Crna Gora - gdje smo pogriješili i kako dalje

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Imamo Popis! Ajdemo otvoreno, pa kud puklo da puklo: još jedna je bitka izgubljena po principu prihvatanja časnog poraza, zbog nespremnosti da se mali, partikularni interesi i strahovi podrede cilju, i ovoga puta nedovoljno jasno formulisanom, a ni iskreno prihvaćenom od političkih aktera koji bi trebali biti zid odbrane naših nacionalnih i državnih temelja. I ta činjenica je veća šteta nego popisni rezultati koji mogu dramatično promijeniti društvenu sliku naše države. Danas je Crna Gora, i bez popisnog inžinjeringa, ponovo sto kopalja dalje od sebe same. Zbunjena, raspolućena i bez podrške, još nekako odolijeva na geostrateškoj vjetrometini, izložena pogubnim raskolima nacionalnog bića.

A koliko juče je izgledalo drugačije. Gdje smo pogriješili i kako dalje. Možemo li prevazići istorijsku zlehudost koja već generacijama u Crnoj Gori nameće pravilo da je Srbija nezaobilazan, ako ne i ključan faktor u našim unutrašnjim društvenim previranjima. Bilo da je riječ o pojedinačnim ambicijama ili partijskim strategijama, liderstvo će se steći ili izbjeći uz nesumnjivu asistenciju političkih kuhinja iz neposrednog susjedstva .

Naravno, istorijska je činjenica da se po osvajanju vlasti, prije ili kasnije učini otklon od ponižavajućeg pritiska Srbije, jer je nemoguće voditi državu i biti lojalan konceptu koji je gasi. I nesporno se otima racionalnoj misli. To bi trebalo da  bude ohrabrujući momenat, ali nije. Ovakvim se raspletom uvijek otvara brisani prostor za razne modele destrukcije - struka bi rekla, aktivne mjere, meku moć, agente uticaja, proksije, što je ljepše ime za žbire i špijune, instruirane da se jave kao spasitelji savjesti privrženika političkih subjekata čiji su lideri, vođeni navodnim koristoljubljem, moralno poklekli i izdali Srpstvo. Sasvim je jasno da su sljedbenici ovih ,,posrnulih“ političkih subjekata i pojedinaca uvijek sporiji i nijesu u stanju da odmah shvate i prihvate ovakve lupinge političkih elita koje slijede, pa ostaju vječita meta i uvijek raspoloživa ciljna grupa novim političkim akterima koje, u skladu sa svojim regionalnim interesima, formira Srbija za neku buduću rušilačku kampanju prema Crnoj Gori, ne dozvoljavajući ni u elementarnosti da ona zaživi kao stabilno društvo, oslobođeno pogubnog tereta velikosrpstva. I tako u krug vječitog preispitivanja opstojnosti države Crne Gore.

Postavlja se logično pitanje kakva unutrašnja greška ili moćna strategija podupire ovo stalno i tragično obnavljanje podozrenja prema sopstvenoj državi i naciji, koja je teško shvatljiva, a kako vrijeme prolazi i sve teže rješiva društvena anomalija. Očito još uvijek nijesmo dovoljno svjesni koliko je složen taj zli koncept destrukcije, kao ni neophodnosti da na sveobuhvatan način objasnimo istorijsku problematiku naših unutrašnjih odnosa, koje koristi Srbija, kreirajući rušilačku spregu klerikalnih, ideoloških, nacionalnih i inih istorijskih dihotomija, koje razaraju crnogorsko nacionalno biće, a bez sumnje su pogubne za opstanak države Crne Gore, jer bez crnogorske nacije njeno postojanje objektivno gubi smisao.  

Za početak želim da naglasim da je crnogorska nacija, kao konstrukt formiran samo na političko - ideološkim različitostima, vječito otvorena rana u koju bez zazora sipa so kome god padne na pamet, u potrazi za antidržavnim poentiranjem o našem navodnom nacionalnom skorojevićluku. Zanemariti vjekove društvenog razvoja, baziranog na širokom spektru osobenosti, koje nam sa jasnom, već naglašenom tendencijom, otima srpska istoriografija, kultura i lingvistika, a mantrično se nacionalno ogrtati ideološkim šinjelima drugog svjetskog rata, samo je ubitačni šlagvort protivnicima crnogorske nacije i države Crne Gore, koji je žele predstaviti, ne kao naš viševjekovni razvojni put, već kao antisrpsku ujdurmu komunizma, a da su država Crna Gora, nacionalni Crnogorci i njihova državotvornost samo nastavak te politike protiv koje su se borili njihovi đedovi, očevi i plemenici.

