125 godina igranja „sa svojom đecom“ – fenomen Atletik Bilbao

Piše: Darko Šuković

Višemjesečno obilježavanje jubileja Atletik Bilbaa okončano je veličanstveno – trijumfom nad velikanom iz Madrida, a onda trosatnom svečanošću na „Novom San Mamesu“. Gaženje Ćolovih „kolčonerosa“, više igrom nego rezultatom, bilo bi tema u svakoj drugoj prilici. Danas je, međutim, red za priču o jedinom zaista izuzetnom klubu u industrijskoj grani – fudbal.

Za godinu osnivanja uzima se 1898. kada su stvoreni FK Bilbao i FK Atletik koji su se kasnije ujedinili u Atletik Bilbao. Uz Real Madrid i Barselonu, Atletik Bilbao jedini nikad nije ispao iz Primere. Prvak Španije bio je osam puta, samo su Real, Barsa i Atletiko Madrid osvojili više titula, u Kup takmičenju pobjednik je bio 24 puta i samo je Barselona uspješnija, dva puta osvojio je Super kup Španije (1984. i 2015.), a dva puta bio je u finalu evropskih takmičenja: 1977. Kupa UEFA i 2012. Lige Evrope.

Ipak, više nego po trofejima i velikim igračima, a njih je dao na desetine, Atletik Bilbao u svijetu vrhunskog fudbala ima amblematičan status po politici „kantere“ ili, kako bi to rekli njihovi navijači „igranju samo sa svojom đecom“. To je filozofija po kojoj dres „lavova“ („rojiblancosi“ na španskom, „zurigorri“ na euskara, a na crnogorskom „crveno-bijeli“) može nositi samo igrač rođen na teritoriji Euskal Heriae, tj. istorijske zemlje Baska. Koja obuhvata četiri današnje pokrajine u Španiji (Baskija, Gipuskoa, Alava i Navara) i tri male oblasti s onu stranu Pirineja, u Francuskoj (otud su u Atletik došli Bišan Lizarazu i Ajmerik Laport).

Navijači Atletik Bilbaa redovno se u procentu većem od 95% izjašnjavaju da bi radije vidjeli klub u Drugoj ligi nego počeli da dovode igrače sa strane. U njihovom shvatanju sporta titule nijesu najviši vrh. Samo igranje za „Ponos Baskije“ kruna je karijere svakoga „rodnoga Baska“, da parafraziramo uslov koji je važio za crnogorske mitropolite. Kada je Fernando Ljorente odlučio da napusti klub i pređe u Juventus, uz obrazloženje da želi da osvaja trofeje, navijači su ga pitali: a sa kim ćeš se radovati ako ih osvojiš? U tome je pitanju objašnjena hemija koja ovaj klub čini jedinstvenim.

Stari „San Mames“, legendarna „Katedrala“, na kojem je Bilbao igrao čitav vijek, važio je kao neformalno žarište borbe za nezavisnu Baskiju. Zato je španska javnost uporno pokušavala da politiku „kantere“ interpretira kao ultradesnu, ponekad i kao rasističku. Istina je, međutim, potpuno drugačija: Injaki i Niko Vilijams su ikone kluba, miljenici navijača, tu je još i Adu Ares, u planu je dovođenje Đaloa iz Brage, a prije svih njih dres „lavova“ nosio je Jonas Ramaljo. Na stadionu Bilbaa nikada nije zabilježen nijedan rasisitički incident čiji su vinovnici bili domaći navijači.      

Ipak, u posljednjih četvrt vijeka, naročito posljednjih desetak godina, valjda zbog takvih optužbi, politika potpisivanja igrača postala je za nijansu fleksibilnija. Svojevrstan probni balon bilo je angažovanje Bišana Lizarazua, koji je rođen u fransuskom dijelu Baskije i igrao za reprezentaciju te zemlje. Kasnije je sa te strane, ali još kao pionir, u trenig centar Lezama stigao i Ajmerik Laport. Umjesto striktnog pridržavanja pravila da za Atletik može igrati samo fudbaler rođen na teritoriji „istorijske zemlje Baska“, uveden je princip, ajmo reći, osjećaja pripadnosti Baskiji. U praksi je to značilo da za Bilbao mogu igrati i oni koji su u najranijoj mladosti doselili na teritorij Euskal Heriae. Tako je, na primjer, „crveno-bijeli“ dres mogao obući centarhalf  Fernando Amorebieta, koji se kao trogodišnjak sa roditeljima doselio iz Venecuele.

