Da li bi, da je živa, Dubravka odbila Njegoševu nagradu

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Vjerovatno su se mnogi, koji su Dubravku Ugrešić upoznali čitajući njena djela, zapitali - da li bi poznata književnica, da nije nedavno napustila ovaj svijet, odbila da primi Njegoševu nagradu u današnjoj Crnoj Gori. Ne zbog Njegoša, jer Dubravka je zasigurno duboko pronikla u bit njegove filozofske misli i otkrila tajne i ljepotu pjesničkog opusa crnogorskog vladike. Ne, ni zbog same nagrade kojoj se, nakon poniženja u posljednjoj deceniji prošlog vijeka (kada su se na spisku laureata našli i Dobrica Ćosić i Matija Bećković), u novom stoljeću vraća stari sjaj. Nego zbog današnje Crne Gore koja više ne liči na onu negdašnju, zbog “oslobodilačkog” talasa koji zapljusnuo ovu državu, zbog  novih “vrijednosti” koje se promovišu, a ni po čemu ne pripadaju Dubravkinom svjetonazoru.  

Jer, posljednja laureatkinja Njegoševe nagrade nije samo hrvatska i evropska književnica impresivne biografije, autorka više od dvadeset djela prevedenih na isto toliko jezika, dobitnica prestižnih domaćih i svjetskih nagrada... Dubravka Ugrešić bila je pripadnica odvažne intelektualne elite, britke kritičke misli, žena od principa koja je prezirala kulturu laži, njegovala nepokolebljiv antifašistički stav, s poštovanjem čuvala nasljeđe partizanske borbe, ratovala s licemjerstvom novih vladajućih oligarhija i Crkve i buntovno nosila etiketu jugonostalgičarke. Nikad se nije predala, ali je zbog  antiratnog stava i lične pobune protiv nacionalističke histerije u Hrvatskoj označena kao "vještica" i zato je sredinom devedesetih napustila svoju zemlju, noseći ni kriva ni dužna "prtljag stida" zbog ratova vođenih u to vrijeme na tlu Jugoslavije

Jedinu hrvatsku nagradu koja joj je mnogo godina kasnije ponuđena, možda i kao znak izvinjenja, s indignacijom je odbila. Na dugom popisu priznanja koja je dobila čini se da joj je najviše značila nagrada "Versetsprijs"  koja joj je uručena 1997. u Amsterdamu, a ustanovljena je u znak sjećanja na holandske umjetnike koji su u vrijeme nacizma dali živote za odbranu ljudskog dostojanstva, svoga i svojih sugrađana. Zbog te dobrodošlice, kako je pisala, odlučila je da nakon dužeg lutanja po svijetu raspakuje kofere i u Holandiji zasnuje svoj drugi dom.

“Kad je 1991. započeo rat u rasklimanoj Jugoslaviji, ja sam kliknula na nevidljivu tipku 'Pružiti otpor'. Bio je to osoban, možda nepromišljen, ali svakako autentičan otpor gluposti i lažima, protest protiv onih brojnih sramnih strategija kojima su budući pljačkaši i ubojice nastojali uvjeriti građane Jugoslavije da je rat nužnost i da drugih opcija osim bratoubilaštva nema”, opisla je Ugrešić svoje iskustvo u jednom intervjuu.

Pisala je i govorila da vojske nekvalifikovanih istoričara rade na brisanju antifašističke prošlosti i ozakonjenju drugačijih povijesnih verzija i da živimo u vrijeme raspada vrijednosti, diskontinuiteta, vječne sadašnjosti, pa prema tome i kulturne amnezije.

“Kulturu srca odavno je istisnula kultura novca. Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene novima. Samo u maloj Hrvatskoj, gdje sam rođena, srušeno je ili devastirano tri tisuće spomenika podignutih u znak sjećanja na jugoslavenski pokret otpora, na partizane”.

Činilo joj se da je odrastala i živjela u jednom vremenu i naglo se obrela u drugome.

“Jedna crkva, jedna religija, jedna ideologija, jedna rasa, jedna klasa, sve to jedno je utočište nepismenih”, govorila je Dubravka Ugrešić, priznajući da ne može razumjeti masovno priklanjanje crkvi, pristajanje na crkvene rituale koji se nimalo ne raziliku od plemenskih.

“Ovdje je crkva svugdje. Na ulazu u svaku bolnicu čeka vas raspelo. Sve u svemu, hrvatski interijeri i eksterijeri izgledaju kao setting za snimanje kakvog trećerazrednog horror filma o vampirima. Poruka koju sveprisutni crkveni oci i njihovi posvuda razbacani rekviziti šalju izražava jedno zastrašujuće nepoštovanje prema ljudima: prema liječnicima, znanosti, učiteljima, profesorima, arhitektima, prema zdravom razumu”, primijetila je Dubravka tokom posjete Hrvatskoj nakon višegodišnjeg odsustva. Smatrala je da se u takvom ambijentu djeci poručuje sljedeće: 'radio ne radio, učio ne učio, bio pametan ili ne, svejedno je, jer sve je ionako u božjim rukama'."

U moru etičkih poruka koje je ostavila zapisana je i rečenica: “Lako je nositi majicu sa Staljinovim likom kad vam od staljinizma ne prijeti opasnost”. Ona je izabrala teži put i u vremenu zla nosila lik hrabre žene, čiji su vrijednosni izbori uvijek bili jasni. 

Zato je dobro što na svečanosti posthumne dodjele Njegoševe nagrade u Vladinom domu nije bilo ni božjih predstavnika, ni vojvode crnogorske Skupštine i njegove svite. Bila bi to uvreda sjenima nedavno preminule književnice i izraz nepoštovanja prema njenom beskompromisnom životnom stavu, njenim esejima, pričama, romanima, suptilnom književnom tkanju, prema njenoj humanističkoj, prosvjetiteljskoj i stvaralačkoj biografiji,  kojom je zavrijedila poštovanje nekadašnje jugoslovenske, evropske i američke čitalačke javnosti.