Jednogrbi, dvogrbi ili trogrbi Lovćen

Za Antenu M piše: Borislav Jovanović

      Jednogrbi, dvogrbi ili trogrbi Lovćen?               

 Ili:  dozvolimo, konačno, da Njegoševi posmrtni ostaci počivaju tamo đe počivaju. Prekinimo stogodišnji rat o tome. Nije to dostojno njega! Ne dozvolimo da zbog naših nesuvislih dnevnih tipovanja i jurišanja počnemo da ponovo nosamo Njegošev sarkofag sa jednog na drugo mjesto po Lovćenu, ili da ga po četvrti ili peti put snosimo na Cetinje i nosimo natrag. Pa to se ni jednom običnom smrtniku  na ovom svijetu nije desilo a kamoli znamenitoj ličnosti.

Sve se čovjek bruka sa čovjekom. Sve se čovjek bruka sa svojim ogledalima.Grobovima. Sa svojim svetinjama. Sve se čovjek bruka sa Njegošem.Pred oltarom plakaše kanđelo, pred olatarom crkve i plemena.Sve se čovjek bruka sa provincijom u sebi.

                                                             PRAZNIK

Eto, nedavno je obilježen po prvi put praznik posvećen Njegošu. Imajući, međutim, u vidu kako je sve to bilo za Dan Njegoševog lika i djela, počev od sadržaja čestitiki  državnih ii antidržavnih rukovodiolaca, zvanih i nezvanih, koje su ličile na rane psimene sastave, ili zvučale kao novogodišnje ili rođendanske čestitke, do same programske ispraznosti u kojem je carovalo politikatstvo -  Njegoš je bez ultimativno traženog, posvećenom mu praznika bio veći, dostojanstveniji, praznik, od svih kalendarskih markiranja. Praznik Univerzuma. Praznik filozofije, književnosti, kulture, borbe  jednog naroda o kojem je kroz  svoj testament rekao sve, ne pomenuvši, pri tom, svoju želju đe da bude sahranjen, osim što je ona ostala u usmenim tragovima.

Pjesnik, vladar i vladika Crne Gore, kako ga je u aksiološkom i istorijskom smislu najbolje kodifikovao Milovan Đilas u svojoj istoimenoj knjizi praznik je koji se sam po sebi slavi.Praznik koji je svakodnevan u pojedinačnom i kolektivnom sjećanju. U svakodnevnoj komunikaciji. Sublimat Crne Gore ukorijenjen duboko i u njenoj zemlji i sveobimnom nebu. Pa i sam sadašnji memorijalni znak na Lovćenu je praznik veći od svake parole i prigodnog ojkanja.I pretvaranja Njegoša u bilo čije vlasništvo.

No, tamo, đe nova bezlična generacija ovdašnjih političara nema drugog oslonca za pravljenje svoje karijere osim diktature Srpske crkve i njenog pitanja o sve i vsaj a koja o Njegušu zna onoliko koliko zna iz bubalačkog perioda svog školovanja, ne preza ni od jedne teme koju mogu  iznijeti ad coh  na viđelo kako bi tom zloupotrebom pokazali ko su i što su. Kakvi rodoljubi, kakvi znalci, kakvi brižni čuvari otuđenog nacionalnog nasljeđa mada nikad zagledani, makar, u Njegošev passport, odnosno, pasoš kojeg je potpisivao kao gospodar Crne Gore izjašnjavajući se sa nacionalnost crnogorska.

Kako se, eto, Crnogorci prethodnih generacija nijesu SJetili onoga čega su se oni SJetili i kako oni postadoše veliki branitelji pjesnika, vladara i vladike Crne Gore - Petra Petrovića Njegoša. A to što mu 1974. godine tamo neki bezbožnici podigoše jedan od najvelelepnijih spomenika i to ne iz vjerskih niti političkih razloga već iz velike želje da se velikom crnogorskom i univerzalnom  duhu, ne  samo  Crnogorcu, već i Južnom Slovenu i Jugoslovenu,  oduže na na način usklađen sa njegovim grandioznim djelom.To je prosto jedan prorodan epilog ako već Njegoš ne počiva u prvobitnom grobu. No, to je za sadašnjike, zajedno sa velikosrpskim uplivom najveći crnogorski grijeh.