Takođe, poistovjećivati srpski identitet u Crnoj Gori sa četništvom jednako je opasno kao i crnogorski sa komunizmom, pa i antifašizmom NOBa. Radi se samo o segmentu velikosrpskog propagandnog arsenala prema kome veliki dio pravoslavnih građana Crne Gore nosi izražen sentiment izrastao iz, za naš mentalitet teško prihvatljivog osjećaja poraženosti, neravnopravnosti, pa i progona, sa tragičnim posledicama ideoloških zločina, čime velikosrpski propagandisti efikasno manipulišu.

Neoprezno i politički površno korišćenje uvredljivih kolokvijalnosti, kojima se želi odrediti ideološki karakter lidera, subjekata i njihovih sljedbenika je ozbiljna nemoć da se jasno determiniše i objektivno građanima približi nivo privrženosti državnim interesima Crne Gore - jednih, ali i stepen anticrnogorske malignosti i zavisnosti od politike velikosrpstva - drugih. Neizostavno je reći da se na taj način konstantno povampiruju često iracionalni istorijski atavizmi od kojih dugoročno imaju interesa samo zagovornici nestanka države Crne Gore, jer je žele predstaviti kao nezrelo društvo u kojem još uvijek vode rat partizani i četnici, simplifikujući do karikaturalnosti našu naciju, državu i društvenu zbilju, kao i sposobnost da se njome bavimo.

Neophodno je prihvatiti da nije dovoljno razjašnjeno koliko je to djelotvoran prostor za pogubne spoljašnje destrukcije koje od Crne Gore stvaraju državu, podložnu da u geostrateškim burama i potkusurivanjima moćnih, ponovo i lako bude iskorišćena kao najmanja šteta, jer respektabilan dio njenih građana prihvata da se crnogorska državnost pretopi u neki veći državni format i to doživljava kao istorijski kontinuitet, kojemu treba težiti - čak u tome prepoznavati nacionalni interes.

Postreferendumska Crna Gora i dalje proživljava nametnutu tektoniku kojom se konstantno dovodi u pitanje plemenita neophodnost da krenemo putem građanske kohezije i na taj način se međunarodnoj zajednici predstavimo kao stabilno društvo, spremno za sve vidove integracija i saradnje, a ne kao taoci brojnih raskola koji najviše koriste destabilizujućim ciljevima srpsko- ruske osovine koja strpljivo kreira prostor za stvaranje novog žarišta, sa ciljem da dodatno preispituje NATO konzistenciju.

Nema vječnog mira – ako danas imamo državu, ne znači da ćemo je imati i sjutra! Naivno je vjerovati u trajnost teritorijalnih razgraničenje našeg regiona. Ništa nije zauvijek! Tome nas uči istorija i elementarno znanje da, koje god vrijeme opredijelili, postoji realna vjerovatnoća da će se neki novi geostrateški dizbalans umiješati u teritorijalni integritet današnjih država Zapadnog Balkana.

Kako u očekivanju takvih okolnosti nacionalno neosviješteni i raskomadani, svjesni opterećujućeg broja sljedbenika upokojenja sopstvene države i nacije, biti spokojni pred činjenicom da građanski rasčerečena Crna Gora u nekoj novoj međunarodnoj buri neće ponovo biti regionalni bakšiš, zato što su političko- nacionalni ideolozi, potpomognuti iz komšiluka, slijepo zatvoreni u najčešće improvizatorsku, a uvijek sebičnu i kratkovidu pragmatiku, nespremni da državnički dalekovido učestvuju u izgradnji svoje kuće, u koju treba vjerovati, čuvati je. Da sve bude tragičnije, za takve naume imaju značajnu podršku dijela građana Crne Gore, duboko ušančenih u svoje arhaične busije, osmišljene od političkih i dominantno klerikalnih elita, koje su se ne tako davno nazivale strani remetilački faktor.

Ako nijesmo pristalice političkih evnuha koji sebe nazivaju izvansituašima, moramo se zapitati gdje su korijeni ove pogubne nacionalne dihotomije, koja je bila i biće, najozbiljniji atak na imuni sistem države Crne Gore. Jesmo li dovoljno razjasnili teško nasleđe istorijskih ambivalentnosti koje nas sputava da krenemo dalje? Ima ih i previše, ali evo samo nekih...

