Samit u San Francisku

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Prošle sedmice u San Francisku upriličen je susret predsjednika SAD Bajdena i predsjednika Kine Ši Đinpinga. Od prethodnog sastanka, prije godinu na Baliju, došlo je do dodatnog zaoštravanja odnosa SAD i Kine. Kako zbog toga, tako i zbog opšte – prihvaćenog stanovišta da će rivalitet Zapada (u prvom redu SAD) i Kine obilježiti međunarodne odnose u narednim decenijama, samit u San Fransisku je praćen sa posebnom pažnjom.

Očekivanja od susreta su, međutim, bila mala. Vjerovatno i namjerno umanjena – ni Ši ni Bajden nijesu željeli spoljno – politički neuspjeh. Posebno Bajden, koji se suočava sa padom popularnosti u SAD i neizvjesnom predsjedničkom trkom (vjerovatno) sa Donaldom Trampom sljedeće godine. Rezultati samita su bili shodno očekivanjima.

Dvije strane su se dogovorile da nastave vojno – vojnu komunikaciju, prekinutu nakon što su početkom ove godine SAD detektovale i oborile kineski špijunski vazdušni balon. Takođe, Ši je dao obećanje da će Kina suzbijati proizvodnju supstanci od kojih se pravi sintetička droga fentanil. Ovaj narkotik je glavni uzročnik porasta broja smrti uslijed predoziranja u SAD posljednjih godina. Kina i SAD su se takođe sporazumjele oko kontrole korišćenja vještačke inteligencije u vojne svrhe i obavezale da će utrostručiti proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

Sa druge strane, SAD je, kao ustupak Kini, olabavila dio trgovinskih sankcija prema kompanijama iz te države. Upriličen je i sastanak Šija sa predstavnicima SAD privatnog sektora – što je izvjesno odstupanje od prakse Vlade SAD da obeshrabruje investiranje u Kinu. Pored toga, sastanak „1 na 1“ sa „liderom slobodnog svijeta“ Šiju i Kini, kao „velikoj sili u usponu“ donosi diplomatski prestiž. Samit ide u prilog slici koju Kina želi da stvori – da zavisno od okolnosti, može biti ravnopravan i partner i rival SAD-u.

Izjave Šija u toku i nakon sastanka su upravo bile pokušaj učvršćivanja takve slike. Ši je SAD nazvao „partnerom i prijateljem“ a relaciju između tih država „najvažnijim bilateralnim odnosom na svijetu“. Međutim, ocijenio je i da je „Planeta Zemlja dovoljno velika za obje države da uspiju“. To se može tumačiti kao poziv za povratak na bipolarizam, „interesne sfere“ i poštovanje/ravnopravno tretiranje „kineskog modela“ – ne samo u međunarodnoj politici, već i vezano za ekonomiju i društveno (autokratsko) uređenje.

Bajdenu je u ovom momentu susret sa Šijem možda najviše bio potreban zbog unutrašnje politike i predstojeće izborne utakmice. S jedne strane, Bajden treba da se biračkom tijelu u SAD predstavi kao sposoban da uopšte učestvuje na samitima (imajući u vidu da je prije 2 dana napunio 81 godinu). Pored toga, znači mu i da se predstavi kao iskusni, prekaljeni praktičar vanjske politike – i protivnika (Trampa) predstavi kao sve suprotno tome.

Bajdenu i njegovoj administraciji su razgovori sa Kinom potrebni i zbog drugog razloga. U vremenu koje obiluje međunarodnim krizama, od kojih su bliskoistočna i ukrajinska naravno najozbiljnije i najsloženije, američki predsjednik želi da izbjegne makar i najmanje zaoštravanje na Indo-Pacifiku.

Međutim, korijen problema u odnosu SAD (i uopšte Zapada, iako pojedine evropske države to još uvijek oklijevaju da shvate) i Kine je isti onaj koji je doveo do totalnog zahlađenja sa Putinovom Rusijom – Komunističkoj partiji Kine je destabilizacija postojećeg svjetskog poretka potrebna da bi ostvarila svoje ciljeve. Glavni cilj je – što duže održavanje na vlasti i što čvršća kontrola nad kineskim društvom.

