Za Antenu M piše: Oleksandar Levčenko
U vezi s najnovijim događajima u američkom Kongresu o mogućnosti blokiranja dodjele finansijske pomoći Ukrajini i njenim oružanim snagama za borbu protiv ruske agresije velikih razmjera, ukrajinsko društvo ima sve više pitanja da li SAD zaista ostaje država broj jedan na svijetu i zastava svjetske demokratije?
Jasno je da su domaća pitanja pred izbore, iako su do njih još godinu dana, najvažnija za američke građane. Problemi spoljnih dugova i održavanja visokog životnog standarda od velike su brige običnih stanovnika SAD. A sada se pitanje naizgled ogromnih sredstava utrošenih na rusko-ukrajinski rat za podršku složenoj krvavoj borbi Kijeva protiv agresivne Moskve baca u internu diskusiju. Da li Ukrajina racionalno koristi obezbjeđena sredstva i zašto Kijev još uvek ne pobjedi Moskvu uz takvu finansijsku podršku Wašingtona? Za one koji žive pod stalnom ruskom raketnom vatrom i bore se svim silama na frontovima sa ruskom vojskom, postavlja se samo jedno pitanje: da li ste ozbiljni?
Veliki dio ukrajinskog naroda ušao je u tešku borbu sa ruskim agresorom, koji se, kako se ispostavilo, za ovaj rat pripremao najmanje 15 godina, stvarajući promoskovski lobi u Ukrajini, Njemačkoj, Francuskoj, SAD, gomilajući zalihe najnovije vojne opreme, i neprestano obučavajući vojsku za prava borbena dejstva. Moskva je krenula i u stvaranje privatnih vojnih kompanija koje su regrutovale svakoga ko je imao pristojnu vojnu obuku da iskoristi svoje iskustvo u realnim borbenim uslovima, ali bez učešća ruske vojske, kako Moskva ne bi bila optužena za agresije i udare u nizu zemalja u svijetu.
Rusija je akumulirala ogroman vojni potencijal i odlučila ga pretvoriti u teritorijalne akvizicije u susjednim zemljama. Prvo su zauzeli dio teritorije Gruzije, zatim ukrajinski Krim i Donbas, zatim su krenuli u široku ofanzivu na Ukrajinu kako bi razbili najjaču državu nakon Ruske Federacije, koja je u SSSR-u uništila strukturu imperije zla. Putin je shvatio da će trenutni i prikriveni napad na Ukrajinu i relativno brzo zauzimanje Kijeva demoralisati sve susjedne države koje su nastale nakon raspada SSSR-a, a nakon zauzimanja Ukrajine, ili većeg njenog dijela, njihova će sudbina biti opredjelena - povratak u jaram Moskve pod sloganima preporoda SSSR-a.
U prvim danima krvavog rata Kijev je dobio podršku samo od SAD i Velike Britanije, naravno deset puta manju od one koju Vašington nudi Izraelu. Kada je manje od tri hiljade boraca Hamasa upalo u Izrael na mopedima i automobilima, tamo nisu naišli na nikakav otpor, posebno obučeni odredi smrti počeli su masovna ubistva civila i vojnika – uglavnom na muzičkom festivalu, u zarobljenim kasarnama i u jednom pograničnom gradu sa Gazom. Wašington je odmah poslao dvije grupe brodova s nosačima aviona na istočnu obalu Sredozemnog mora i zatražio od Kongresa finansijsku pomoć Izraelu u iznosu od 14,3 milijarde dolara.
Dana 24. februara 2022. ruska vojna grupacija od 200.000 vojnika izvršila je invaziju na Ukrajinu, ne na mopedima i sa malokalibarskim naoružanjem, već sa borbenim avionima, balističkim, krstarećim i hipersoničnim projektilima, desetinom hiljada tenkova, oklopnih vozila, velikom količinom artiljerije, raketnih sistema salvo paljbe i minobacača, i što je najvažnije – obučenom profesionalnom vojskom koja je već imala iskustva u borbenim okršajima. Kijev je u početku bio otpisan kao nesposoban da se odupre takvoj vojnoj armadi. Kada neprijatelj nije uspeo da zauzme Kijev, vojna pomoć je porasla na nivo da se bar nekako drže odbrambene linije, a nakon samita NATO-a u junu 2022. u Ukrajinu je počelo da stiže oružje, što bi moglo da omogući održavanje linije odbrane od ruske vojske. Ali Kijev je odmah bio siguran da odlučno odbije agresiju i preduzme stvarne korake da de-okupira teritorije koje je neprijatelj privremeno okupirao.
