao sam, intervjuirao i slušao niz političara, politologa, povjesničara i diplomata u Podgorici i na Cetinju. Ovo je moj pogled na Crnu Goru u jesen 2023.

S jedne strane, u Crnoj Gori sve je Njegoš, kralj Nikola, prošlost i siromaštvo. S druge, prošlost je samo maska podatna da se preuređuje, a novac teče posvuda, samo nije dokraja legalan i često ne dolazi gdje bi trebao. S jedne se strane pjeva o čojstvu i junaštvu, a s druge su posvuda izdaja i laž, rekao mi je na početku boravka u Podgorici profesor Univerziteta Crne Gore.

U listopadu, dok su još trajali višemjesečni pokušaji formiranja vlade, dio javnosti uzbudio je slučaj Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru. Nikola Đurković je bio načelnik općine u Risnu. Studirao je i doktorirao u Francuskoj, a onda se priključio partizanima. Ubijen je 1943. Oko njegova i leša Save Ilića u Herceg Novom četnici su zaigrali “krvavo kolo“. Jedinstvena fotografija leša i plesača, koju je potajno snimio Luka Cirigović, jeziva je ilustracija četničkih pokolja u Crnoj Gori.

Više mantija nego uniformi

Osamdeset godina kasnije, u Kotoru je održana projekcija “Heroja Halijarda“, novog srpskog filmskog hita o tome kako su četnici spašavali američke pilote. Unatoč zgražanju dijela javnosti, film je prikazan u centru nazvanom po žrtvi četnika. Simbolički je to iskaz promjene koju Crna Gora živi posljednje tri godine, još od formiranja Vlade „dvanaest apostola“ Zdravka Krivokapića 2020.

Izborom, prošlog tjedna, četničkog vojvode Andrije Mandića za predsjednika Skupštine stvari teško da će biti bolje, pa ni slavljenje četnika u objektu nazvanom po narodnom heroju vjerojatno više neće izazivati zgražanje.

Kabinet Krivokapića je pobjedu od 1.300 glasova otprije tri godine pretvorio u apsolutnu. Tadašnja vlada stvorena je u manastiru Ostrog, uz pomoć mitropolita cetinjskog Amfilohija Radovića. To je logično, objašnjavao je Velibor Džomić, protojerej Mitropolije crnogorsko-primorske: “U Crnoj je Gori 650 crkvenih odbora. Neka svaki odbor ima bar pet članova, to je preko 3000 ljudi. To je više nego što broji crnogorska vojska! Oni su obnavljali i podizali crkve i manastire, a gdje je još sveštenstvo, monaštvo…“ Crnogorska vojska ima oko 2500 vojnika. Ljudi u mantiji više je od ljudi u uniformi i to jasno pokazuje gdje je sila.

Albanac doveo četnike

Govorilo se da je kriterij za mjesto u tom kabinetu bila rodbinska veza s visokim svećenstvom Srpske pravoslavne crkve. No, Krivokapić je morao odstupiti zbog manevra Dritana Abazovića, potpredsjednika u njegovoj vladi, poznatog po taktici “raspameti i svakoga prevari“, kako je napisao sam Krivokapić. Abazović, čelnik Građanskog pokreta URA, potporu za svoj mandat dobio je i od Demokratske partije socijalista, glavne opozicijske stranke, koji su vjerovali da je formalno građanska, zelena, urbana i manjinska stranka bolje rješenje. Bili su u krivu.

Neobično dugo u tehničkom mandatu, Abazović – Albanac iz Ulcinja – proveo je politike koje Krivokapić nije isporučivao, ili bar nije bio sposoban to brzo učiniti. Iznad svega, Abazović je u kolovozu 2022. potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojim je ona dobila sve što je željela u Crnoj Gori. Oni koji su Abazoviću neskloni smatraju kako je on naplatio svoju spremnost da provodi politike usmjerene k promjeni karaktera Crne Gore.

Srbin Ruđer Bošković

Poslovanje nacionalnog zračnog prijevoznika i aerodroma drugi su primjer. Podgorica je izgubila većinu niskobudžetnih kompanija i jeftinih letova pa je crnogorski turizam, stiješnjen između Dubrovnika i sve robusnije Albanije, ostao ovisan o onima koji dolaze automobilom, a to su uglavnom turisti sa sjevera.

Novi izbori, raspisani za 12. lipnja, izrodili su treću vladu u tri godine, nakon čega je Zdravko Krivokapić zadovoljno napisao da je spokojan jer je, s Jakovom Milatovićem koji je postao predsjednik u travnju, i Milojkom Spajićem kao premijerom, a obojica su iz pokreta „Evropa sad!“, „posijao svuda svoju političku djecu“, pa se može „posvetiti religijskoj literaturi“ koju je ovaj profesor strojarstva skupljao.

