Građani BiH su Dodikovi taoci: Politike i domaćih i zapadnih političara BiH udaljavaju i od Evrope i od NATO-a

Piše: Dženana Karup Druško

Bosna i Hercegovina je od Evropske unije ponovo dobila samo obećanja o približavanju Evropi (koja dobija posljednjih 30-ak godina). Poruka Bruxellesa je da je Bosna i Hercegovina država koja ima više problema i od Ukrajine u kojoj je trenutno rat, što s druge strane potvrđuje ono što već duže govori Milorad Dodik (i što mu je jedan od ključnih argumenata za odcjepljenje Republike Srpske), a to su i poruke koje dolaze iz Zagreba i Beograda.

Kao i druge države nastale raspadom Jugoslavije, BiH je devedesetih dobila obećanja da će postati dio evropske porodice. Nije malo onih koji su ta obećanja povezivali s odgovornošću Evrope za brojne stravične zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i nemoć (nesposobnost i odsustvo ozbiljnih namjera) da se ti sukobi i zločini zaustave. No, Zapad već odavno ne osjeća tu vrstu odgovornosti prema BiH i za probleme optužuju – domaće političare. Niko ne osporava njihovu odgovornost, no šta je sa odgovornošću onih koji su proteklih godina dolazili s raznoraznim “rješenjima“ zatvarajući oči pred uzrocima problema u BiH? Dok je BiH sve više bila izložena etničkim politikama, i iznutra i iz susjedstva?

Napad na Dejtonski sporazum

Nakon obećanja devedesetih uslijedile su brojne greške i propusti, loše strategije i pogrešne politike, kako domaćih političara tako i zapadnih, a ono što im je zajedničko – pogotovo gledano kroz zadnje odluke Bruxellesa o BiH – niti Evropska unija iskreno želi BiH i Zapadni Balkan (osim Srbije) u svome članstvu, a niti domaći političari, bez obzira na sva njihova obećanja iskreno žele odvesti BiH u EU.

Uz to, o atlantskim integracijama BiH skoro da više niko i ne govori (i da je i tu došlo do nazadovanja), jer put BiH u NATO je blokiran zbog Milorada Dodika i procjene zapadnih eksperata da time čuvaju (svoju) sigurnost. To što je ugrožena sigurnost BiH, odnosno svih njenih građana, čini se da nije problem ni NATO-a ni EU, bez obzira na ulogu Beograda i Kremlja u tome, a i samog Zapada. Blokada i evropskih integracija to, nažalost, samo dodatno potvrđuje.

Samo nekoliko dana prije odluke Bruxellesa, dok su optimisti očekivali da će BiH dobiti zeleno svjetlo za pregovore o pristupanju, objavljen je nimalo optimističan izvještaj visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta koji je podnio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, a u kome ih obavještava o “do sada neviđenom nivou napada” na Dejtonski sporazum (i njegov mandat) od strane Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Obrazložio je Schmidt i kako je “vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, predvođena SNSD-om, nastavila da vodi opasnu politiku jednostranog nametanja pogrešne interpretacije Općeg okvirnog sporazuma za mir i ustavnog okvira Bosne i Hercegovine“, te kako “u konačnici takve politike služe proklamovanom cilju direktnog promoviranja koncepta 'mirnog razdvajanja' tri konstitutivna naroda ili raspada BiH”.

Schmidt je bio više no jasan da je (tokom izvještajnog perioda, 16. april-15. oktobar 2023) “Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, namjerno izazvao, a zatim i pogoršao dvije velike političke krize u BiH kako bi potkopao Dejtonski sporazum, uključujući ustavni i pravni poredak i institucionalni okvir države.” Sve ovo, po Schmidtu je dovelo do međuetničkih tenzija, porasta nasilja nad povratnicima i ometanja napretka agende 5+2 (uvjeti koje je PIC postavio pred BiH za zatvaranje OHR-a koji su u najvećem dijelu komplementarni s 14 uvjeta koje je EU postavila pred BiH, a i jedni i drugi se svode na vladavinu zakona i demokratske reforme).

