Šešeljev strah od jakih žena

Za Antenu M piše: Ela Abramović

Iza gnusnih, mizoginih uvreda koje osuđenik za zločine protiv čovječnosti iznosi na račun univerzitetske profesorice i bivše poslanice Draginje Vuksanović Stanković ne stoji samo mržnja. Ona njemu već poprilično dugo uliva strah u kosti, kao i sve one kojima je prije nje “posvetio”  mjesto u svojoj sramnoj i uredno katalogiziranoj ediciji. Šešelj se boji mnogih žena.

Strah od kastracije jedan je od bazičnih strahova u istoriji mnogih civilizacija, pa i hrišćanske. Danas o tome govorimo više u metaforičkom, nego u bukvalnom značenju. Stoga, Šešeljev strah  nije toliko strah da će mu neke snažne, sposobne, samouvjerene  žene, koje mogu i da se naljute odsjeći ono što je već odavno višak, koliko strah  da će ga učiniti slabim, potčinjenim, nedovoljno muškim i, ne daj bože, ravnopravnim.  Kakve žene u politici, kakva ravnopravnost, kakav otpor nasilju i marginalizovanju; muško postoji, rođeno je da bi bilo jače, da bi vladalo, bilo dominantno. A, one ga izazivaju! On mrzi takve žene i zbog njihove, a po njega zastrašujuće seksualnosti. Otkud inače ovoliko “seksualizovanih” uvreda koje odašilje da ih kazni zbog toga?

Boji se Šešelj da bi taj njegov strah mogao biti vidljiv drugima oko njega i zato ga pokriva mržnjom i agresijom. Doznaju li drugi da se boji žena, izgubiće i poštovanje i samopoštovanje, postati manji od drugih muškaraca. A, približe li mu se, kojim slučajem, žene od kojih se stravi, to je ravno smrti; zato ih treba kažnjavati i mržnjom držati na sigurnoj distance.  

Uostalom, ko normalan uopšte želi da smanji distancu prema njemu? Ili povede dijalog, kako danas predloži jedna novopečena ministarka, na mreži X, a sve u odbranu Draginje Vuksanović Stanković: “Kultura dijaloga mora biti imperativ u javnom djelovanju, bez obzira na sve ideološke, političke i druge razlike.” Bila je sasvim ozbiljna!

Za kraj, da ne zaboravimo: Šešelj se ne boji nekih drugih žena. Onih koje sinove vaspitavaju po uzoru na njega. Onih koje ga se boje toliko da misle kao i on – identifikuju se s agresorom, zbog straha što bi im sve mogao učiniti. Onih koje ne razmišljaju, jer su im neki oci sve objasnili. Onih koje ne djeluju, ne pokreću, ne odupiru se. Onih koje i same podržavaju podjelu žena na čedne i kurve, na dobre i promiskuitetne. Onih koje, i kada su realno moćne tu moć koriste da bi ojačale neke Šešelje. Onih koje, u samo malo manjem procentu od muškaraca, vrijeđaju žene na društvenim mrežama, koristeći slične ili istovjetne šešeljizme. Mizoginija nije namijenjena njima.