Fenomen Novak Đoković: Visoki hrast bez korijena

Piše: Darko Šuković

Nije tako često da je najbolji na svijetu istovremeno i najomraženiji. A kad je tako, to nikad nije tek tako, samo od sebe, sticaj okolnosti...  

Naravno, uvijek će biti onih koji će osporavati status na osnovu broja titula i sedmica na vrhu, i tvrditi, s jakim argumentima, da Novak Đoković nije najbolji svih vremena, da je besmisleno porediti ga sa prvim pravim kraljem Bjernom Borgom koji je igrao drvenim reketom, sa sveznajućim u tenisu Pitom Samprasom, sa najvećim ratnikom Rafom Nadalom i najvećim umjetnikom „bijelog sporta“ Rodžerom Federerom. Za ovaj tekst to je nebitno, intriga je u činjenici da bi, da postoji ATP lista najnevoljenijih tenisera, Novak njome vladao duže i ubjedljivije nego onom kojom suvereno i zasluženo caruje na osnovu igara i rezultata.

Ništa se, dakle, u ovom „slučaju“ ne dešava slučajno, nego s razlogom i objašnjivo. Do teniskog vrha Novak je stigao zahvaljujući radu na sebi kao igraču. Spartanski je vježbao i asketski živio da bi dar koji je nekim čudom baš njemu dopao izbrusio do kraja. U status gotovo globalno nevoljene zvijezde zabasao je zapuštajući rad na sebi kao ličnosti, na pravilnom odabiru vrijednosti. Zato se danas više piše o njegovom neprikladnom ponašanju i nacionalističkim ispadima, nego o granicama koje pomjera kao neprikosnoveni teniski vladar planete.

Zašto je Novak Đoković odabrao da sebe i svoj reket stavi na zastavu lokalnih svetosavskih klerošovinista i da postane ikona antivaksera? Da ga slave oni koji ne vjeruju da dobro donosi nauka, nego Ratko Mladić? Da uživa u degutantnoj ulozi osvetnika Kosova, tako što bolesnim mitomanima „grend slemovima“ kompenzira izgubljeno „srce Srbije“, što sportska borilišta koristi da potpiruje srpski nacionalizam i antialbanski šovinizam.

Da li to, zapravo, već traje Novakova kampanja za predsjednika Srbije, koja će biti ozvaničena kad okači reket o klin? Ako jeste, nema ništa sporno u ambiciji jednog uspješnog sportiste da se oproba i u politici. Ali, sporna je, užasno sporna i opasna platforma koju nagovještava svojim sve češćim nacionalističkim ispadima na teniskim terenima. Jer, njen ishod ne bismo morali da čekamo, taj rezultat već znamo, s obzirom na to da smo je gledali live, tokom 90-ih. Njen duhovni otac je baš onaj koji je prvi izgovorio da se „celo srpstvo drži za jedan reket“ i da bi Novak Đoković „mogao da vodi državu“. Da, dobro ga pamtimo, Dobrica Ćosić se zvao i bio je duhovni otac zla koje je iskasapilo SFRJ.

I Mate Parlov bio je veliki šampion. Kada su pokušali da ga politički instrumentalizuju, pitao je: kako ja mogu da budem nacionalista, pa ja sam svjetski prvak? Zato je legendarni Puljanin mogao, bez straha, da skoči „lastu“ iz ringa u publiku. U Beogradu! Znao je da skače među ljude koji ga poštuju i vole. Novaka Đokovića, van srpskog sveta, teško da bi imao ko da uhvati.

Možda prvi reket planete nije morao da baš do grla zagazi u nacionalističko blato? Da na meč Devis kupa istrčava uz za rat pisanu pjesmu Danice Crnogorčević. U stvarnosti, takođe neku vrstu kompenzacionog sadržaja, jer broj onih koji je pjevaju stoprocentno je viši od broja onih koji imaju petlje da te kičeljave stihove pretvore u djela. I u toj gomili „operisanih“ bukadžija opijenih jeftinim patosom, ali dovoljno trijeznih da ne kroče korak dalje od granice Republike Kosovo – on. Svjetski broj 1.