Tu vrstu izuzetaka navijači su „progutali“, nije im smetalo ni kad je angažovan Kenan Kodro, Bosanac rođen u San Sebastijanu dok je njegov otac Meho nastupao za Real Sosijedad. No, kupovina Rumuna Ganee, koji je sa nekih sedam godina stigao u Baskiju bila im je, čini se, previše tako da ne treba očekivati dodatno rastezanje principa po kojem je Atletik prepoznatljiv u svijetu, a navijače čini ponosnim i odanim klubu do krajnjih granica. Nakon prvoga gostovanja na „Katedrali“, Zinedin Zidan kazao je da takav navijački huk nije doživio nikad prije.

Utakmice Atletik Bilbaa i Real Madrida decenijama je pratio naziv „derbi krvi“. Bili su to dvoboji, više od fudbala i više od sporta, madridskih unionista i baskijskih separatista. Nakon Frankove ere, upravo je jedan stadion, sticajem okolnosti ne  „San Mames“, nego „Atoća“, stari stadion Real Sosijedada bio mjesto na kojem je iz ilegale vraćena „ikurina“. Dvojica kapitena, Kortabarija iz Sosijedada i legendarni Hoze Angel Iribar iznijeli su na centar baskijsku zastavu. Bilo je to petoga decembra 1976.

Sticaj okolnosti htio je da sinoć u timu ne budu prvi i drugi kapiten Atletika, Iker Muniain i Oskar de Markos. Obojica deceniju i po ratuju u dresu jedinog kluba za koji su igrali i po broju utakmica primiču se rekorderu Iribaru. Zato je uoči početka meča sa gostima iz Madrida upravo Muniain predao poklon 80-godišnjoj legendi kluba, „El Čopu“ jedinom čovjeku koji preko 600 puta u zvaničnim utakmicama obukao dres Bilbaa, u periodu 1962-80.

Na fotografiji ispod, snimljenoj uoči jedne od ranijih utakmica, je još jedna legenda Atletika, Markel Susaeta Laskurain. Dres Atletika nosio je u 507 zvaničnih mečeva, a reprezentacije Španije - jednom. Legenda kaže da je selektoru kazao kako je došao jer ne želi da bude kažnjen neigranjem za Bilbao i da bi volio da njegova reprezentativna karijera tu i završi. Želja mu je, statistika to svjedoči, ispunjena. Do kraja karijere, navijači kojima je Madrid jedini zamisliv glavni grad, koristili su činjenicu da se Susaeta rimuje sa ETA i uz dodatak jedne riječi koju ne trpi papir skandirali dugogodišnjem kapitenu Bilbaa. 

Vremena se mijenjaju pa je u Španiji na vlasti koalicija u kojoj su i dvije baskijske separatističke stranke, a selektor Španije je Luis dela Fuente, igrač posljednje šampionske generacije Atletik Bilbaa.

Slučaj je htio da 125 godina postojanja Atletik obilježi protiv kluba koji su 1903. osnovali upravo navijači iz Bilbaa. Otuda isto ime, samo u španskoj verziji, i ista boja dresova. U dugoj istoriji „ponos Baskije“ imao je periode kad je, opet po diktatu politike Madrida, zvanično nosio ime Atletiko. U kolektivnoj memoriji kluba sve to je pohranjeno, zato su utakmice protiv Reala decenijama bile „visokog rizika“ i prepune vanfudbalskih elemenata i opasnih strasti.

Pa, ipak, bilo je igrača koji su nosili i nose dres Atletika i Real Madrida, poput Kepe Arizabalage. Navijači Bilbaa nijesu to uzimali za pretjerano zlo „svojima“. No, malo je ko bio tako omrznut na „San Mamesu“ kao Iker Kasiljas, Bask i jedan od simbola „kraljevskog kluba“. Ali, ne zbog puke činjenice da je dugo i dobro branio za Real Madrid, nego zbog toga što je svaku metalnu novčanicu i upaljač bačen na njega „špijao“ sudiji, a golovima u mreži Bilbaa radovao se kao da je Kastiljanac.