Autoritarnim režimima je spoljni neprijatelj i haos u međunarodnim odnosima potreban jer im je potreban razlog za autoritarizam. U suprotnom, narod kojim autoritarni režim upravlja postaje sve prijemčiviji na ideje slobode, demokratije, ljudskih prava i slobodnog tržišta, koje (praksa je pokazala) dovode do najboljeg kvaliteta života. Stoga Kina predvođena sadašnjim režimom i SAD (Zapad) ne mogu biti prijatelji.

Opstanak Komunističke partije Kine na vlasti zavisi upravo od produbljivanja rivaliteta sa Zapadom. Sovjetski komunizam i SSSR su preživjeli i intervenciju zapadnih zemalja nakon Prvog svjetskog rata, i Drugi svjetski rat, i hladnoratovske konfrontacije. Međutim, nijesu preživjeli otopljavanje odnosa i otvaranje prema Zapadu. Ši i kineski komunisti, koji su, kao i svi marksizmom inspirisani lideri, vrlo pažljivi proučavaoci istorije, vjerovatno su ovoga svjesni.

Naravno, „taktičke pauze“ i privremena otopljavanja odnosa su mogući. U ovom momentu, privremena stabilizacija odnosa Kini možda i odgovara. Ovo prevashodno zbog problema sa kojima se, uslijed višegodišnjih drakonskih mjera za suzbijanje pandemije Kovida, suočava kineska ekonomija. Na kratak rok, izvjesno poboljšanje odnosa i eventualni dolazak/povratak američkih kompanija na kinesko tržište može da donese koristi Pekingu. Dugoročno, međutim, kineski režim ima mnogo više koristi od konfrontacije, nego od približavanja.

Stoga je kratkotrajna stabilizacija vjerovatno sve čemu aktuelna američka administracija može da se nada. Ono što nije sasvim jasno, međutim, je da li administracija, ili njeni djelovi, još uvijek gaje iluzije da do dugoročnog i suštinskog poboljšanja odnosa sa Kinom može doći. Takve iluzije su opasne – primjer odnosa sa Rusijom i neadekvatnog suprotstavljanja Putinovom režimu u prvih 15 godina njegove vladavine to najbolje pokazuju.

Dugoročno, najbolje čemu Zapad u odnosima sa Kinom može da se nada je nova inkarnacija „Hladnog rata“. Eventualno sa malo boljom startnom pozicijom u odnosu na prethodni – jer Kina ipak nije dostigla stepen supersile i količinu moći koju je imao Sovjetski savez nakon Drugog svjetskog rata. Bojati se, međutim, da je dugotrajni rivalitet neizbježan, a vjerovatno je i najbolje rješenje – alternativa je otvoreni rat. Čvrsti stav ne samo SAD, već i NATO prema Kini je od ključne važnosti da se eventualni rat izbjegne, posebno vezano za Tajvan.

Kina takav rivalitet želi i na njega je spremna. To pokazuje i Šijev komentar da je „Planeta Zemlja dovoljno velika“ za uspjeh obje države – označavajući planetu kao teren za geopolitički rivalitet, jer za Komunističku partiju Kine rivalitet je uspjeh. Jedini adekvatni odgovor na to je beskompromisna vjera i promocija upravo onih vrijednosti: slobode govora, tržišta, medija i religije, demokratije i ljudskih prava, koje su predsjedniku SAD obezbijedile titulu „lidera slobodnog svijeta“ i učinile NATO najmoćnijim savezom u istoriji svijeta.

Tu beskompromisnu vjeru treba da steknu ekstremisti s obje strane političkog spektra u SAD koji dovode u pitanje vrijednosti na kojima je ta zemlja izgrađena. Treba da je steknu i pojedine evropske države koje još uvijek smatraju da Kina (ili Rusija) mogu ponovo biti partneri a da se na odbrambene budžete baš i ne mora trošiti previše, jer tu je SAD da „uskoči kad zagusti“.

A za kraj, mada ne i najmanje važno, valjalo bi da tu vjeru stekne i aktuelni predsjednik naše države Milatović, čijem je nedopustivo snishodljivom ponašanju prema balkanskom autokrati i glavnom kineskom i ruskom partneru u regionu Vučiću nažalost svjedočila čitava Crna Gora.