Bojkot Popisa je nužnost! Za političku detoksikaciju Crne Gore nije dovoljno trideset tri dana

Piše: Darko Šuković

Aleksandar Vučić i njegova mašinerija, u kojoj su Crkva i BIA elitne jedinice a prosrpske stranke i mediji pješadija i posluga, već tri godine priprema i uteže sistem da pokrade Popis stanovništva u Crnoj Gori. Predsjednik Srbije jasno i otvoreno, manirom čovjeka koji ZNA da sve drži u svojim rukama, najavljuje Popis u Crnoj Gori kao jedan od prioritetnih interesa države Srbije. Laponcima, razumljivo, to ne može stići do mozga, a Crnogorcima jutros treba postaviti samo jedno pitanje: zašto bi Aleksandar Vučić bacio tri godine priprema, rada i novca, i dozvolio da se operacija koju potpuno kontroliše završi rezultatom drugačijim od onoga koji je on nacrtao?     

Nema, naravno, logike da to uradi, neće se desiti ni čudo, ni iznenađenje. Projektovani rezultati Popisa fundamentalni su za realizaciju velikih, ozbiljno planiranih ciljeva Beograda (i Moskve). Prevelikih da bi se išta prepustilo slučaju. Zato treba hiljaditi put ponoviti: problem sa Popisom nije u tome kako će se ljudska populacija koja trenutno nastanjuje Crnu Goru izjasniti nacionalno, vjerski i kojim jezikom zbori. Problem je što to izjašnjavanje neće biti slobodno, a još veći, zapravo najveći problem, takoreći majka svih problema je što konačan rezultat nećemo dobiti nakon prebrojavanja, nego što je rezultat u tri kategorije o kojima se radi - već određen! U Beogradu! Tačka!

Spremnost da izađe u susret zahtjevima opozicionih stranaka, nacionalnih savjeta i NVO, koju je pokazao premijer Milojko Spajić vrijedna je ne samo konstatovanja, nego i uvažavanja. Konačno, Spajić nije samo izgledao dobronamjerno, u poređenju sa fakinskim ponašanjem Dritana Abazovića, nego je prihvatanjem zahtjeva pomenutih subjekata omogućio objektivno bolju kontrolu procesa, za razliku od prethodnika koji je htio silom na sramotu da ispuni i posljednji zadatak dobijen iz Beograda, prije nego mu iscuri tehnički mandat premijera. Konačno, i sinoć na presu Spajić je djelovao kao čovjek koji želi rješenje.

Pa ipak, lako je razumjeti sumnje u iskrenost i stvarne namjere aktuelnog predsjednika Vlade, pogotovo nakon ulaska PES u političko partnerstvo sa Demokratskim frontom prerušenim u ZBCG. No, racionalna sumnja i oprez ne smiju preći u potpuno odbijanje mogućnosti da Spajić (i barem dio Vlade) uistinu želi kompromis i efikasnu kontrolu Popisa. Tim prije što je taj kompromis njegov, očigledan i veliki, politički interes.

Suština je u tome da premijer ne može da obezbijedi pošten Popis u Crnoj Gori!!! Spajić može da obeća, može i da garantuje, može da to uradi iskreno i u najboljoj namjeri, ali on to ne može da sprovede u djelo.

S jedne strane, njegova vlada tek je formirana, institucije izvršne vlasti su karte koje on formalno drži u rukama a nijedna još nije stvarno njegova. Prebrzo je uletio u bitku u kojoj mu je, po svoj prilici, potrebnija puška sa retrovizorom, nego sa snajperom; u kojoj, dok pregovara sa protivničkom stranom, rizikuje da pogine od prijateljske vatre.

Opet, da je i drugačije, da je Milojko Spajić odavno i čvrsto u sedlu, da ima neuporedivo homogeniju i vladu i parlamentarnu većinu koja je podržava, zar bi mogao spriječiti armiju popova da se ne ponašaju kao začarani nacionalni radnici, naćerati ih da služe hrišćanskoj vjeri i Bogu, a ne militantnom, nacionalističkom svetosavlju i Vučiću? Pa i u doba vlasti predvođene DPS nijesu se bavili promocijom ljubavi, oprosta i ostalih hrišćanskih vrlina, nego besprizorno agresivno, kletvama i srebrenjacima utjerivali srpstvo. I tada im je moglo biti.

Postoji li, na koncu, način da se ponište efekti višegodišnjih sistemskih poteza države Srbije, poput besplatnog školovanja za sve koji se nacionalno izjasne kao Srbi, promovisanog i nedavno, tokom mizernog hodočašća „predstavnika“ studenata iz Crne Gore po Beogradu. Da se počiste i neutrališu sve propagandne splačine koje su izlivane na građane Crne Gore kroz beogradske i kupljene podgoričke televizije, portale, radio stanice... Za kojima nije mnogo zaostajala RTCG, a o nekim lokalnim „javnim servisima“ da ne govorimo.

I sad, naprekočas, potpisom Sporazuma sve će to odjednom ispariti iz sluđenih i prepariranih mozgova građana Crne Gore, ostaće samo da se sretnu njihova nenatrunjena slobodna volja i nepopunjen popisni listić. Biće da sve više liči na ubjeđivanje tovljenika da na posljednji put, a nekako se i to vremenski podudarilo, pođu dobrovoljno, kako bi gazda mogao da im oprosti što ih je tukao.