Jedino ko ne razabira politiku neće shvatiti da, još iz vremena takozvane pohare Kuča, u ovoj sredini opstaje na plemenskim osnovama zasnovana, prilična rezerva prema državotvornoj politici dinastije Petrović, a po analogiji, i prema crnogorskoj državnosti uopšte. Da li bi to bilo tako da smo u nekom vremenu, makar i gestom, ako se nije moglo ili umjelo više, razdvojili one plemenske prvake zbog čije je turkofilske politike i sinekura sprovedena pohara Kuča, od nesrećnog naroda koji je plemenskom inercijom prihvatio otpor vlasti i zajedničku pogibiju kao jedino moralan čin i do danas, koliko god to ličilo na simplifikovanje istorije, usmjerio odnos brojnih potomaka prema vlastitoj državi. Pominjem ga kao aktuelan jer nas je, ne tako davna, obnova spomenika vojvodi Mirku opomenula da je taj osjećaj i dalje živ.

U sličan kontekst možemo postaviti i porodice čiji su članovi iz različitih pobuda svoj tragičan kraj doživjeli na stratištima ka Zidanom mostu, u značajnom dijelu ne pripadajući zločinačkom konceptu politike Pavla Đurišića i Draže Mihailovića.

Istorijska je činjenica da je zajedno sa njemačkim snagama sa Balkana, ka sjevero-istoku odstupalo, po nikad precizno utvrđenim podacima, više hiljada Crnogoraca, u vojnu formaciju svrstanih i naoružanih pripadnika četničkih jedinica pod vođstvom zloglasnog Pavla Đurišića, ali i veliki zbjeg žena, djece, staraca...

Fokus je prvenstveno na ratnom propagandom i jednih i drugih izmanipulisanom, zbunjenom i prestravljenom narodu, često i cijelim porodicama, koje u ratu nijesu pripadale partizanskom pokretu ili neopredijeljenim ljudima, koji su iz nekih drugih, samo njima znanih razloga, ostali pasivni, pa podlegli psihozi o navodnoj partizanskoj odmazdi koja će uslijediti nad svima koji nijesu bili učesnici NOBa i komunisti, što ih je podstaklo na ovaj put bez povratka, a da ni oni, niti članovi njihovih porodica nijesu aktivno pripadali četničkom pokretu. Takvih je u ovom tragičnom zbjegu bilo mnogo i do danas su bez obilježja njihovi zemni ostaci, rasijani po masovnim grobnicama uglavnom Slovenije. Riječ je o crnogorskim građanjima čiji potomci, uprkos proteklim godinama, i danas sa emocijama gledaju na ta dešavanja. Očigledan je otpor koji nezanemarljiv dio građana Crne Gore, čiji su preci stradali u ovim tragičnim vremenima, ima prema politici koja sa istorijskim i civilizacijskim razlogom baštini vrijednosti koje je, posredno ili neposredno, iznjedrio NOB, prvenstveno sa državnom samostalnošću.

Mogli bismo govoriti i o onima koji su uz pogrdne pjesme ispraćali kralja Nikolu u egzil, manje ili više svjesni da ispraćaju i crnogorsku državnost, ali i u krvi okupanoj Božićnoj pobuni, antejskom stradanju Zvicera, Ljuba Čupića i Joke Baletić, masakriranom selu Šahovići, lijevim greškama, kolašinskiom zatvoru, pokolju podgoričkih ilegalaca, pa jezivo glasnom ćutanju zatočenika Golog otoka... I nikad kraja našim tragedijama koje moramo doživljavati srcem, ali ne manje i razumom, duboko svjesni teškog istorijskog tereta koji nosimo kao država i društvo

Biću slobodan reći da ratne nesreće, kao i ideološka lutanja predaka, u velikoj mjeri opredjeljuju političko, ali i nacionalno određenje naših građana , što koriste današnji politički i nacionalno-klerikalni subjekti, najčešće sukobljeni sa državnim interesima Crne Gore, da populistički manipulišu osjećanjima potomaka stradalih. Fundamentalno je važno - humano i civilizacijski - praviti razliku između zločinca i nesrećnog , ratom sluđenog puka i na taj način pokazati da Crna Gora pripada svima. Da u njoj nema povlašćenih nacija, a da zločinci ne pripadaju nikome, osim svom mračnom vilajetu, pa s njima, gdje god da su naši preci, u beskonačnom nizu crnogorskog vojevanja, ostavili kosti, niko ne treba da se identifikuje, pa ni potomci onih koji su bez krivice stradali u tim besudnim vremenima.