Međutim, za izvođenje ofanzivnih operacija bio je potreban veliki broj modernog vojnog naoružanja i prije svega oklopnih vozila, avijacije, projektila srednjeg dometa, artiljerije, i što je najvažnije, velike količine municije. Ukrajina do sada nije dobila moderne borbene avione, o pomorskim brodovima uopšte nema govora, uprkos činjenici da su poprište operacija Crno i Azovsko more. Postoji ograničen broj zapadnih projektila sa dometom od 140 km plus. Da li je Ukrajina dobila zapadna oklopna vozila u odnosu 3:1 prema ruskoj vojsci kako bi razvila ofanzivu po NATO standardima? Naravno da ne. Sada imamo 1:1 u najboljem slučaju. Imamo paritet u artiljeriji i ispaljenim granatama. Naravno, u takvim uslovima snabdijevanja, gotovo je nemoguće razviti ofanzivu. Ali neki od zapadnih stručnjaka kažu da je i sam Kijev odavno izjavio da će voditi kontraofanzivu. Zaista, postojale su iluzije da će politika sankcija Zapada blokirati kanale isporuke robe dvostruke namjene u Rusiju, a Ruska Federacija neće dobiti vojnu pomoć od drugih zemalja. Ali zapravo se pokazalo da Rusi do sada koriste zapadne čipove i komponente u proizvodnji projektila, koji uništavaju ekonomski i vojni potencijal Ukrajine, čak ni ruski proizvođači ovih projektila još uvijek nisu pod zapadnim sankcijama.
Moskva je uspjela nabaviti veliki broj borbenih dronova iranske proizvodnje i tehnologiju njihove proizvodnje. Ukrajina svakodnevno trpi napade iranskih Shahed-136. Samo Sjeverna Koreja je Rusiji dala tri puta više municije za artiljeriju nego cjelokupno kolektivni zapad dao Ukrajini. A osim granata, Pjongjang je Ruskoj Federaciji dao čitav niz različitih vrsta municije. Rusija je kupila milione civilnih dronova od Kine, koje obnavlja za borbene misije. Viktor Orban, kao produžena ruka Moskve, blokira pružanje pomoći EU Ukrajini i uvođenje efikasnih sankcija protiv Ruske Federacije. Koristeći svoj uticaj, Kremlj je uspeo da oduzme Bjelorusiji svu sačuvanu vojnu tehniku sovjetskih modela, djelomično ona je nabavljena od nekih zemalja centralne Azije. Naravno, sama Rusija je uspostavila masovnu proizvodnju vojnih proizvoda, a proizvodni pogoni se nalaze na udaljenostima koje Ukrajina još ne može pogoditi, ali koje su legitimni vojni cilj. U Ukrajini se gotovo svaki metar teritorije može naći pod raketnom vatrom, a zapadni partneri Kijevu ne daju oružje koje bi moglo doseći, makar i malo udaljenije regije Ruske Federacije, pa čak i tada uz zabranu mogućnosti takve upotrebe.
Šta imamo na kraju? Zemlje NATO-a sa ozbiljnijim vojnim i finansijskim potencijalom počele su zaista da pomažu Ukrajini. Veliko hvala Danskoj, Norveškoj i Holandiji. Njemačka je udvostručila svoju podršku - sa 4 na 8 milijardi eura. Tamo su već u potpunosti počeli da shvataju pozive ruske televizije "u Berlin!". Tradicionalno, Poljska, Litvanija, Letonija i Estonija nastavljaju da podržavaju Ukrajinu. Slovačka je prestala da podržava Kijev, tamošnja nova vlada više je orijentisana na Moskvu. Francuska i niz drugih zemalja pružaju Ukrajini omoć u ograničenim iznosima. Pokazalo se da su diktatorski režimi bili mnogo konsolidovaniji u organizaciji podrške Moskvi nego cjelokupno kolektivni zapad za Ukrajinu. A sada su SAD najavile smanjenje pomoći Kijevu. Za prosječnog Amerikanca važnije je kupiti jeftin hamburger nego pomoći u borbi protiv ruske agresije negdje daleko. A u američkim masovnim medijima niko ne podsjeća svoje građane da će s takvom politikom Amerika uskoro jesti ne hamburgere, već ruske kobasice, gdje mesa praktički nema.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR