Stav Lavice

Piše: Darko Šuković

Bojana Popović pokazala je sinoć kako izgleda superiorno dostojanstvo. Kako izgleda pobjednik u kategoriji časti, nad protivnicima koji su za plasman u polufinale prodali obraz.

Kažem protivnicima jer ih je naspram naših rukometašica sinoć zaista bilo gomila. Uz „legalne“ rivale – reprezentativke i navijače Danske, na tom popisu aktera udruženog antisportskog poduhvata našli su se: delegat Šveđanin koji je odlučio meč, delegatkinja iz BiH koja se nije miješala u svoje ovlasti, sudije iz, zamislite, Alžira i rukovodeće strukture IHF koje su odabrale ovu garnituru, dovoljno bestidnu da uradi sve što treba kako bi domaćin ostao u turniru, a Svjetska rukometna federacija napunila kasu. Danska, jednostavno, sinoć nije smjela pasti, pa su je u polufinale provukli kroz prozor.

Na tu gomilu nevrijednu poštovanja koju sinoć „Lavice“ nijesu mogle preskočiti rezultatski, ali su je pregazile ljudski, treba dodati najteži dio, takozvano zlo domaće: ministre i direktore javnih preduzeća koji su uradili sve da Crna Gora na Svjetskom prvenstvu osvoji 0 (nula) bodova. I takvi bi, ako u njima još ima ikakvoga svojstva osim osjećaja pripadnosti jednom nacionu i vjerskoj zajednici, trebalo da se ćute kao – obične nule. Jer zaista moraš biti na toj etičkoj razini (nule) pa da đevojke koje s takvom ljubavlju i strašću igraju za Crnu Goru, nazivaš "DPS reprezentacijom". Bijedan je to alibi, svih vas "hejtera" što, da se ne lažemo, mržnju prema Crnoj Gori maskirate odnosom prema DPS.

Možda je pretjerano reći da je sport „rat drugim sredstvima“. No, ono što smo viđeli sinoć u Herningu jeste vjerodostojna slika svijeta i vremena u kojem živimo. Na dan kad je Evropska komisija pristala da plati reket od 10 mlrd eura Putinovom savezniku Orbanu, IHF je pljunula na fer-play pred očima desetina, možda i stotina miliona svjedoka.

Prije samo desetak godina svako u rukometu je znao – kad igraš sa Dancima ili ti sude arbitri iz te zemlje, budi miran i ne plaši se krađe - dovoljno je da budeš bolji i pobijedićes. Danas je i sportski moral Danaca truo i bolestan. Šteta za svijet, ne samo za rukomet i Dansku. Crna Gora je vjekovima pokazivala koliko je bitna makar i jedna slamka među vihorove. I koliko je strašna spoznaja da sad moral kompletnog rukometnog plemena snom mrtvijem spava. Danska iz „mog“ rukometnog vremena ne bi dozvolila onakvu pomoć, niti bi se onako radovala onakvoj pobjedi.

I bez pobjede nad Crnom Gorom, Danska je godinama prva na top listi najsrećnijih država svijeta. Kao što je Crna Gora i bez poraza od Danske, posljednjih godina najnesrećnija zemlja nadaleko. Kao malo ko, osjećaju to naše rukometne selekcije. Iza njih ne stoji država u institucionalnom smislu, nego samo dio države, Doduše, taj dio iza njih stoji u vidu najčistijeg emotivnog davanja, ljubavi bez koji bi im bilo nemoguće da igraju.     

U tom kontekstu, a imajući u vidu sastav u kojem su nastupile, ovo što su naše rukometašice napravile dosad na SP, pod vođstvom Bojane Popović je – remek djelo. Ko je skloniji nekim drugačijim narativima, ima pravo, uradile su – čudo! Ali, lekcija koju je Bojana Popović sinoć dala rukometnom i ostalom svijetu nije trešnjica na torti, to je zakonopravilo u kamenu uklesano: vaša pobjeda plaćena vašim poniženjem – naš je trijumf!

Da, svijet je sinoć gledao kako funkcioniše sistem lišen viteštva. Kako izgleda sport lišen suštine – neizvjesnosti ko će pobijediti. U velelepnoj dvorani, pred 12 hiljada gledalaca bilo je gore nego u džungli. Jer je zakon jačega izmislio etiku i estetiku za zakon onakvoga cinizma. Cinizma koji pod velom pravde funkcioniše u kontinuitetu – od Bonaventura, do njihovih zemljaka, preksinoć, koji su vukli za Švedsku i delegata iz Švedske koji je sinoć sramotio rukomet radi pobjede Danske.

Mora se vjerovati kako je u prirodi većine ljudi je da se tome suprotstave. U protivnom, život na ovoj planeti bio bi zaista grdno mučilište. A, sve što se dešavalo sinoć našim rukometašicama uporedivo je sa onim što se posljednjih godina dešava našoj državi. Određeni smo da budemo polazna karika u lancu ishrane velikih.

E, pa, iz Bojaninog stava Lavice mogla bi ponešto da nauči i politička vrhuška onoga što se nekad zvalo državotvorni, prozapadni blok. A možda i poneko iz onoga što se i sada zove Vlada Crne Gore. Onako se skreće pažnja na nepravdu. Onako izgleda stvarno Dostojan – lider i tim. Možda se rukometni borelji i varhelji neće potresti zbog Bojanine poruke, ali će barem dio javnosti, onaj dio svijeta koji drži do principa i vrline od sinoć obratiti pažnju na, do juče, posljednju stvar - malu Crnu Goru, koja se junački bori da opstane, na terenu i karti svijeta.

Zbog svega viđenoga, zaključak je jasan: pete ili osme, prve ili četvrte - Vi ste naše Zlatne Lavice. A dušmanima... zna se.