Svjestan težine koju ima ova teza, ali i uvjeren da u nama postoji snage da je pravilno shvatimo, ističem da je teško razdvojiti one koji su istražili porodicu Zvicer, selo Šahovići, aktere lijevih grešaka, krvničke falange Pavla Đurišiča, egzekutore sa Zidanog mosta... Svi su ruke okrvavili nevinom krvlju i tu politička pragmatika treba da zaćuti, ili ćemo ostati vječiti zatočenici naših istorijskih grešaka, koje se do današnjeg dana zloupotrebljavaju, tražeći opravdanje u razornoj maksimi da cilj opravdava sredstvo. Crna Gora ne može opstati tako što će žmuriti na zločine, ko god bili akteri i kome god ideološki pripadali.

Nije tema rehabilitacija ili istorijska revizija ovih i svih drugih tragedija našeg naroda. Tema je besomučno manipulisanje našim stradanjima od strane neprijatelja države Crne Gore.

Crnogorci danas ne moraju da ginu po plemenskoj i bratstveničkoj inerciji, ali ih i dalje teško ko može ubijediti da prihvate ideje prepoznate kao nastavak politika koje su dovele do stradanja ili kakvog progona njihovih predaka, u kome god vremenu to bilo. Burna crnogorska istorija i nedostatak kapaciteta svih profila uzrokovao je da ove tragedije budu više pamćene kao plemenske i porodične zavjetne priče, nego kroz sadržajnu i objektivnu istorijsku analizu, temeljno objašnjenu u školama pomoću obrazovnih programa, naučnih, a ne pseudo-istorijskih i navijačkih sadržaja, čemu smo mentalitetski skloni, posebno pred kakve izbore.

Nema bezgrešnih politika. Uvijek običan čovjek iznese najveće nedaće u smućenom prostoru od ideje do njene realizacije, a državi ostaju repovi o koje se kasnije spotiče. Političarima kratkoročnih ciljeva je na srcu izreka da je nemoguće svima namijesiti kolača, a onima koji državnički misle, uvijek je bliža teza, koliko god se činila rizičnom, da je pobjednička politika trajna onoliko koliko uspije da kod poraženih odagna osjećaj inferiornosti. Koliko god to često bila i samo percepcija, dobro bi bilo pomoći da istorijske rane lakše zarastaju i to smatram jedinim putem opstanka države Crne Gore. Do tada će se u crnogorskom nacionalnom biću nalaziti širom otvorena vrata svim po državu Crnu Goru opasnim iskušenjima, sa nesagledivim spektrom strateških alata za borbu protiv njenog opstanka.

Za nas, kojima je Crna Gora na srcu, najplemenitiji cilj bi morao biti oličen u idealu da svima bude komotno u državnim granicama Crne Gore, koliko god to mnogima ličilo na političku utopiju. Jedno je sigurno: Crnu Goru nećemo učiniti, ni efikasnom, niti trajnom, karikaturalnim miksom prizemnog, a neiskrenog parolaštva o podjelama i pobjedama; opskurnim religioznim fanatizmom; mrtvačkim glavama i pionirskim maramama, sačuvanim iz vremena sletova. Sasvim sigurno ni nemuštom i plahom politikom aktuelne Vlade, dok Vučićeve marionete u našoj Skupštini, predvođene predsjedavajućim i slučajni predsjednik Crne Gore sjede za vratom premijeru Milojku Spajiću, čekajući na nož svaki njegov eventualni gest državnog i ličnog samopoštovanja. Takva izduvana i potrošena politika u dinamičnim vremenima koje živimo prva doživi sudbinu novogodišnjeg balona u februaru, jer neumitno, od prividne umjerenosti pređe u ziheraštvo.

Tada postaje politički privjesak, koji ne rješava ništa, već samo služi da obezbijedi svom najužem rukovodstvu sinekure, dok smo mi, koji se politički opredjeljujemo, spremni da ugasimo najvrijednije zbog kakvog davnog porodičnog ili plemenskog sentimenta. Nije teško shvatiti da ovakav odnos jedino odgovara neprijateljima Crne Gore, koji zbog ostvarenja istorijski dokazanog i uvijek aktuelnog velikosrpskog cilja, samo mijenjaju formate borbe protiv nacija i država, po njihovim kriterijumima, vještački odvojenim od srpkog nacionalnog bića. Kada sebi postavimo pitanje kako dalje, prvo pokušajmo da shvatimo zašto im u Crnoj Gori ponovo dobro ide. Ako nijesmo spremni da odlučno i hrabro gradimo dugoročno stabilan državotvorni koncept, tako što ćemo otvoreno i bez ideoloških busija prevazilaziti istorijske traume, sigurno će im vrlo brzo ići još bolje, do konačnog cilja. Njihovog, naravno!