Ukrajina, BiH i Crna Gora u predizbornoj kampanji Srbije: Poraz Zelenskog, Dodikova srpska nacionalna država i popis u Crnoj Gori – za Vučića!

U beogradskim tabloidima koji su bliski Vučićevom režimu, kao i (drugim) proruskim i ruskim medijima u Srbiji u jeku izborne kampanje s jedna strane primjetna je nezainteresiranost za dešavanja na Bliskom istoku – nakon što su zamrli aplauzi Putinu zbog akcije Hamasa kojom je duboko ponižen Izrael s obzirom na to koliko ulažu u odbranu i obavještajni sektor (očito im je s vrha sugerirano da usklade svoje pisanje s “neutralnom“ politikom Kremlja prema Gazi i Izraelu) – dok se s druge strane s velikom pozornošću prate dešavanja u Ukrajini, odnosno “uspjesi“ Rusije, tačnije (mudre) politike Vladimira Putina.

Piše: Dženana Karup Druško
 
Nema sumnje da je rasplet sukoba u Ukrajini i te kako bitan Srbiji i Vučiću, a kao dio podrške “predsjedniku i naprednjacima“, treba posmatrati i izjave Milorada Dodika o stvaranju srpske nacionalne države na Balkanu, tačnije na prostoru BiH, Srbije i Crne Gore uz pomoć Srpske pravoslavne crkve.

U sve se savršeno uklapa i popis koji je počeo u Crnoj Gori a koji se, zahvaljujući pitanjima o nacionalnosti i jeziku iako je evropska agencija za statistiku Eurostat dala preporuku da se ne ide s pitanjem nacionalnosti, pretvorio u političko pitanje od krucijalne važnosti za budućnost Crne Gore.

Naša stvar pobjeđuje

Da ste Srbin da li biste glasali protiv SNS-a i Aleksandra Vučića kad vidite da se na osnovu dešavanja u svijetu i regionu, ali i po brojnim porukama političara i velikom broju medija “naša stvar“ tako dobro razvija? Srbija je jedina u Evropi odbila uvesti sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, a Putin će na kraju dobiti Krim, Donbas i vidjet ćemo šta još. Dakle, Putin ne da je bio u pravu nego će iz tog rata izaći kao pobjednik protiv cijelog Zapada.

Jesmo li bili u pravu za Bosnu i Hercegovinu, nakon “građanskog“, “etničkog“ sukoba s kojim Srbija, naravno, nije imala ništa osim što je na sve načine pomagala politički i vojno srpskim snagama i osim dobrovoljaca koji su išli da brane srpsku stvar u BiH, jer Srbi ne samo da su dobili Republiku Srpsku nego će ona postati dio velike Srbije, odnosno srpske nacionalne države. Da, bili smo u pravu.

Nakon što se Crna Gora odvojila i pokušala prekinuti sve veze sa Srbijom, ali i sa Ruskom Federacijom Srpska pravoslavna crkva uz pomoć srpskih i proruskih snaga odigrala je veliku ulogu, probudila srpsku nacionalnu svijest zahvaljujući kojoj je “napokon“ Đukanović sa svojima otišao s vlasti a Amfilohije u crkvenim prostorijama birao novu vladu. Dok je Dritan Abazović uz tamburaše u Beogradu proslavljao pobjedu Partizana popis koji će pokazati kome zaista pripada Crna Gora, mogao je početi.

I, naravno, ne treba zaboraviti Kosovo: zajednica srpskih općina na kojoj insistira cijeli demokratski Zapad (i Rusija) značit će početak kraja te države koja se nikad nije ni smjela priznati, i opet će se dokazuje da smo bili u pravu, jer Srbi naravno nikad nikakve zločine nisu počinili na Kosovu, a još uvijek dobro pamte kosovski boj.

Da je na Jugoslaviju izvršena agresija NATO-a to zna cijeli svijet, a u Skoplju na konferenciji OSCE-a to je ponovo potvrdio ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov. Ali, protiv srpske stvari na Balkanu, po tvrdnjama general majora Mitra Kovača ne može ništa ni NATO koji je na prošlosedmičnom samitu zaključio da su im najveća barijera za podizanje nove “gvozdene zavjese“ protiv Rusije na Balkanu tri “neuralgične tačke“: Republika Srpska, Kosovo i Metohija i Srbija.

