Izvještaj Evropske komisije - Kakva je situacija i šta dalje

 Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Evropska komisija predstavila je prošle sedmice godišnje izvještaje o napretku zemalja koje su kandidati i aspiranti za članstvo u EU.

Ukrajina i Moldavija dobile su preporuke za otvaranje pristupnih pregovora. BiH je dobila „uslovnu“ preporuku – pristupni pregovori počeće kad ta zemlja „dostigne potreban stepen usklađenosti sa kriterijumima za članstvo“. Gruzija je dobila preporuku da postane kandidat za članstvo (stepenica prije otvaranja pristupnih pregovora).

Što se tiče ostalih kandidata, iskoristićemo veoma sažet, a precizan prikaz redakcije podgoričke „Pobjede“: „Turska je počela pristupne pregovore 2005. godine i oni su u slijepoj ulici; pregovori Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije takođe su u zastoju”. Evropska komisija pozvala je Kosovo i Srbiju da se “konstruktivnije angažuju” u dijalogu o normalizaciji odnosa. Pored toga, izrazila je i zabrinutost što Srbija još uvijek nije uvela sankcije Rusiji.

Što se tiče Crne Gore, pohvaljena je usklađenost sa Zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, što je bio slučaj i u dosadašnjim izvještajima. U ostalim oblastima, ocjene su uglavnom negativne. Između ostalog, konstatovano je da nema napretka u reformi pravosuđa, a da je napredak u borbi protiv korupcije ograničen. Podcrtano je i da je politički sistem bio “u blokadi”, do koje su doveli “političari koji su bili spremni da rasplamsaju ustavnu krizu kako bi postigli kratkoročne partijske dobitke”. Naglašeno je da je Vlada (pod vođstvom D. Abazovića) “nastavila da donosi važne odluke i da otpušta i imenuje javne funkcionere” iako je bila u tehničkom mandatu.

Dinamika usklađivanja sa EU tekovinama, zaključuje se, “odvija se sporije nego što je bilo očekivano”.

Može se reći da je vjerovatno svakom ko prati prilike na Zapadnom Balkanu i u Crnoj Gori jasno da su ocjene Evropske komisije u najvećoj mjeri tačne. Izvještaji su, međutim, kao i većina prethodnih, karakteristični ne po stvarima koje tamo pišu, već po stvarima koje nedostaju.

Prije svega, izvještaji svode proces proširenja EU na Zapadni Balkan na tehnički aspekt. U teoriji, napredak države se mjeri po tome koliko brzo „zatvara“ (dostiže EU standarde) pregovaračka poglavlja. Kad je poglavlje zatvoreno, to znači da je država spremna da u toj oblasti bude uključena u EU sistem. Međutim, biti „spreman“ (kad država zatvori sva poglavlja) ne znači biti članica. Prijem novih članica zavisi, prije svega, od političke volje postojećih. Proširenje je, stoga, par ekselans politički proces.

Briselski zvaničnici javno i dalje izražavaju podršku i privrženost procesu proširenja. U praksi, međutim, EU već 10 godina nije primala nove članice. Neke od najvećih članica, u prvom redu Francuska, ne kriju skepticizam prema proširenju. Zvanična Francuska smatra da je prijem novih članica moguć „tek kada se završe unutrašnje reforme u EU“. Reformski procesi u EU obično traju decenijama.

U iscrpnoj analizi političkih prilika u Crnoj Gori koju je za portal „Analitika“ objavio hrvatski istoričar T. Jakovina, autor je citirao neimenovanog EU diplomatu koji je pristupne pregovore zemalja kandidata i EU prokomentarisao na sljedeći način: „oni (kandidati) se prave da vrše reforme, a mi se pravimo da se proširujemo“. Iz ovog se može izvući zaključak da je korijen zastoja u procesu proširenja nedostatak političke volje pojedinih država članica da se ono desi.

Kada su političari na Zapadnom Balkanu svjesni da proširenja nema, ili ga treba previše čekati, onda su manje spremni da vrše reforme. Ovo zato što te reforme mogu da rezultiraju destabilizacijom njihovih političkih pozicija. Ako znaju da ih po uspješnom sprovođenju tih reformi čeka ulazak države koju predvode u EU, rizik se vjerovatno isplati – zato do reformi i dolazi. Ako ulaska u EU nema – rizik se ne isplati.

Demonstriranjem nedostatka političke volje za proširenjem EU na Zapadni Balkan članice prave stratešku grešku. Nije samo stvar u tome da nedostatak evropskih integracija otvara prostor za ruski i kineski uticaj. Radi se o činjenici da je članstvo država regiona u EU jedini način da se Zapadni Balkan dugoročno stabilizuje.