Kudikamo je zanimljivija priča o jednom igraču Reala kojem nije bilo suđeno da obuče dres Bilbaa. Marko Asensio danas je igrač PSG, napravio je sjajnu karijeru i osvojio pregršt trofeja u Realu, ali bi njegov fudbalski put bio potpuno drugačiji da slučaj nije htio da se rodi u Palmi, na ostrvu Majorka. Markov otac Žilberto, i sam fudbaler nižerazrednih baskijskih klubova, imao je san – da njegov sin zaigra za Atletik. I niđe drugo. Na žalost, baskijska krv u Markovim venama nije bila dovoljan argument za tadašnjeg sekretara kluba, nekada takođe prvotimca Bilbaa, Hoze Mariu Amorotua, koji je Žilbertu objasnio da ne može primiti njegovog sina, već tinejdžera, u klub, pošto se tome protivi sportska filozofija Atletika i Palma de Majorka kao mjesto njegovog rođenja. Žilberto Asensio nikad nije oprostio Bilbau taj „sramotan potez“, a navodno je pokušao da i pred sudom dokaže pravo da njegov sin obuče dres Bilbaa. Očito uzalud.

Novac i trofeji, ponovimo, na skali su ispod srca i lojalnosti u vrijednosnom sistemu Atletika. Fudbaleri u Španiji u ugovoru imaju tzv. otkupnu klauzulu – iznos za koji kupujete igrača koji želi da pređe kod vas, a klub u kojem je to mu ne dozvoljava. Prvi golman Atletika, standardni reprezentativac Španije je Unai Simon u ugovoru nema otkupnu klauzulu. Na pitanje zašto(?), odgovorio je: Šta će mi? Dok me Bilbao želi, ne postoji novac za koji ću preći u drugi klub!

Slično je i sa supertalentovanim Oihanom Sansetom koji je, iako svjestan da može dobiti basnoslovan novac u Engleskoj, potpisao desetogodišnji ugovor sa Bilbaom. Tako se nastavlja mit o klubu u kojem su riječi i osjećanja važniji od brojeva. Julen Gerero i Hoseba Ečeberija odbijali su prije četvrt vijeka ponude Reala i Barse u kojima je bila prazna linija iznad koje je trebalo upisati sumu za prelazak. Pasionirani ljubitelji fudbala pamte pravo gušenje u suzama džinovskog golmana Gorke Iraizoza, jer je prelazak iz Espanjola u Atletik za njega bio izvoe emocije koja se nije dala kontrolisati.

U Bilbaa ne zaboravljaju - ni dobro, ni loše.

Kad je, nakon četiri dobre sezone na trenerskoj klupi, 2011. napuštao Bilbao, Hoakin Kaparoš uzeo je mikrofon i navijače na San Mamesu pozdravio sa “Eskerrik asko“ ("veliko hvala" na euskara – jeziku Baska). Prije neki dan i on je učestvovao u programu obilježavanja 125 godina od osnivanja kluba. Podrška i ljubav koju je dobijao od navijača Atletika pomogla mu je da se izbori sa leukemijom, koja mu je dijagnostifikovana prije nekoliko godina.

S druge strane, Fernando Ljorente bio je obožavani „kralj lavova“ u vrijeme kad je Marselo Bjelsa vodio Atletik do finala Lige Evrope. Onda je zatražio dozvolu za prelazak u Juventus, a torinski klub bio je spreman da za „slobodu“ baskijskog napadača, godinu prije isteka ugovora, plati 17 miliona EUR. Bilbaov odgovor bio je – ne! Uz poruku: mi ne prodajemo igrače koji su potrebni klubu. Ljorente je cijelu posljednju sezonu, osim jedne utakmice kada je Aduriz pauzirao zbog kartona, presjedio na klupi. Bilbao je „bacio“ 17 miliona, ali je pokazao da na fudbal gleda drugačije od Juventusa...