Prvo je konstituirana nova skupština, četiri mjeseca nakon izbora. Jesensko zasjedanje po Ustavu mora biti na Cetinju koje je “prijestolnica” (Podgorica je “glavni grad”). Za Ustav, a još manje Cetinje, nije bilo osobite volje. Andrija Mandić ionako je rekao da je Cetinje važno samo po tome što se tamo rodio kralj Aleksandar Karađorđević.

Žurba je bila velika jer Crna Gora treba ove godine obaviti popis stanovništva, koji je već bio odgođen. Kampanja već traje: s 50 velikih oglasnih mjesta diljem zemlje i parolom „Ponosni na svoje srpsko“, uz sliku Ruđera Boškovića, portal „In4s“ sa samo jednim zaposlenim, poziva sve građane Crne Gore da se izjasne kao Srbi.

Mitologija srpskog pravoslavlja

U mobilizaciji je najagilnija Srpska pravoslavna crkva; mitologija s Kosova prebacila se u Podgoricu. Patrijarh Porfirije Perić glavni je grad Crne Gore proglasio “kolijevkom Nemanjića”. Taj narativ postaje novi mit.

Rastko Nemanjić (sveti Sava) napisao je da se rodio negdje na Ribnici. Možda je to bilo baš u Podgorici – dokaza nemamo, pa onda zašto ne – smatrao je Amfilohije Radović. SPC je pozvao građane da „ispolje svoj identitet kao vjernici SPC-a, govornici srpskog jezika i dični pripadnici srpskog naroda“. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je da ga više zanimaju rezultati popisa nego rezultati izbora.

Popis bi trebao biti temelj mogućih promjena u budućnosti, napose ako se želi mijenjati definicija Crne Gore kao “građanske države”. U zemlji je danas 43 posto Crnogoraca i 29 posto Srba.

Prebrojavanje Srba

Cilj Srpske pravoslavne crkve i srpskih stranaka u Crnoj Gori je „da svima pokažemo da je nas Srba više nego drugih“, što znači pokušati taj broj povećati do barem 35 posto. Bude li tako, nadaju se da će pokazati kako je zagovornika “građanske države” manje od onih koji su za “nacionalnu”.

Popis je sad odgođen za kraj studenog, dok se ne kupi novi softver. Daljnju odgodu traži izvjestitelj Europskog parlamenta za Crnu Goru Tonino Picula, koji smatra da se dotad neće ostvariti uvjeti za pošteno popisivanje.

“Picula je pokazao da nije prijatelj Crne Gore”, poručio mu je Jovan Vučurević, zastupnik Nove srpske demokratije. “Picula bi se trebao baviti Hrvatskom.” Predsjednik Milatović poručio je da “nikome neće dopustiti miješanje u unutarnje stvari” njegove zemlje, što je Picula, predstavnik Europskog parlamenta, valjda učinio.

Evropa protiv Europe

Hrvatski mediji posljednjih su godina o Crnoj Gori slabo informirani ili se čak otvoreno vesele ovim promjenama. Postupaju s dva motiva tipična za Hrvatsku posljednjih desetljeća: jedan je odbijati svaku vezu s bilo kojim dijelom bivše Jugoslavije, kao da se briga za interes vlastite zemlje i Europske unije može pretvoriti u obnovu Jugoslavije. Drugi je neznanje.

I Staljin je u sovjetskom ustavu iz 1936. pisao o demokraciji, pa ne znači da je bio demokrat. Europska retorika pokreta Evropa sad! ne znači da je riječ o političarima koji žele građansku i europsku Crnu Goru.

Milo Đukanović bio je na vlasti trideset godina, sve od 1989. Orijentiran na Zapad, jedini koji se ispričao i dao barem simboličnu odštetu Hrvatskoj za ratna razaranja, bio je lijevo, i – iz ograničene hrvatske perspektive – to je bio razlog da ga se ne žali ako ode s vlasti. Tako izgleda kad našu vanjsku politiku određuju nesigurni hrvatski nacionalizam i doživljaj da se svijet može obuhvatiti pogledom iz neke zgrade na Zrinjevcu.

 
Hrvatska nije mogla i nije trebala ulaziti u političke procese drugih zemalja, zaustavljati ih ili preusmjeravati, nismo morali i ne možemo kupovati medije kao što je to činila Srbija, no treba barem moći objasniti, glasno govoriti – i to ne prigodničarski – o onome što se događa u našem susjedstvu. Strah od regije upropastit će Hrvatsku, baš kao što je već desetljećima uništava ekstremni nacionalizam.

Vole četnike, ne vole gejeve

Treća vlada od 2020. Crnu je Goru učinila više srpskom, a manje suverenom; više pravoslavnom, a manje europskom. U pogledu na prošlost, više je tolerantna prema četnicima; u odnosu na sadašnjost, manje je tolerantna prema LGBT ljudima. U vlasti ima manje žena nego prije, i nema Hrvata. Niz članova vlade deklarirano je proruski i anti-NATO.

Iako je građanska država, pretpostavlja se, bila prvi izbor biračima Demokrata Alekse Bečića, URA-e Dritana Abazovića i Evrope sad! Milojka Spajića, njihova koalicija s Mandićem pokazala je da u crnogorskoj politici nije važan ni program ni obećanje zapadnim partnerima da neće koalirati s proruskom i velikosrpskom strankom.

Koji god da je bio hrvatski, a onda i EU interes, razvoj u Crnoj Gori već je neko vrijeme posve suprotan tom interesu, kao što mislim da nije dobar ni za Crnu Goru. Oni koji su mislili da je vrijeme da Đukanović ode, sad su dobili više nacionalističke Srbije na granicama Hrvatske, više proruskih vrijednosti kod hrvatskih susjeda. Dobili su manje Zapada, a više četništva. Dobili su sve protiv čega se u svom glupom navijanju nominalno zalažu, i dobivat će toga još puno više.

Naslijeđe pravog četnika

Novi predsjednik Skupštine Andrija Mandić u politici je već desetljećima. Državljanin je i Srbije, što je u suprotnosti sa zakonima Crne Gore, no to nije bilo važno.

Optužen je za pokušaj državnog udara 16. listopada 2016. u suradnji s agentima ruske tajne službe GRU, ali se postupak ponavlja pa ni to nije važno.

Moskovskom dnevniku Izvestija rekao je 2017. da će Crna Gora, dođe li on na vlast, biti prva članica koja će napustiti NATO, povući priznanje Kosova i ukinuti sankcije Rusiji. Vladimir Putin navodno je rekao da je zahvalan zbog herojskih politika koje ovaj vodi.

Mandić ne priznaje genocid u Srebrenici, ali ni Crnogorce kao narod – „oni su komunistička tvorevina“ – i želja mu je da Crna Gora bude „28. izborna jedinica države Srbije“. Četnički je vojvoda postao 2007. Titlulu mu je oporukom ostavio stvarni, ratni četnički vojvoda Milo Rakočević. Protivnike optužuje da im je „u srcu NDH“.

Štrajk glađu protiv Kosova

Pod Slobodanom Miloševićem bio je zamjenik ministra trgovine u vladi Momira Bulatovića. Tad je bio član Narodne stranke Novaka Kilibarde. Kad je Kilibarda 1997. napustio velikosrpsku ideju i stao uz Đukanovića, Mandić je osnovao Srpsku narodnu stranku koja podržava „izvorno srpstvo“.

Danas je predsjednik Nove srpske demokratije, koja je činila Demokratski front. U svakoj stranci u kojoj je bio nalazio se na ekstremnom krilu. Zbog crnogorskog priznanja Kosova 2008. trinaest je dana štrajkao glađu.

U raspravi o Zakonu o slobodi vjeroispovijedi 2019. pozivao je na krvoproliće, zazivao “ratne drugove iz 1990. da se dignu i iskopaju oružje”.

Tih godina nije bio uspješan jer je bio previše isključiv, dijelio je. A onda se Crna Gora 2020. počela mijenjati. Počelo se događati što je do jučer izgledalo nemoguće, da političari oko Demokratskog fronta postanu kičma vlasti.

‘Radije s četnicima, nego s lopovima’
Mandić je danas jedan od tri najmoćnija političara u Crnoj Gori, po mišljenju mnogih i najutjecajniji. Članovi njegove stranke dobili su 40 posto mjesta u vlasti. Nadziru Radio i televiziju Crne Gore, a njihov je čovjek i na čelu Elektroprivrede, rudnika u Pljevljima, imaju utjecaj u luci Bar.

Kontroliraju sektore u kojima se nudi posao, koji su važni za državu, i koji su komplementarni srpskoj ekonomiji. Mandić je po položaju i član Savjeta za obranu i zajedno s predsjednikom i premijerom ima uvid u najtajnije obavještajne podatke ove članice NATO-a.

Nova vlast svoj demokratski karakter pred strancima nastoji legitimirati sudjelovanjem crnogorskih Albanaca, uglavnom iz njihova većeg, katoličkog dijela. „Uvijek sam govorio da ću radije s četnicima, nego s lopovima“, ponovio je više puta Nikola Camaj iz Albanske alternative, jedne od dvije albanske stranke u novoj većini. „Naš je cilj da budemo dio vlasti, bio tamo četnik ili partizan. Želimo da Albanci budu uključeni.“

KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE NA OVOM LINKU