Jadno i neoprostivo, čak i kad bi zanemarili da ta pjesma poziva na brisanje Crne Gore, suverene države i postojbine Novakovih Đokovića. A ne može se zanemariti ta činjenica. Niti treba. Jer je njegovo prihvatanje pjesmuljka Danice Crnogorčević kao vlastite ideološke i političke agende očigledno i suštinsko. Sve ostale manifestacije njegovih emocija prema Crnoj Gori, od ženidbe do redovnih dolazaka na odmor – beznačajne su u odnosu na magistralnu.

Možda, opet možda, nije moralo biti tako? Sjetimo se Novaka Đokovića od prije deceniju, sjetimo se njegove lijepe posjete crnogorskim sportistima tokom OI u Riju, sjetimo se sjajne izjave o Srbima i Hrvatima... Sjetićemo se, međutim, i da je to bio, na žalost relativno kratak, period kad je, barem su mediji tako javljali, postojala ozbiljna distanca između Novaka i njegovog oca Srđana, bahatog skorojevića i prostačkog nacionaliste.

Nije bitno čije su riječi, datiraju baš iz toga perioda „Noleve“ pristojnosti: „Novak Đoković samo treba da pogleda svoj lik u ogledalu i da naglas izgovori svoje ime i prezime – i znaće da je Crnogorac.“ Ubrzo je, međutim, na rasputici, Novak otklizao u srbovanje, umjesto da nastavi cvjetnom stazom ka statusu teniskog božanstva, koja mu se crtala pred očima.

Kako god, Novak Đoković ima obilje argumenata da samoga sebe uvjeri kako se imao rašta i roditi. Deceniju je jedan od navećih sportista svijeta, po mnogima i najveći, zaradio je milijarde, postavio rekorde koji mogu trajati duže od onih Jarmile Kratohvilove, srpskom puku je lijek za sve duševne boli... Ali, iz dana u dan, iz meča u meč, valjda paralelno sa osjećajem da se kraj karijere primiče, raste njegova frustracija što ga svijet ne poštuje onoliko koliko on misli da bi trebalo. Otud sve češći i sve neprijatniji incidenti sa sudijama, publikom, novinarima... Kao da samo divljenje njegovoj igri čini sve gladnijim njegov častohlepni ego? Pa još kad otkrije da ga i oni koji se kunu u njega, čim mu vide leđa, zajedno sa porodicom nazivaju „ciganija“!

Pred kraj karijere Novak Đoković se, utisak je, suočava sa činjenicom da je ekstremno uspješan teniser i nedovoljno cijenjen čovjek. Ali, kao da odbija i da pomisli kako je preskočio lekcije koje će mu u „novom“ životu postajati sve važnije. A, mogao je i njih savladati.

Dok su ga, uoči prošloga Popisa stanovništva, popovi Crkve Srbije vodali kao mečku po Jasenovu polju da ljude koje prvi put vidi ubjeđuje da su Srbi, nije bio ni svjestan da se nalazi na mjestu koje krije tačne odgovore na pitanja koja bi mu pomogla da poentira i van terena. Samo da je, umjesto pristajanja da bude propagandista na zemlji predaka, bio znatiželjan potomak i od nekoga ko poznaje „duh mjesta“ čuo, npr. priču o Muratovom ceru... I još toliko drugih u kojima su akteri njegovi preci. Već tada bi saznao kako se stiče poštovanje. I postao bolji čovjek. A poštovanje bi, nakon pobjede nad sobom, došlo neizbježno i zasluženo, kao što dolaze trofeji nakon trijumfa nad rivalima.

Na istinitim pričama iz vremena kad je pojam Crnogorac značio više od nacionalnog identiteta, kad je bio oznaka za status, viši status, status slobodnog čovjeka koji odozgo gleda na vjekovno roblje, ali još više – status onoga ko živi kodeks. Kao što je Japanac živio Bušido, tako je Crnogorac živio Čojstvo i Junaštvo.

Novak Đoković je kroz sport naučio da u areni junački brani sebe od drugoga. I to je vrlina koja je u Crnoj Gori uvijek poštovana. Ali, kao da se nijesu stekli uslovi da teniski šampion spozna i koncept čojstva. Zato, vjerovatno, dok čita kritike dijela javnosti zbog izlaska na teren u Malagi uz pjesmu koja Rumiju stavlja u neki drugi državni okvir, Novak se iščuđava, pojma nema šta je sporno i đe je „pogrešio“.

Samo mu se nikada neće ka'sti. A, ako jednom poželi da razumije, moraće da potraži bolje učitelje od onih kojima je dosad bio izložen.