Naime, jedan od ključnih razloga za gotovo sve prethodne nestabilnosti na Zapadnom Balkanu bili su agresivni nacionalizmi. Prije svega srpski, a u manjoj mjeri hrvatski i albanski. Agresivni nacionalizmi koriste i zloupotrebljavaju činjenicu da veliki dio pripadnika srpskog, hrvatskog i albanskog etniciteta živi van matične države. Radi se o Srbima u BiH, Kosovu i Crnoj Gori, Hrvatima u BiH i Crnoj Gori i Albancima na Kosovu, u Makedoniji i u Crnoj Gori.

Srpski nacionalizam, kao što je poznato, koristi tu činjenicu kao opravdanje za agresivne akcije prema susjedima. Parola „Svi Srbi u jednoj državi“ zamijenjena je konceptom „Srpski svet“. Suština, međutim, ostaje ista – faktičko ili formalno prisajedinjenje Srbiji svih teritorija gdje žive etnički Srbi.

Ukoliko bi sve države regiona ušle u EU, nestala bi i osnovna svrha srpskog nacionalizma. Svi Srbi (Hrvati, Albanci…) možda formalno ne bi živjeli u jednoj državi. Ipak, zajedničko tržište i slobodan protok ljudi, roba i kapitala u EU bi učinili da se tako osjećaju.

Pored toga, EU, kao vrijednosna, a ne samo politička i ekonomska zajednica, bila bi odličan okvir za mirno rješavanje svih preostalih regionalnih sporova. Ovo je i ključna prednost evropskih integracija u odnosu na integracije koje su ograničene samo na region (poput projekta „Otvoreni Balkan“). Precizno kodifikovana supranacionalna struktura EU, odlučivanje konsenzusom i ostale članice bile bi garanti da ni u jednom regionalnom sporu ni jedna država Zapadnog Balkana ne bi bila u stanju da zloupotrebama ostvari premoć.

Zastoj u EU integracijama, međutim, čini stabilnu viziju Zapadnog Balkana za sada neostvarivom. EU, ipak, i dalje insistira na „tehničnosti“ procesa integracija, a pojedini lideri poput francuskog predsjednika Makrona i dalje su skeptični. Postavlja se pitanje zašto.

Dio problema je možda nedostatak strateške vizije. Ovu tvrdnju pospješuje ponašanje EU u pregovorima Kosovo – Srbija, preciznije nedostatak ozbiljnijeg diplomatskog pritiska na članice EU koje nijesu priznale Kosovo da to učine. EU pristup pregovorima svodi se (ugrubo rečeno) na sljedeće – brzo formiranje Zajednice srpskih opština u zamjenu za implicitno priznanje Kosova od strane Srbije. Pri tome, eufemizam za implicitno priznanje je „da se Srbija ne protivi članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama“.

Međutim, ako Kosovo čak ni u dalekoj perspektivi ne može da uđe u EU jer postoje članice EU koje ga ne priznaju, ne može da uđe u NATO iz istog razloga, i ne može da uđe u UN jer Rusija može da blokira – postavlja se pitanje šta Kosovo tačno dobija popustljivim stavom u pregovorima.

Tvrdi stav Makrona o proširenju EU, u kombinaciji sa drugim potezima francuskog predsjednika, budi sumnje da se ne radi o nedostatku strateške vizije. Moguće je da se radi o strateškoj viziji za Evropu koja je bitno drugačija od one koju propagiraju drugi zapadni lideri, NATO i EU zvaničnici.

Makron je državnik koji je NATO nazvao „komatoznim“. Odavno je zagovornik „mekog“ pristupa prema Putinovom režimu. Čak i nakon agresije na Ukrajinu, javno je izjavljivao da „Putina ne treba ponižavati“ i da Rusija zaslužuje „bezbjednosne garancije“. Pojavljuju se izvještaji da Francuska značajno smanjuje vojnu pomoć Ukrajini – prema sadašnjoj statistici Francuska je uputila manje vojne pomoći Ukrajini nego Litvanija – iako je Francuska teritorijalno i po broju stanovnika nekoliko desetina puta veća država.

Mimo Ukrajine, Makron je takođe više puta davao izjave štetne po transatlantsko jedinstvo. Prvi je od najvećih zapadnih saveznica javno pozvao na prekid vatre u Pojasu Gaze. U aprilu ove godine posjetio je Kinu. Tom prilikom je izjavio da „je Evropa u velikom riziku da bude umiješana u krize koje se Evrope ne tiču“ (misleći na odnose Kine i SAD). Otvoreno je ustvrdio da „je najgora stvar koju Evropljani mogu da urade vezano za Tajvan da samo prate američku agendu“.

Makron je takođe, zajedno sa pojedinim njemačkim političarima (obično Socijaldemokratama koji su istorijski bili zagovornici „mekog pristupa“ prema Sovjetskom Savezu/Rusiji), ali i liderima poput predsjednika Brazila Da Silve ili samog Putina, zagovornik teze o „multipolarnom svijetu“.