 Socijalistička Crna Gora je u podizanje Mauzoleja na Lovćenu uložila faraonski napori u svakom pogledu. S velikom, prije svega, istorijskom i civilizacijskom motivacijom. Ne da bi se podigao faraonski spomenik već da se nekom ko je nadvisio ovaj svijet ljepotom svog duha i tijela, ko je izdizao  svoj narod, i ne samo svoj, iz svakog ropstva, poistovjetio život sa borbom i etikom. Sa smislom.To je vrhunska simbolika Njegoševih oporuka. Ako je ovo neka vrsta grandomanije, onda ona ima svoje opravdanje. I vrijeme to sve više potvrđuje.Uostalom, ne izgleda li faraonski i Spomenik nezananom junaku na Avali. A faraoni su bili bogovski ljudi, kraljevi. Njegoševa misija Vladike crnogorskoga nije ničim povriđena osim ako se to odnosi na hronologiju objektivnih, istorijskih, okolnosti.

                                                                     TROJSTVO

Tamo je u Mauzoleju i Njegošev sarkofag, i Njegoševa vladarska figura i oreol njegovog državništva, odnosno, vladara Crne Gore. Dakle, njegovo trojstvo pjesničko, vladarsko i vladičansko je tu pod jednim krovom. Sa dugačkim, svetilišnim, pistupnim stepenišnim. Hodočađćem kojim se ide na poklonjenje i jednim i drugim i trećim mnjegoševskim lovćenskim visinama. PodSJećamo da je ideja o izgradnji Mauzoleja potekla, upravo, od onih koji su srušili Njegoševu kapelu, odnosono, Crkvu posvećenu Svetom Petru Cetinjskom. I to, naravno, nije grijeh, a sve ostalo jeste.

 Zato još jednom naglašavamo da tim antimauzolejcima i ostrašćenim privrženicima da se pošto poto obnovi Kapela Krađorđevića, jer su je srušili komunisti, ne pada  napamet da sagledaju onu civilizovanu stranu cijele priče  u kojoj nema primjesa ni crnogorstva ni (anti)srpstva, ni razvladičenja Njegoša, već jedan jedini, tradicionalni, kulturološki cilj – Monumentalno Mmonumentalnom. PodićI na vrhu Lovćena nešto što će biti spomenik  misliocu koji je došao do spoznanija prava i do spoznanija kosmosa i mikrokosmosa na neponovljiv način.I do crnogorske vertikale. Do spoznanstva etike kao najvećeg vrha čovječnosti i ljepote čovjekove misli.

Pri tome se zaboravlja da je Crkvica Svetog Petra Cetinjskog koju je Njegoš sagradio za svoga života iako ranjena od austrograske granate – a u kojoj su se, svakako, po odabiru samog Njegoša, nalazile ikone četiri Crnogorska sveca ( Sveti Vladimir, Sveti Stefan Piperski, Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Petar Cetinjski) – srušena po naredbi  Karađorđevića.I tu je u cijeloj kvazimitologiji, u cijelom skoro stogodišnjem narativu, o sudbini Njegoševog grobnog mjesta i njegovoj autentičnosti, napravljena konstrukciona greška.Populusu se kao i u mnogo čemu lako  nametnuo falsifikat. Isto kao što je, pored ostalog, u redakturi rascrnogorčen Njegošev originalni, crnogorski, jezik u Gorskom vijencu.                   

Njegoševa kapela nije se obnovila zato što to, navodno nije moglo da se uradi. Ispostavilo se da to nije, zapravo,  ideološki dovoljno  svrhovito – a imala je pravu simboliku - Kula, Tvrđava na Lovćenu -  već je sagrađena nova kapela na drugom mjestu i sa drigim izgledom i antinjegoševskim sadržajem. Isuviše transparentno : Lovćensku kapu ne zanjegošiti već je skinuti - i asimilovati, konačno, zajedno sa Crnom Gorom.I skratiti Lovćen za desetak metara čija je prirodna visina izgradnjom Mauzoleja donekle povraćena. 