Dio te kampanje je i cinični, konstantni narativ o „prvom slobodnom popisu u Crnoj Gori“. Postalo je uistinu bljutavo gledati kako tu floskuletinu, pa još s visine moralno superiornih, u svakoj prilici plasiraju ovdašnje sluge Beograda. I oni sigurni koliko i njihov nalogodavac da je sve pod kontrolom i da je uspjeh operacije neizbježan.

Da bi neko bio ponosan što služi drugoj državi i razvaljuje onu u kojoj je rođen, biće da prethodno dosta toga u glavi mora da presloži, racionalizuje i konfabulira. Valjda se tako stiže do spremnosti da se naglas izgovaraju budalaštine tipa: komunisti (po definiciji internacionalisti koji preziru nacionalizam, tako da su to bili ubjedljivo najvjerodostojniji podaci o identitetskom osjećaju) su naređivali građanima da se izjašnjavaju kao Crnogorci u socijalizmu; još gore je bilo na popisu '91. (kad je, inače, Crna Gora bila ponešenija za Miloševićem i AB revolucijom nego Srbija, a vlast držao DPS u kojem se otklon od „vožda“ nije ni nazirao); a najgore 2003. (kad je Beograd bitno participirao u svođenju rezultata, a broj Srba porastao tri i po puta) i 2011. (kad niko sa crnogorske strane nije izgovorio riječ u kampanji, a po Crnoj Gori se nijesu razmetali emisari iz Srbije, sa Nolem kao glavnom zvijezdom, bilbordi sa pozivom da se građani „pišu“ kao Srbi zaklonili su bili horizont, a popovi su već tada pokazali da u ovoj državi mogu sve što hoće).     

Ako se onim subjektima koji su se borili i izborili za odgađanje početka Popisa može nešto ozbiljno zamjeriti, onda je to upravo mirenje sa ovim „minulim radom“, jer je to dramatičan i neotklonjiv feler, nešto poput magle zbog koje se utakmica otkazuje. Nijedan od zahtjeva koji su isporučeni Spajiću ne ispravlja ovu devijaciju. Jednostavno, za političku detoksikaciju Crne Gore nije dovoljno ni trideset, ni trideset tri dana. Potrebno je minimum pola godine, uz svaki dan iskorišćen za očišćenje mentalnog zdravlja nacije od sumanute propagande kojoj su bili izloženi. Tek nakon toga bi se, možda, moglo govoriti o „depolitizovanom“ Popisu stanovništva.

Sve prije i bez toga ne predstavlja ni minimum uslova za regularan Popis i bojkot je jedini način da se izbjegne Vučićeva klopka. Dio te klopke, kratka ali važna digresija, je i insistiranje na bojkotu kao „zahtjevu DPS“. Sasvim namjerno se to radi, s ciljem da se bojkotu ne priključe nacionalni Crnogorci koji ne vole tu stranku. Izbjegavanje da se pomenu i druge partije, savjeti manje brojnih naroda i dio NVO samo pokazuje koliko je dobro organizovana, spremna da promišlja svaki detalj, marketinški potkovana i medijski moćna mašinerija upregnuta da i ovaj posao završi uspješno, kao i sve u prethodne tri i po godine.

Subjekte koji su prethodnih sedmica uspjeli da spriječe Popis pod Dritanom i da se izbore za ozbiljno poboljšanje kontrole njegovoga sprovođenja, pa još i da pokažu Andriji Mandiću i njegovoj ZBCG da, još uvijek, nije apsolutni gospodar političkog života Crne Gore, tek čeka najteži zadatak. Ako do ponedjeljka Spajić ispuni svaki detalj zahtjeva koje su mu postavili i time ih dovede u problem kako da objasne eventualni zahtjev za novo odgađanje, moraće da prelome – bojkot ili Popis?

Na umu bi morali da imaju sljedeće: raspoloženje za bojkot Popisa prije 1. novembra bilo je snažno i široko, a pregovori, zahtjevi, potpisivanje Sporazuma, usvajanje izmjena Zakona o popisu... stvorili su određenu konfuziju kod građana koji razumiju šta je u igri i kakvu igru Vučić igra. Kao što je to prekjuče u DRV kazao Milivoj Bešlin – parcijalni bojkot bio bi katastrofa, bukvalno rizik od nacionalne i državne tragedije.

Šta je rješenje? Samo se nameće jednostavnom računicom.

Ako izostane poziv na bojkot, barem 5-10% Crnogoraca individualno će odbiti da se popišu, što Popis neće učiniti neregularnim, ali će dramatično smanjiti broj nacionalnih Crnogoraca u ukupnom stanovništvu.

Uz poziv na bojkot, najmanje 20% građana neće učestvovati u Popisu i rezultati neće imati upotrebnu vrijednost. Čak ni za petparačke političke tirade, a kamo li za najavljene promjene Ustava.

Nepodijeljen je utisak da je raspoloženje za bojkot značajno šire od puke spremnosti da se odazove na poziv partije. Ako postoji strah da bi „naši partneri“ sa Zapada mogli zamjeriti zbog bojkota, treba se sjetiti da su baš sve Vučićeve akcije u Crnoj Gori prošle glatko i zbog osluškivanja stava Brisela i Vašingtona. Ovoga puta bi, čini se, politički pametnije bilo uvažiti raspoloženje građana koji su odbili da se pomire sa asimilacijom i srpskim svetom.

Ako se takva odluka donese, onda je treba kristalno jasno i najjače moguće „iskomunicirati“ sa građanima. Jer, vremena je malo, a konfuzije dosta.