Naime, prema ovom viđenju uspon Rusije, Kine, Indije i Brazila učinio je svijet ponovo multipolarnim. Zato Evropa (konkretno u Makronovoj viziji predvođena Francuskom) treba da ostvari „stratešku autonomiju“. To u praksi znači prestanak oslanjanja samo na SAD kroz transatlantsko savezništvo i uspostavljanje saradnje sa drugim velikim silama.

Problem sa ovom tezom je višestruk. Prvo, faktički je netačna – SAD je i dalje jedina svjetska supersila. Kina se trudi da dostigne taj status, ali je još uvijek daleko – a države poput Rusije, Indije ili Brazila su još dalje.

Drugo, ovakva logika može da posluži kao alibi za meki stav prema Rusiji. Najveću cijenu toga platila bi, naravno, Ukrajina. No, moguće je da cijenu već plaća Zapadni Balkan. Nije isključeno, da je francusko (makar za sada) „ne“ proširenju EU na naš region u stvari ustupak koji se dugoročno pravi Rusiji. Rusija bi, u tom slučaju, imala odriješene ruke da jača svoj uticaj na Balkanu. Za razliku od zvaničnog Brisela, Berlina i Vašingtona, Makronovi potezi navode na pomisao da Pariz sada vidi Zapadni Balkan kao prostor za takmičenje Evrope i Rusije (i Kine), a ne kao dio ujedinjene Evrope.

Ukoliko nastavimo voditi se ovom logikom, nije slučajno što je, od svih država EU, upravo Francuska trenutno najpopustljivija prema destabilizirajućim potezima Vučićevog režima u Srbiji. Francuska sa Srbijom jača i ekonomsku saradnju. A upravo Srbiji, naravno, najviše odgovara „zamrzavanje“ procesa proširenja EU. Takva situacija omogućava Vučiću da, s jedne strane, izbjegava demokratske reforme koje, kao autokrata, po prirodi stvari ne želi da sprovede. S druge strane, zastoj u proširenju, kako je već objašnjeno, stvara upravo onu vrstu regionalne nestabilnosti koja odgovara agresivnom srpskom nacionalizmu za postizanje svojih ciljeva.

Naravno, sve što je pomenuto u prethodnih nekoliko pasusa su mogućnosti, a ne potvrđene činjenice. Međutim, ono što jeste činjenica je da je srednjeročna perspektiva članstva država Zapadnog Balkana u EU u najmanju ruku sumnjiva. U toj situaciji, postavlja se pitanje šta Crna Gora, kao država koja je (još uvijek) najdalje odmakla u pristupnim pregovorima sa EU, a takođe kao država koja je direktno na udaru srpskog i ruskog malignog uticaja, treba da radi. Posebno, zašto treba da se zalažu političke snage koje podržavaju pro – evropsku i pro – evroatlantsku agendu.

Preporuke mogu da idu u tri pravca. Prije svega, što brže uspostavljanje političkog i društvenog konsenzusa za završetak reformi, intenziviranje borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala i ispunjavanje kriterijuma za pristupanje EU. Bez obzira na politiku pojedinih članica, ukoliko Crna Gora postane spremna za članstvo, to joj nikako ne može biti na štetu.

Sa druge strane, vjerovatno je svrsishodno uložiti napore za sveobuhvatno jačanje i produbljivanje savezništva i partnerstva sa zapadnim državama koje nijesu članice EU – u prvom redu SAD i Ujedinjenim Kraljevstvom. Postoji mnogo načina za to – od privlačenja investicija i daljeg kulturno/obrazovnog povezivanja, preko jačanja vojno – odbrambene saradnje (uključujući i buduće nabavke vojne opreme) do intenziviranja saradnje u multilateralnoj diplomatiji (postoji velik broj inicijativa i kandidatura u međunarodnim organizacijama gdje podrška i glas Crne Gore može da bude značajan).

Takođe, uputno je jačati saradnju sa našim regionalnim saveznicama – u prvom redu Hrvatskom i Albanijom. Sa te dvije države se graničimo, vezuje nas Jadransko more kao i članstvo u NATO. Inicijative usmjerene na pospješivanje političke, ekonomske i bezbjednosne saradnje ove tri države već postoje, ali su zamrle. Nije zgoreg pokušati ponovo ih aktivirati – posebno sada kad Albanija više nije gorljivi podržavalac inicijative „Otvoreni Balkan“. Dobrosusjedska politika je ključno spoljno – političko opredjeljenje Crne Gore. Takođe, saradnja Crna Gora – Hrvatska – Albanija može da bude kako ograničavajući faktor za maligni srpski uticaj u samoj Crnoj Gori, tako i protivteža istom u regionu.

Naravno, koliko su ove preporuke kratkoročno ostvarive u situaciji kada je na čelu crnogorskog Parlamenta četnički vojvoda prvostepeno osuđen za terorizam u korist Rusije, veliko je pitanje. Nadati se, međutim, da one mogu da budu orijentir građanskim, pro – evropskim snagama u Crnoj Gori u formulisanju spoljno – političke strategije i djelovanja.