                                                               EKSKOMUNIKACIJA

Takođe se zanemaruje sveta činjenica da je Crkvica sagrađena na mjestu đe je nekada bila  crkva ili crkvica Svete trojice .O tome svjedoči i Njegoš u Gorskom vijencu opisujući mjesto održavanja Skupštine sviju glavara: Iznijeli su krste s Lovćena na vrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli. Ovaj monumentalni fakat u cijeloj ovoj priči se namjerno previđa. U prvom planu je dominantno bilo rušenje Njegoševog svetorodnog čina i obnova zadužbine posvećena svjetovnom licu iz porodice Karađorđevića. I to nije u svemu ovome skaredno i antikanonsko. Kao što nije bilo antikanonsko i proglašavanje Njegoša za sveca što je takođe, bio čin udaljavanje Njegoša od Njegoša.

Pri tom, imajući u vidu raznorazne kontekste vezane za osporavanje Mauzoleja kao da se zaboravlja da je Njegoš lementirao ne samo nad sudbinom svog, crnogorskog, naroda, već i nad sudbinom srpskog naroda i drugih južnoslovenskih naroda. Pomoz, Bože, jadnijem Srbima…Jadnu našu braću sokolove , Dalamtince i hrabre Hrvate… misleći na ove narode  kao na mučeničko, svezano, roblje.Kod Njegoša su iz Beograda dolazili, uglavnom, srpski agenti, ođeveni u raznorazna ruha, zarad posrbljavanja Crnogoraca, ali je dolazila i najznamenitija torjka Ilirskog, odnosno, Slovenskog pokreta, viđevši u njemu veliki oslonac za njihove panslovenske, oslobodilačke, ideje koje je svim bićem podržavao. Na Cetinje stranci dolazili da vide tu  iskru slobode.

Od svih ekskomunikacija najgora, ili najstrašnija, je ekskomunikacija istorijskih i civilizacijaskih tokova. Eksakomunikacija argumenata i elementarne etike i logike. Ekskomunikacija vremena i prostora. Stavljanje svega pod fokus kanđela. Vraćanje u srednjevjekovne svjetonazore zarad viših i još većih velikodržavnih interesa.

No  vratimo se i naslovu i podnaslovu ovog teksta.Njihovom pojašnjenju.Da, zapravo, u kontekstu svega rečenog napravimo rezime okošta se ođe okupismo.Imajući u vidu sve dosadašnje varijante oko uklanjanja i vraćanja onog što je bilo Njegoševo grobno mjesto na Lovćenu viđećemo  dokle ljudsko dopire neznanje.Ili nešto gore od toga. Na početku je bilo najviše odlučnosti za rušenje Muazoleja. Sada se, ipak, od toga odustaje ali pod uslovom da se obnovi kapela na Lovćenu iz 1925. Dakle, još jedna građevina na Lovćenu u koju bi, podrazumijeva se bio izmješten sarkofag iz Mauzoleja. Analogno ovim revizijama postojećeg postavlja se pitanje zašto ne bi umjesto kapele iz 1925. koja nije bila posvećena Njegošu, ne bi obnovila kapela, odnosno, crkvica Svetog Petra Cetinjskog koju je sagradio Njegoš 1845.godine. I takvi zahtjevi se, s pravom, mogu čuti. Vratiti se originalu a ne falsifikatu.

Tako bi u ovakvim projekcijama na Lovćenu u svim ovim ostrašćenjima trebalo da se nađu tri spomenička objekta sa jednim sarkofagom. Dobili bismo od Lovćena što drugo nego dvogrbu ili trogrbu građevinsku topografiju. Rugobu na sred Crne Gore. Umjesto Lovćenske kape, koja je sa svim što je na njoj rađeno, ipak, sačuvala svoj prirodni vrh, svoju jedinu “grubu”,  trogrbo čudovište. Umjesto opjevanog  nagrđeni, kičeizirani  dvogrbi ili trogrbi Lovćen. Vikenda – naselje.

Ni Crna Gora više ne bi bila što je bila, ako već to i nije!