No, i to će se, kako je objasnio dr. Branimir Nestorović, promijeniti s geopolitičkim prilikama “iduće godine kad se okonča ukrajinska kriza, a kriza na Bliskom istoku postane jasnija“, jer “tada će srpski veliki prijatelji u svijetu postati mnogo uticajniji“, a “Srbija više neće biti prinuđena da o kosovskom problemu pregovara s Kvintom“. Vojislav Šešelj poručuje da je Srbiji mjesto u BRIKS-u, dok se Vučić druži s Lavrovom i Lukašenkom.

Još samo da u Americi pobjedi Trump i Dodik će pokrenuti mirno odvajanje Republike Srpske, jer “srpska nacionalna država na ovim prostorima je potpuno legitiman i politički ispravan zahtjev i upravo je zato cilj mnogih da to onemoguće. Јedino što Srbi ovoga puta neće biti toliko naivni da krenu u neku nasilnu akciju da bi ostvarili politički legitiman cilj“. Dodik je o tome razgovarao i sa specijalnim izaslanikom njemačke Vlade za zapadni Balkan Manuelom Sarrazinom koji mu je “priznao“ da je Njemačka “svjesna“ da ne mogu spriječiti odvajanje RS-a“.

Balkan, novo žarište

Hoće li Balkan, nakon Ukrajine i Bliskog istoka postati novo veliko žarište? Srpski lideri na Balkanu ne kriju da čekaju “geopolitičke promjene“ i da “njihovi prijatelji ojačaju“ kako bi zaokružili srpsko nacionalno pitanje, odnosno projekat velike Srbije započet devedesetih u krvavim ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ako bismo ozbiljnije ulazili u historiju i puno prije.

Nesumnjivo da su srpski prijatelji evropski desničari i autokratski vladari širom svijeta od kojih se očekuje da poraze “mrski“ Zapad na čelu sa SAD, no nesumnjivo i da bi za dalji razvoj dešavanja na Balkanu najveći uticaj mogao imati ishod ruske agresije na Ukrajinu. Svaki poraz Ukrajinaca i davanje ukrajinske teritrije Putinu, nakon silne zapadne pomoći Ukrajini i svih sankcija uvedenih Putinu, bit će veliki poraz Zapada koji će dugoročno imati ozbiljne posljedice na evropskom tlu, a najviše na Zapadnom Balkanu gdje po “ruskoj bratskoj“ Srbiji nije dovršeno ni pitanje granica a ni nacionalnih država.

Uspješnom zapadnom politikom Ukrajina i Balkan bi se mogli riješiti u jednom paketu, jer se u oba slučaja prelamaju interesi Rusije i Zapada na evropskom tlu. No, greške koje je na Balkanu počinio Zapad puštajući Rusiji da pojačava svoj uticaj i da duboko uđe u sve pore balkanskih društava, od politike, preko sigurnosti i ekonomije do kulture, uz jaku ulogu Srpske pravoslavne crkve, sad dolaze na naplatu. Vučić je politikom “neutralnosti“ stvorio raspoloženje javnosti u Srbiji koje većinom podržava Rusiju, a uz pomoć SPC odgojena je generacija mladih koja većinom ne želi ni u NATO ni u EU, i time dugoročno riješio pitanje na čijoj strani je “neutralna“ Srbija.

Istovremeno, jačao je ruski uticaj po pitanju sigurnosti u regionu: od formiranja kojekakvih nevladinih organizacija preko kojih su mladi Srbi s Balkana odlazili na obuke i edukacije u Rusiju, dok su ruski oficiri i obavještajci obučavali mupovce i u Srbiji i u RS, preko otvaranja kancelarije ruskog ministarstva odbrane u Beogradu, kojekakvih humanitarnih centara (Niš) s kojima su se povezivala obuka paravojnih formacija, do kampova za obuku u regionu i ideoloških centara za jačanje i širenje srpskog nacionalnog pitanja. I to su znale i znaju sve zapadne sigurnosne agencije, kao i NATO. No, njihova procjena je bila da trebaju podržati “promjene“ u BiH i Crnoj Gori, dok su uz podršku Rusije Dodik, Vučić i prosrpski lideri u Crnoj Gori, jačali. Kao što je sad procjena da bi bilo kakvi odlučniji potezi mogli potaknuti srpske snage na ozbiljno ugrožavanje sigurnosti na Balkanu. Što im Dodik otvoreno i poručuje. Tako je dugogodišnja politika stabilokratije na Balkanu dovela do – destabilizacije.

Gašenje požara benzinom

Pozicija Vladimira Zelenskog ozbiljno je poljuljana zbog unutrašnjih odnosa u Ukrajini, najavljenih izbora i vojnih neuspjeha i pored sve zapadne pomoći, kao i gubljenjem interesiranja svjetske javnosti zbog sukoba Izraela s Hamasom. I to su razlozi koji su Zelenskog natjerali da očajno zavapi kako Rusija planira na Balkanu otvoriti sljedeće žarište. Zelenski u svojim izjavama, na koje se sad mnogi pozivaju, niti je rekao nešto što se već dugo ne zna, a niti je izašao s informacijama koje zapadne sigurnosne agencije nemaju već dugo, još prije ruske agresije na Ukrajinu. Nemoć Ukrajinaca i pored sveg naoružanja i pomoći koje su dobili od Zapada da ostvari neke ozbiljnije uspjehe na frontu, ojačali su Rusiju u odnosu na Zapad više nego sve njihove akcije u drugim dijelovima svijeta, a ojačali su i srpske lidere i prorusku politiku na Balkanu.

No, za razliku od Ukrajine gdje se Zapad vrlo jasno opredijelio, politika Zapada na Balkanu nije ni jasna ni dosljedna što daje vjetar u leđa ruskim prijateljima. Bojazan od poteza koji će ozbiljnije ugroziti Dodikovu, Vučićevu i politiku prosrpskih snaga u Crnoj Gori i na Kosovu ne umanjuje, nego doprinosi usložnjavanju sigurnosne situacije iz prostog razloga što oni svaku slabost pa i nespremnost na odlučnije akcije okreću u svoju korist.

Srbija jeste najveća na Zapadnom Balkanu, no njena snaga ne leži na njenoj teritoriji, nego na etničkoj politici preko koje pravi probleme svim svojim susjedima i time sebe jača. Šta ukoliko bi sličnu politiku na Balkanu počeli voditi albansko-muslimanski političari? Ne rađa li radikalizam drugi radikalizam? Amnestiranje takve politike nije ništa drugo do gašenje požara benzinom na Balkanu.

Nedosljednost EU možda se najbolje vidi kroz Hrvatsku i njenu politiku prema BiH, odnosno direktno miješanje u unutrašnje stvari BiH lobiranjem i direktnim traženjem promjena Izbornog zakona u BiH. Kad jednoj državi, članici EU i NATO, koja je pred UN-ovim sudovima presuđena da je učestvovala u međunarodnom konfliktu i za udruženi zločinački pokušaj date pravo da u toj državi otvoreno potkopava politički sistem i to u interesu onih politika koje su i presuđene, vi rušite i međunarodno pravo i međunarodni poredak. I onda to još dodatno radite preko ambasadora koji komentiraju presude Evropskog suda za ljudska prava smatrajući da se ne mogu provesti u BiH. Šta onda očekivati i od Srbije i od Rusije koje nisu ni u EU ni u NATO.

Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan najbolji su primjer da bez vladavine prava nema ni sigurnosti. No, vladavina prava se ne odnosi samo na nacionalna zakonodavstva već prije svega na međunarodno pravo i međunarodne presude čija implementacija upravo treba da bude primjer poštivanja sudskih presuda, odnosno vladavine prava. Postoje snage koje su to na Zapadnom Balkanu spremne i podržati i sprovesti, ali te snage nisu ni uz Dodika, ni uz Vučića, niti te vrijednosti žele provoditi proruske snage u Crnoj Gori. Svjedočimo velikim podjelama u svijetu, a podjele na Balkanu su već poznate. Nije li vrijeme da se isti prepoznaju, stanu na istu stranu i stvore jak front pa ako treba i “željeznu zavjesu“ ne samo prema ruskom uticaju nego svim onim snagama koje anarhijom i silom žele nametnuti svoju moć na Zapadnom Balkanu?