Pomen parlamentarizmu

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Ko zna, možda baš u ovom trenutku ove pretpraznične neđelje vojvoda Skupštine Crne Gore Andrija Mandić,  sjedeći usamljen u plenarnoj sali otvara sjednicu bez rednog broja, usvaja dnevni red i odlučuje o nekom pitanju važnom za život građana i države pomirene sa svojom sudbinom. Za početak, ukida sankcije Rusiji, poništava Protokol o prijemu u NATO, gužva Odluku o priznanju Kosova, baca u koš Rezoluciju o genocidu u Srebrenici...

Ako mu se baš ne bude družilo s Njegošem za praznike, može koliko sjutra opet ušetati u Skupštinu, prekrižiti sve što mu nije po volji u Ustavu, preuzeti  na svoja ratnička pleća teret drugih institucija, abolirati "nepravedno utamničenog" Mila Božovića i druge nevoljnike iz svog tabora... Može istog dana dati dugo čekani zamah evropskim integracijama, upražnjena mjesta u pravosuđu popuniti svojim miljenicima i tako osigurati i sebi i svojim osumnjičenim saborcima poželjan ishod suđenja za pokušaj državnog udara...  

Na sličan način je onomad, uznesen mišlju "Skupština – to sam ja", nastavio lučindansku sjednicu bez prisustva poslanika i za minut i po demonstrirao kako se lako može unaprijediti efikasnost parlamenta. Još kad je istog dana povukao sopstvenu odluku „izlazeći u susret opoziciji“ - pokazao je velikodušnost i demokratsku širinu nezabilježenu u crnogorskom parlamentarizmu.

Drugog prazničnog dana, srpski državljanin i pripadnik ugroženog srpskog naroda na čelu Skupštine Crne Gore, mogao bi malo poraditi i na podupiranju sopstvenog legitimiteta i, zarad bezbolnijeg usvajanja budućih odluka, u poslaničke klupe umjesto narodnih predstavnika posaditi popove, koji će umjesto tastera za glasanje koristiti 81 kandilo ili isto toliko krstova. Približno toliko bilo ih je na komemoraciji održanoj u čast 117 godina parlamentarizma u Crnoj Gori. Tom prigodom frontmen crnogorskog parlamenta skromno je izjednačio istorijiski značaj 31. oktobra 1906. -  kada je u Knjaževini Crnoj Gori konstituisana prva Narodna skupština -  i 30. avgusta 2020. -  kada je njegova koalicija zavladala Crnom Gorom i uspješno započela danas već poodmakli proces razgradnje, ponižavanja i rušenja države. 

„Ovaj narodni dom mora postati pravi dom naroda“, poručio je Mandić tog 10. novembra na pokajanju u Vili „Gorica“, obraćajući se u prvom redu popovima, biranim predstavnicima nove zakonodavne i izvršne vlasti i četvorici stranih ambasadora. Do kraja svečanog govora domaćin je još dva puta u različitim varijacijama ponovio istu tezu, koja je postala lajt motiv svakog javnog nastupa predsjednika Supštine od njegovog izbora prije nepune dvije sedmice.

Ali, koga briga što vojvoda Skupštine, koji je nedavno saopštio da se do istog cilja može doći različitim putevima, otvoreno zagovara i planira uvođenje dvodomnog sistema i promjenu modela parlamentarne vladavine u Crnoj Gori? Koga još briga za ustavne procedure, kvalifikovanu većinu, zakonske imperative, sudske presude i ostale trice? Nažalost, samo malobrojne u ovoj klonuloj zemlji duboko utonuloj u kolektivnu depresiju.