Nakon odlaska iz Atletika, karijera Fernanada Ljorentea pretvorila se u potucanje - od Juventusa, preko Totenhema, Sevilje, Napolija... do Eibara. I stalno moljakanje, najviše preko Havijera Klementea, trenera posljednje šampionske generacije Bilbaa, da mu se dopusti povratak. Uzalud, ostao je obilježen kao izdajnik. Rukovodstvo kluba, osluškujući nerv navijača, nije ga pozvalo nazad ni nakon penzionisanja Aduriza, iako je u napadu ostala ogromna praznina, a klub bio bliži zoni ispadanja nego sredini tabele. Bez stila je prije desetak godina Bilbao napustio vezista Havi Martinez. I za sva vremena zatvorio vrata kluba za sobom. Toliko da je morao krišom, preskačući u sumrak ogradu trening centra, pokupiti opremu koja mu je ostala nakon potpisa za Bajern. Sasvim drugačije bilo je prilikom odlaska Andera Herere u Mančester junajted. I zato je opet u klubu, sinoć je držao čas fudbala na sredini terena.

Za razumijevanje Atletika i (grada) Bilbaa bitan je i čovjek sa fotografije iznad - Telmo Zara. Pedro Telmo Zaraonandia Montoja bio je tako veliki igrač da mu se mora napisati puno ime i prezime. Sve do dolaska Ronalda i Mesija bio je ubjedljivo najbolji strijelac španskog fudbala. I do danas - Atletik Bilbaa! Za 15 godina igranja u klubu (1940-55) postigao je 335 golova (254 u Ligi i 81 u Kupu). Kao izraz dubokog poštovanja za ogroman igrački doprinos klubu, Zarina bista je na centralnom mjestu na stadionu. Obratite pažnju kad fudbaleri istrčavaju na teren San Mamesa, kamera je često pokaže. U vezi sa Zarom, međutim, postoji još nešto, što će vam "lokalci" reći samo ako osjete da ste njihova "krvna grupa" - Telmo Zara je bio izrazito prošpanski orijentisan i zbog toga je teško nalazio nekoga sa kim bi popio piće u gradu. 

Dio istorije Atletika je i Rafael Moreno, poznatiji po nadimku Pićići. Po njemu je nazvan trofej za najboljeg strijelca Primere. Živio je kratko, ali dovoljno da uđe u legendu. Strijelac je prvoga gola koji je postignut na tek otvorenom San Mamesu - 1914. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1. marta 1922. Od njega kreće niz imena koja su sa ushićenjem izgovarana u periodu između dva rata i nakon što je fašizam slomljen u svijetu, a ostao u Španiji: Bata, Piru Gainca, Iriondo, Gorostiza... do Telma Zare. No, koliko čak i pasioniranih ljubitelja fudbala koji su gledali na televiziji zvijezde Barselone: Zubizaretu, Alesanka, Hulia Salinasa ili Andonija Goikočeu zna da su na Kamp Nou prešli iz Atletik Bilbaa?

Dok se titule nijesu mogle osvojiti samo kupovinom Maradone ili Šustera, već je trebalo i stvoriti pravog igrača, dok je fudbal bio više igra nego biznis, Atletik Bilbao je "samo sa svojom đecom" mogao na megdan svakome. Pod vođstvom "malog Napoleona" Havijera Klementea osvojio je svoje posljednje titule 1983 i 1984. Kada je fudbal postao pijaca bez granica, kada je Bosmanov slučaj utro put da se džakovima novca, iz gotovo ničega, rađaju fudbalske imeperije, poput Mančester sitija i PSG, Atletik Bilbao je odabrao da ne bude dio te i takve utakmice. Odabrao je da ostane "Ponos Baskije" i da, makar to nekima izgledalo autistično i rasistički, ulaže u svoj podmladak. Da ostane u vlasništvu "sociosa" koji na izborima svake četvrte godine biraju predsjednika i upravu kluba. Ti ljudi razumiju važnost tradicije, znaju da je Atletik Bilbao postao važan dio baskijskog identiteta. I znaju kako se te vrijednosti čuvaju.  

U takvom ambijentu se i formiraju igrači sa karakterom Ikera Muniaina, još jednoga od onih koji je čitavu karijeru proveo u Bilbau, iako je mogao otići u bilo koji od najvećih evropskih klubova. Kada su ga tokom loše sezone pod trenerskom palicom Kuka Zigande navijači zabrinuto pitali da li će napustiti klub, on je odgovorio: Radije ću sa vama plakati, nego se radovati sa drugima. 

U prevodu sa euskara na crnogorski - to se zove čojstvo. Možda bi pravilno razumijevanje fenomena Atletik Bilbao moglo biti od koristi i za još neke male, nekad ponosne narode.