Vučić, Dodik, patrijarh

U isto vrijeme, dok je Schmidt slao svoj izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a, Milorad Dodik je u intervjuu za Sputnik (ruski državni medij na srpskom jeziku), govoreći o moći (vojnoj, političkoj, ekonomskoj) koju je Srbija, kako je istakao, izgradila zahvaljući Vučiću, poručio kako Vučić, patrijarh i on moraju sazvati svesrpski sabor na kome će reći: ”Hoćemo da budemo jedinstvena država“. Tu jedinstvenu srpsku državu bi, po Dodiku, činile Srbija, Crna Gora i Republika Srpska, a taj “mirni razlaz“, objasnio je, hoće i Hrvati “mada o tome ne govore javno“.

Dodik svoje političke ciljeve i secesionističku politiku već odavno ne krije i povlači poteze zbog koga ga (čak) i visoki predstavnik označio kao glavnog krivca za političke krize u BiH i potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. No, dok on bez ikakvih posljedica nastavlja svoje akcije ozbiljno ugrožavajući sigurnost BiH, zbog njegove politike kažnjeni su svi građani BiH – Ukrajina i Moldavija naprijed u EU, BiH (i dalje) na čekanje.

Milorad Dodik je kriv za blokade reformi i potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, vlast iz Sarajeva je kriva jer su ušli u koaliciju sa njim, građani Republike Srpske su krivi jer glasaju za njega, a građani Federacija su valjda “samo“ kolateralna šteta. No, šta je sa odgovornošću onih koji su zaduženi za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma – Uredom OHR-a i visokim predstavnikom koji su za to i plaćeni. Podsjetimo da je Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini još 1997. godine proširilo ovlasti visokom predstavniku kojim su mu omogućili da smijeni sa dužnosti sve javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, a ukoliko smatra neophodnim da nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH.

S druge strane, odakle Milorad Dodik crpi snagu za svoje akcije kojima ozbiljno potkopava Dejtonski sporazum i narušava sigurnost bez ikakvih konsekvenci (stavljanje na crnu listu postao mu je glavni argument da su napadi na njega i njegovu porodicu, napad na srpski narod i RS)? I za koje ima otvorenu podrške Beograda i Kremlja (i hrvatske politike). Podsjetimo i na nimalo nebitnu činjenicu da su nakon zadnjih izbora i OHR i sve zapadne ambasade priznale Dodika kao pobjednika i pored brojnih dokaza o izbornoj krađi, zadovoljavajući se objašnjenjima kako su u BiH provedene promjene, koje su se nažalost svele samo na Sarajevo i iz kojih se čitalo da je upravo Sarajevo krivo za sve probleme u BiH.

Dayton i Haag

Dodik kaže: “… gone mene, legalnog predsjednika RS (…) U Ustavu se kaže da predsjednik RS potpisuje ukaz o proglašenju zakona kao u mnogim drugim demokratskim zemljama.“ Legitimno. Politiku i sve odluke Radovana Karadžića legalizirala je Narodna skupština Republike Srpske dajući im legitimitet. Među njima i strateške ciljeve kojima su legalizirali politiku etničkog čišćenja, odnosno zločine protiv čovječnosti, kao i sve druge najteže zločine i genocid koje poznaje međunarodno pravo zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a i formiralo Haški tribunal procjenjujući kako su zbog toga ugroženi međunarodni mir i sigurnost. Radovan Karadžić je zbog toga osuđen na doživotni zatvor u Haagu. Narodna skupština je nagrađena u Daytonu – od samoprozvane je postala i legalna i legitimna.

Odbrana imovine Republike Srpske (čitaj državne imovine) po Miloradu Dodiku je “temeljna odbrana postojanja RS-a“, jer “mi znamo šta je država. Zato i živimo u Republici Srpskoj kao državi…“ Pravo da odlučuju o “mirnom razlazu“ i državi sa Srbijom i Crnom Gorom po Dodiku imaju “jer smo mi tu većina – devedeset posto ljudi u Republici Srpskoj su Srbi“. Prema haškim, UN-ovim sudovima – zbog politike etničkog čišćenja i genocida osuđeni su tvorci Republike Srpske, odnosno njen politički, vojni i policijski vrh.

U Daytonu Republika Srpska je zvanično priznata dobijajući nadležnosti “države“ na koje se Dodik danas poziva: 49 odsto teritorije (uključujući i Srebrenicu u kojoj su genocid, uz presude MKSJ, po presudi Međunarodnog suda pravde počinili MUP i Vojska RS-a, provodeći političke ciljeve usvojene u Skupštini RS, a Srbija je jedina država u svijetu presuđena zbog nesprečavanja genocida), zatim predsjednika, vladu, skupštinu, grb, zastavu, ustav…, sve ono što su osmislili i zločinima realizirali Karadžić i tvorci RS-a.

Tvorci Dejtonskog mirovnog sporazuma pokušali su ublažiti svoja “rješenja“ proistekla iz politike “neutralnosti“ prema sukobima u BiH aneksom 7 i pravom na povratak, ali on nikad nije do kraja proveden, zbog čega je Haris Silajdžić još 2015. upozoravao na etnokraciju koja u BiH dominira nad demokracijom, a razlozi neprovođenja aneksa 7 vidljivi su i u zadnjem izvještaju visokog predstavnika koji politiku vrha RS-a (koja u kontinuitetu traje od početka devedesetih) dovodi u direktnu vezu s nasiljem nad (malobrojnim) povratnicima. Zbog čega niko nije kriv!? Rat u BiH u Dejtonskom mirovnom sporazumu označen je kao “tragični sukob“ bez uzroka i krivaca. Prvi haški proces, okončan ni dvije godine nakon Daytona presudio je – u BiH je bio međunarodni konflikt u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska s ciljem stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske.

Za razliku od onih koji su stvorili Republiku Srpsku, kao i onih koji su im pomagali u ostvarenju tih ciljeva, a koji su kažnjeni u Haagu – Karadžić, Krajišnik, Plavšićka, Stanišić, Mladić…, današnji političari RS-a – Dodik, Cvijanovićka, Nešić, Stevandić… zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu potpuno legalno i legitimno nastavljaju njihovu politiku i ciljeve. Ukoliko neko još uvijek i ima sumnji o tome neka prati šta Dodik govori i radi, ili čita izvještaje visokog predstavnika. Bez obzira kako i koliko potkopavali Dejtonski mirovni sporazum i ugrožavali sigurnost ne samo povratnika nego i svih drugih građana BiH (i blokiranjem evropskih i atlantskih integracija), političkim krizama i odsustvom vladavine prava i neophodnih demokratskih reformi – političari RS-a to rade bez ikakvih sankcija.

Politika i pravo

Građani Bosne i Hercegovine taoci su Milorada Dodika, ali i zapadnih političara i njihovih “rješenja“ za Bosnu i Hercegovinu, godinama životareći u raznoraznim krizama i teškim ekonomskim uvjetima, dok se svi demokratski standardi u BiH ruše, a vladavina prava postaje nešto što još vide samo u američkim filmovima. Christian Schmidt, kao predstavnik UN-a (ili PIC-a, kako god, jer članice PIC-a su i članice UN-a) osim što nema “rješenja“ za Milorada Dodika koji “potkopava“ Dejtonski mirovni sporazum, u svom izvještaju, baveći se odlukom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević, koja je građanima bila malo svjetlo u tunelu, navodi da bi ona, ukoliko bude potvrđena mogla dovesti do novih “političkih podjela“ jer presuda “zahtjeva ustavne promjene“.

Ne zabrinjava samo Schmidtovo komentiranje i problematiziranje presude, što izgleda kao ozbiljno nepoštivanje vladavine prava, pogotovo s obzirom na kredibilitet ovog suda u Evropskoj uniji. Puno više zabrinjava to što je Evropski sud za ljudska prava do sada donio više presuda koje zahtijevaju promjene Ustava BiH, što upućuje da neke njegove odredbe ozbiljno nisu u redu jer ugrožavaju prava građana.

Podsjetimo, Ustav Bosne i Hercegovine je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Možda Schmidt smatra da Sporazum mora čuvati od Evropskog suda za ljudska prava, kad ga već ne može sačuvati od Dodika, no činjenica je da su sve te odluke Evropskog suda protiv etničke politike (koja je nagrađena u Daytonu), a u korist građanske BiH. Ako se tome doda i činjenica da je po Dejtonskom sporazumu u BiH bio “tragični sukob“, a da je on u Haagu presuđen kao međunarodni, da je Međunarodni sud pravde presudio da je u Srebrenici bio genocid koji su počinile vojska i policija RS-a a Srebrenica je pripala RS-u, onda se čini da nisu samo građani Bosne i Hercegovine ti koji imaju problem s Dejtonskim sporazumom nego i tri međunarodna suda čije su odluke u suprotnosti s dejtonskim političkim rješenjima. No, ironija je da nije jedini Dodik koji se kune u Dejtonski sporazum, to isto rade i zapadni političari nespremni da priznaju čak ni skoro 30 godina poslije koliko su to bila loša rješenja za Bosnu i Hercegovinu i koliko je pogrešno bilo nagraditi politiku etničkog čišćenja legaliziranjem Republike Srpske.

Miriam Sapiro, koja je bila u američkom pregovaračkom timu u Daytonu, napisala je za CNN kolumnu (vremenski se poklapajući s izvještajem visokog predstavnika UN-u i Dodikovim intervjuom) u kojoj je predložila kao dobar obrazac za postizanje mira između Izraela i Palestine – Dejtonski mirovni sporazum. Sukobe u BiH je nazvala etničkim, očito u duhu “neutralnosti“ UN-a prema sukobima u BiH, što nije ništa drugo do sinonim za  građanski rat koji koristi ne samo Milorad Dodik nego i svi negatori haških presuda u Srbiji, Hrvatskoj i RS-u, odbijajući da priznaju agresiju na BiH i počinjene zločine uključujući i genocid, pri tome prihvatajući ono što je Srđa Popović svojevremeno nazvao “Miloševićev pažljivo odmereni cinični eufemizam – etničko čišćenje“.

Ironija je da u nastavku teksta Sapiro priznaje da snage UN-a nisu reagirale “čak i nakon što su se pojavili dokazi da su bosanski Srbi učestvovali u etničkom čišćenju i genocidu nad bosanskim muslimanima“. Koristeći se “agresivnom diplomatijom“, kako navodi, SAD su se pobrinule da sve pozvane strane (Srbija, Hrvatska i bosanski muslimani) shvate da će ih nesuradnja značajno koštati. I onda su “snažno potaknuli svaku stranu da postigne dogovor“.

Neka je Bog na pomoći svakoj državi u kojoj se nametnu politička rješenja kao Bosni i Hercegovini – od Kosova do… Palestine. Upravo Bosna i Hercegovina bi morala biti primjer i SAD-u i drugima da nagrađivanje etničkih, zločinačkih politika nije ništa drugo do nagrađivanje politike krvi i tla koja je Evropu već jednom dovela do strašnih razaranja i nezapamćenih zločina. Politike u i prema BiH koje urušavaju međunarodno pravo, ignoriranjem i neprovođenjem međunarodnih sudova, od MKSJ, preko Međunarodnog suda pravde, do Evropskog suda za ljudska prava, ključni su uzroci i posljednje odluke Bruxellesa da BiH ne može početi pregovore s Evropskom unijom, kao i pogrešna politička rješenja u Daytonu.